Čisto s hrvatske nacionalno državne pozicije, ovo je politika, jer je bit politike odlučivanje, donošenje pravih odluka u pravom trenutku. S bošnjačke strane, poruke i pozivi su dezorijentacija u političkom smislu, suočavanje s gubitništvom i vrlo izgledno s trendom koji označava posve nove odnose, odnose u kojima Republika Hrvatska fokus svoga djelovanja i interesa usmjerava na Hrvate u BiH, umjesto na fiktivnu i posve nejasnu BiH. Ti procesi traju već prilično vremena, počevši od Milanovićevog dolaska pred muslimansko vatreno proljeće u Mostar, zatim, uz sitne nelogičnosti u djelovanju Kolinde Grabar-Kitarović kao što je primanje sarajevske povelje s imenom turskog bega, tijekom cijelog njenog mandata, koji je bio zaokret u odnosu na Mesića i Josipovića, zatim posebno od prvoga posjeta Plenkovića Mostaru i Sarajevu, kada je jasno poručio da će Hrvatska biti jamac suvereniteta Hrvatima BiH, a Srbija morati preuzeti odgovornost za nedjela devedesetih godina, nakon čega je uslijedila kombinirana srpsko-bošnjačka operacija protiv HVO-a u Orašju.
Politiku valja osluškivati, naročito ispod bubnjeva. Islamistički vrh Bošnjaka očito ohrabren višegodišnjim reakcijama iz Zagreba, više je osluškivao bubnjeve, dreku, površinske znakove, a posve zanemarivao ono što se događalo u ozbiljnoj politici, a događalo se puno toga dobroga s hrvatske strane. Zato danas jauču i čude se. Govorim o histeriji bošnjačke politike i medija potaknute odlukom predsjednika Milanovića o odlikovanju ratnih brigada HVO-a, ali i odlukom Vlade Republike Hrvatske o posebnom odnosu prema državljanima Hrvatske iz BiH glede epidemioloških međudržavnih politika.
Predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović pozvao je predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića da odustane od planirane predaje odličja umirovljenom generalu HVO-a Zlatanu Miji Jeliću koji je u BiH optužen za ratne zločine. Zaboravio je Džafereović da je njega i kompanjone, ne samo Milanović pozivao na puno toga, uključivo i na poštivanje minimuma političkog statusa Hrvata, pa su se oglušili uvijek i u svakoj prigodi. Zaboravio je također da je Mijo Jelić ratni heroj hrvatskog naroda, pa je više nego nužno postaviti pitanje – za koju je to i za čiju BiH on osumnjičeni ratni zločinac? Džaferović dalje posve dezorijentiran priziva civilizaciju, europske vrijednosti, zanemarujući višestruko istican “amanet Alije Izetbegovića” turskom islamističkom lideru Erdoganu, pa je otužno slušati čovjeka i politiku, koja primjenjuje i kanonizira sve same suprotnosti onome na što se poziva. Treba li nekome zdrava razuma tumačiti civilizacijski odnos europske civilizacije i onoga što predstavlja Erdogan? Poslušajmo tumačliju Džaferovića:
“Osim što je to necivilizacijski čin protivan europskim vrijednostima on bi sasvim sigurno negativno utjecao na odnose Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Naše države su međusobno upućene jedna prema drugoj i izgradnja dobrih odnosa se ukazuje kao nasušna potreba”, izjavio je Džaferović. Koje to Bosne i Hercegovine? Bosne i Hercegovine nema bez suverenog hrvatskog naroda u tom okviru, niti toga okvira bez volje hrvatskog naroda. A izraz volje je izraz suverenosti.
Naši narodi su Džaferoviću, a ne države sve dok nisu izraz političke volje i neupitnog sadržaja, usmjereni jedni na druge, no, mogu biti usmjereni i jedni protiv drugih, kao u slučaju svih važnijih politika koje vaše rukovodstvo u ime vašega naroda provodi izrazito protiv hrvatskog naroda. Džaferović ne shvaća da je odzvonilo predstavljanju takve politike, politikom Bosne i Hercegovine. Hrvatska politikama, koje sam djelomično naveo u uvodu teksta pokazuje da je za Republiku Hrvatsku “BiH” samo ono što Hrvati u Bosni i Hercegovini smatraju “BiH”, što može biti i zajedničko Srbima i Bošnjacima, ali ni ne mora. Niti je uvjet.
Pa nastavlja Džeferović:
“Posljednji primjeri su diskriminacijska i uvredljiva odluka o ulasku u Hrvatsku građana Bosne i Hercegovine vezano za pandemiju koronavirusa, samovlasna sječa šume na Plješevici i najava o uručenju priznanja osobi optuženoj za teške zločine na području Mostara”, dodajući kako “mu je dužnost upozoriti da će, ako se ovakva praksa nastavi, neminovno doći do pogoršanja u međudržavnom odnosima, a da će odgovornost za to snositi Hrvatska. Od svojih susjeda tražimo da nas poštuju onoliko koliko mi poštujemo njih. Nikome nećemo dozvoliti da nas se vrijeđa i ponižava”.
Pogoršanja u “međudržavnim odnosima”!? Zašto bi došlo do pogoršanja i kakvoga, ako Republika Hrvatska odlikuje vojsku i njene zapovjednike, koji su obranili hrvatski narod, značajan dio bošnjačkog naroda i kakav takav opstanak nade za BiH?
Prvo, Džaferović već notorno govori u ime “BiH”, iako za to nema ni formalnih, ni političkih prava. Može ih imati jedino ako ta prava nekome otme. Kada se netko tako ponaša, a nema mogućnosti čak ni oteti iako pokušava, ne zaslužuje poštovanje. Pravo i istinsko poštovanje valja zaslužiti. Poštovanje nikada nije izraz slabosti, niti pristojan čovjek drži poštovanjem iskaze nelojalnosti i nepoštovanja prema svome narodu, ili svojoj obitelji. Samo jaki su, i samo integritet je preduvjet poštovanja, kojim se ljudi ponose i kakvo žele i traže. Nije bio izraz hrvatskog poštovanja vodanje političkog cirkusanta, da ne spominjem teže izraze, Mesića, i kao predsjednika i kao bivšega predsjednika po Sarajevu i istočnom Mostaru, nije bilo poštovanje govor Ive Josipovića u parlamentu BiH, niti su bili izrazi poštovanja poruke intelektualaca i političara, Banca, Vesne Pusić ili Zlatka Hasanbegovića. Takvi Bošnjacima ne mogu iskazati poštovanje, pa je izraz dezorijentacije pozivati se na taj vid “poštovanja”. Posrnule osobe ili političari incidenti u neizgrađenom političkom društvu ne mogu iskazivati poštovanje, jer poštovanje slabih ili suspektnih je ruganje. Ako su to bošnjački političari i javnost smatrali poštovanjem, a očito jesu, onda imaju neusporedivo više problema nego zaslužuje i jedan narod, pa i njihov. Niti u jednom slučaju im te probleme nije izazvala Hrvatska, izuzev možda dok su takvi “poštovatelji” nudili privid značaja, a Hrvatska tražila vlastiti odgovor na neprijateljske bošnjačke politike prema Hrvatima BiH. Bilo je pitanje zrelosti i razuma shvatiti na vrijeme da to nije poštovanje i da će ono tek uslijediti, marginalizacijom ili nestankom takvih poštovatelja. I, uslijedilo je.
Sve ovo što Džaferović navodi kao akt nepoštovanja, u biti je poštovanje. Jer, tko ne poštuje svoje, ne poštuje ni tuđe. Džaferović bi morao shvatiti da je iscurilo vrijeme u kojem će bošnjački turisti iz Sarajeva nasrnuti na mladića s majicom HOS-a kod Šibenika, uvjereni da je njihovo pravo boriti se protiv “fašizma” po Hrvatskoj kao prošloga ljeta, prijetiti ratom kao Bakir Izetbegović usred Zagreba u NU2, dobivati egzistencijalne, socijalne i ine umjetničke apanaže u Hrvatskoj od javnih institucija, a mrškati hrvatske političare i u BiH naganjati “bobanovce”, “tuđmanovce” i “ustaše”, cijeli HVO, proglašavati koga i kako hoće zločincima, među njima i najviše časnike ne samo HVO-a, nego i HV-a kao Miju Jelića, a da državno politički odgovor na to sve bude – ili šutnja, ili slaganje, ili idiotsko ponavljanje floskule o prijateljstvu Hrvatske i BiH. Prijateljstvo Republike Hrvatske i BiH, što god to BiH bilo, isključivo mora biti određeno mjerom zadovoljstva Hrvata u BiH tom BiH.
Dodatni problem Džaferoviću i islamističkom bošnjačkom vrhu, te pretežitim medijima u Sarajevu, mutantima antifašizma i islamizma, je pogotovo činjenica da politike prema BiH, pogotovo prema Hrvatima u BiH, nije više nekakav monopol krajnje marginalnih grupica i deklarativno borbenih većinom političkih primitivaca u Hrvatskoj, već sve više poprima sadržaj, ali i formu ozbiljne, promišljene i odlučne državne politike, snažno integrirane u relevantne međunarodne politike. Zato u ovome trenutku Džaferovićeve riječi djeluju folklorno i gubitnički, što je svojedobno Đapić rekao, kao pokušaj plašenja ježa golom guzicom. Ne može bošnjački narod pristajati na politiku svoga političkog rukovodstva i arbitrirati Hrvatima sve, od morala do prava na izbor, a vječno očekivati da mu se takva politika “Alijinog amaneta” honorira u Hrvatskoj.
Odluka o drugačijem korona statusu na hrvatskim granicama je prvi korak, kojim se iz Hrvatske šalje jasna poruka svima u BiH da je Republici Hrvatskoj Hrvat u BiH pripadnik hrvatskog naroda sa svim statusnim posljedicama i dio jedinstvenog organizma, pa i onoga europskog, dok drugima njihove politike tek trebaju to zaslužiti. Drugi korak je državno odlikovanje HVO-a i što je najvažnije, potvrda povijesne činjenice o jednom narodu, jednoj borbi za opstanak i oslobođenje, jednoj državotvornoj ideji i jednom slobodarskom cilju, kome granice ne mogu biti zapreka, prvenstveno zato jer ta borba i taj cilj nije na štetu drugih naroda. Čim prije Džaferović, Izetbegović i kompanija shvate da ovi koraci nisu hir, nego državna politika, bit će realniji temelji za razgovore i odlučivanje na zdravim temeljima. Prošla su vremena Mesića, Pusićke i Josipovića, a Hasanbegović i slični su postali više egzotika nego politički subjekt.