Andrijana Pravidur: Kasnoantički pogrebni običaji

Premda se počeci i razvoj krš­ćanstva manifestiraju preko arheoloških ostataka ranokrš­ćanskih kultnih i profanih objekata, krš­ćanska arheologija u svom istraživačkom opusu doprinosi i boljem poznavanju svakodnevnog vjerskog života proučavajući krš­ćansku simboliku i umjetnost. Osobito značenje imaju groblja, koja svjedoče o načinu pokapanja prvih kršćanskih zajednica. Ovaj važan krš­ćanski čin proizlazi iz vjerovanja u Sudnji dan i uskrsnuće tijela. Krš­ćani su svoje pokojnike pokapali primjenjujući ritus inhumacije, a ne incineracije (spaljivanje) koja je bila uobičajena u antičkom razdoblju. Tijekom 3. i 4. stoljeća pripadnici krš­ćanskih zajednica se ukapaju na posebno odvojenim pogrebnim mjestima gdje su prepoznatljivi krš­ćanski pogrebni običaji. U grobljima na otvorenom mjestu – sub divo grobovi su najčeš­će bili uokvireni kamenim pločama i prekriveni opekama (tegulama) u obliku krova na dvije vode, pojedine grobnice su mogle biti uklesane u stijenu ili ozidane i oslikane – tumbae. Od 3. stoljeća javljaju se ukopi u kamenim sarkofazima, što je karakteristično za pripadnike viših društvenih slojeva i crk­venih službenika, dok je tijekom 4. stoljeća rašireno podizanje mauzoleja. Poseban način pokapanja mrtvih svojstven jedino kršćanima antičkog doba bile su katakombe, čija pojava predstavlja novinu u kulturi kasne antike, a najpoznatije se nalaze na području Rima. Tijekom 3. stoljeća katakombe se znatno proširuju, tako da u 4. stoljeću imamo pokapanje mrtvih u blizini relikvija mučenika. Tragovi krš­ćanske umjetnosti su prisutni u katakombama, na zidovima oslikanim vjerskim motivima ili simbolima gdje su se slavili spomendani pojedinih mučenika sv. euharistijom.

Grobne komore i sarkofazi

I na bosanskohercegovačkom području poznat je manji broj kasnoantičkih cemeterijalnih objekata namijenjenih kultu mrtvih. Jedan od najpoznatijih pripada kamenim ostacima zabata s pročelja mauzoleja u Šipovu kod Jajca iz 4. stoljeća, koji je danas izložen u stalnom antičkom postavu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Još jedan, arhitektonski skromniji, mauzolej poznat je u Turbetu kod Travnika. Oblikovna koncepcija ovoga mauzoleja ukazuje na osobitosti arhitekture Istoka, čiji utjecaji na naše područje dolaze iz Salone gdje su poznati slični objekti ovoga tipa. Najčeš­ći oblik pokapanja na našem području su ukopi u grobnim komorama – tzv. kasnoantičke grobnice na svod. Veliki broj grobnica na svod otkriven je u gotovo svim krajevima Bosne i Hercegovine. Ovaj običaj pokopavanja u grobne komore donekle podsjeća na katakombe s obzirom da se nije podizao nikakav spomenik niti je grob bio obilježen posebnom arhitekturom. Radi se o objektima pravokutnog oblika i polukružnog svoda koji uz duže stranice zida imaju zidanu klupu-kline na koju se polagao pokojnik u drvenim sanducima. Unutrašnjost grobnih komora je uglavnom bila ožbukana ali bez ukrasa i zidnih crteža, osim primjera u Malom Mošunju gdje je zabilježen prikaz bobica vjerojatno od grozda. Ovakve podzemne ukopne prostorije u obliku komora na našem području se susreću u sporednim prostorijama krš­ćanskih bazilika – Doci, Oborci, Turbe, Čitluk kod Jajca, Crk­vine u Malom Mošunju ili na grobljima poput onih u Blagaju na Japri ili Vrdolju kod Konjica.

Nešto rjeđi kasnoantički ukopi su u kamenim sarkofazima izrađenim od muljike ili vapnenca. Ljepši primjerci ukrašenih sarkofaga potječu iz Bačevića kod Mostara te iz ruševina bazilike na Čerinu na kojem je u reljefu prikazan križ u krugu – symbol crux coronata. Ovom vremenu pripadaju i nalazi sarkofaga iz Mujdžića, Šargovca kod Banja Luke, Vinjana kod Posušja i Blagaja na Japri.