Naša je baština neiscrpno vrelo

Ana Papić rođena je u Livnu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Zvanje magistar hrvatskoga jezika i književnosti i engleskoga jezika i književnosti stekla je 2012. godine. Njezino ozbiljnije proučavanje tradicijske kulturne baštine počelo je na drugoj godini studija. Od tada, spoznavši važnost i vrijednost tradicijske kulture, počinje prikupljati narodnu baštinu s ciljem da zaboravu otme povijest, jezik, običaje i duhovnost naših predaka. Autorica je knjige Tragom narodne baštine, a na temu tradicijske kulture objavljuje stručne radove. Radi u OŠ „Fra Lovro Karaula” Livno.

Od 2014. godine u reviji Svjetlo riječi uređivala je rubriku Tragom narodne baštine Surađivala je i u Kalendaru sv. Ante.

Tradicijska poruka

Magistra ste hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti, ali istovremeno i dugogodišnji ljubitelj tradicijske baštine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Odakle ljubav prema tradicijskom nasljeđu Hrvata?

Kao i sve što krene od djetinjstva tako se može reći i za moje zanimanje za tradiciju. U svojoj dječjoj razigranosti često sam slušala brojne priče i razgovore starih ljudi; njihove spore, ali s puno emocija izgovarane rečenice o beskrajnim detaljima priča koje bi ispredali. Ali, dakako, ovomu sam se mogla ozbiljnije posvetiti tek s odrastanjem i sazrijevanjem; na studiju i kolegiju Hrvatska usmena književnost. U mom livanjskom kraju uvijek se držalo do tradicije, ali nikada se nisam ozbiljnije bavila njezinim proučavanjem tako da je to bio poticaj da i ja konačno uradim nešto više za njezino očuvanje. Shvatila sam da je naša baština neiscrpno vrelo iz kojega se može puno naučiti i da je naš narod u svom sjećanju sačuvao uspomenu na davna vremena, život naših predaka i njihovu duhovnost.

Pojam tradicija se često čuje u različitim prilikama pa tako, primjerice, govorimo o tradiciji određenoga naroda, vjerskoj tradiciji, društvenoj, gastronomskoj i slično. Zašto je važna tradicija?

„Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude, i. t. d. ne znati, uprav znači: u vlastitoj otadžbini tuđinom biti”, riječi su znamenitoga fra Ivana Franje Jukića koje su možda i najbolji odgovor na to pitanje. Da ne bismo u vlastitoj „kući” bili stranci i dopustili da zaborav i nemar prekriju grobove naših predaka, dužni smo proučavati svoju prošlost i čuvati tradiciju. U tradiciji jednoga naroda ogledaju se i njegova prošlost i budućnost, a iz nje se može puno naučiti i o svojoj sadašnjosti. Nijedna vlast i sila nisu narodno pamćenje mogli uništiti. A u kakvim je teškim vremenima očuvana naša baština možda najbolje govori živopisna rečenica, iako „stara” već nekoliko stoljeća, a koja sažima našu povijest: „Ako u polje, pogaziše Turci; ako u goru, izidoše vuci!” Tradicija nosi važnu poruku kako se snagom, nadom, ljubavlju, čvrstom vjerom i zajedništvom mogu pobijediti poteškoće i sačuvati ognjište te kako se ostvaruje suživot s drugim narodima.

S generacije na generaciju prenose se mnoga znanja, vjerovanja i običaji iz ranijih razdoblja te tako tradicija ne izumire. Što biste rekli o današnjim generacijama mladih? Koliko se zanimaju za običaje svojih predaka?

Kritičari današnje mladeži vjerojatno bi odmah rekli da današnje mlade generacije zanima samo virtualni svijet te da su im povijest i običaji predaka nešto daleko i nezanimljivo. No, da to nije baš uvijek tako najviše potvrđuju brojni mladi koji u svojim zajednicama djeluju u folklornim društvima i drugim udruženjima koja u svom djelovanju naglasak stavljaju na očuvanje baštine. Mlade generacije zanima prošlost i život naših predaka, samo je pitanje koliko smo im spremni pobuditi zanimanje za to. U OŠ „Fra Lovro Karaula” Livno, u kojoj radim, učenici redovito sudjeluju na manifestacijama i natječajima koji se tiču nasljeđa i ostvaruju zapažene rezultate. Tako da je i to dokaz da su mladi spremni slušati, učiti i proučavati baštinu, ali kulturna društva zajednice u kojoj žive kao i djelatnici u obrazovanju trebaju naći način kako im je približiti i potaknuti ih na njezino proučavanje i očuvanje.

Jezik i kultura su blago

Građa i baština koju istražujete čuva svijest o posebnosti naroda kojem pripada, ali i onu obiteljsku i osobnu povijest. Nekim najzanimljivijim pričama i običajima ste možda čak i posljednji svjedok. Postoji li strah da će ono do čega ne dođete danas zauvijek nestati?

„Žao mi je kada pomislim da izumire svakim danom naša stara, čudna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života. (…) A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija”, napisao je jednom Ivo Andrić. I, doista, tko god je svjestan važnosti baštine, svjestan je i prolaznosti vremena koje sa sobom nosi strah da će nešto ostati nezabilježeno. Stoga, da se ne bismo doveli do toga o čemu je pisao Andrić, svi smo pozvani da u svojim obiteljima, mjestima i zajednicama zabilježimo kazivanja naših starijih tako da naša baština i poslije njih ostane živjeti i u pisanom i u audio obliku. To je na neki način i odavanje počasti stvaralaštvu naših predaka koji su ne pohađajući „velike škole” znali izraziti svoju inteligenciju i znanje.

Najveće blago koje jedan narod posjeduje jesu jezik i kultura i zaboravljanjem toga gubi se identitet. Jedna izreka kaže da zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena. Ako baštinu prepustimo zaboravu, tko će pisati našu budućnost i podrijetlo? Stoga je važno proučavati narodnu baštinu i pokušati sačuvati što više toga blaga u kojemu su naši korijeni, povijest, identitet i prenositi ga budućim generacijama prije nego ga vjetar vremena ne pogubi.

Ali zar se to manje-više i sada ne čini svakodnevno, jer je tehnološki napredak koji upravo živimo omogućio da se zabilježe tisuće i stotine tisuća različitih motiva s nekoga događaja, zabilježi kakva glasovna poruka ili brojni drugi sadržaji koje njihovi „stvaratelji” možda i ne doživljavaju vrijednošću za budućnost, ali oni to sigurno jesu!

Danas se različiti trendovi neprestano mijenjaju. Neke zapadne zemlje idu toliko daleko da u potpunosti promijene svoju tradiciju i običaje i tako gube „ono svoje” dok još nisu upoznali ni „ono novo”. Kako se prilagoditi onima na čije područje dolazimo, ali nikada ne zaboraviti tko smo i što smo?

Na ovo bi se pitanje moglo odgovarati nadugo i naširoko, no temeljna i ključna poruka je zapravo jednostavna, a ona glasi: pučka tradicija samoidentifikacije prostora s kojega se dolazi u prostor na koji se dolazi! To znači da je uvažavanje različitosti najveći aksiom kulturne održivosti i očuvanosti tradicije bilo kojega naroda pa tako i hrvatskoga kao jednoga od najstarijih u Europi! Nažalost, zapadnoeuropska kulturna baština doživljava svoju krizu na tom polju a glavni uzrok svakako leži u otuđenosti pa čak i zakonskom „otklonu od Božjih zakona ili kako bi se u nekim krugovima eufemistički reklo – prirodnih zakona. Nasreću, mali narodi, osobito naš hrvatski u BiH, u krizi odnarođivanja i pokušajima kidanja veza na relaciji Crkva – narod uspio se oduprijeti i zahvaljujući nemalim žrtvama svojih pastira sačuvati sebe i ono što nas čini svojima.

Poštivanje kulturne raznolikosti predstavlja polaznu točku za suživot; svoje čuvati i njegovati, ne stidjeti se tko smo, što smo i odakle smo, a tuđe uvažavati. Sve kulture i civilizacije doprinose bogatstvu čovječanstva. Kulturna raznolikost je snaga razvoja temeljenoga na toleranciji, međusobnom poštivanju, razumijevanju i prihvaćanju. Kulturni identitet predstavlja način na koji živimo, naš sustav vrijednosti, tradicije, umjetnosti, vjerovanja. Ako smo u obitelji i odgojem usvojili tko smo i što smo, da se ne stidimo svoga podrijetla, svoje baštine i svoga identiteta, lako ćemo se nositi i s prolaznim trendovima suvremenoga načina života koji nameće svoje varljive standarde i vrednote. Poštivati drugo i drukčije treba, ali svoj život graditi na temeljima svoga identiteta koji su naši stari sačuvali i od onih koji su dolazili na naše područje i pokušali im nametnuti svoja načela, ali su ne gledajući na cijenu, ostali svoji i sačuvali svoje. Tu njihovu žrtvu i mi uvijek trebamo imati na umu na čije god područje otišli i tko god na naše područje došao. U tom kontekstu veliku ulogu ima obitelj, ali i Katolička Crkva koja je imala i ima važnu ulogu u očuvanju našega identiteta. I izvan BiH Crkva je glavno središte okupljanja i očuvanja običaja i kulture pa nam velikim dijelom može pomoći da se ne „izgubimo”.

Koliko se, prema Vašem mišljenju, danas vrednuje narodno blago i postoje li još uvijek područja u BiH gdje je, recimo, narodna nošnja dio svakodnevnice, a ne samo običaj na smotrama folklora i proslavama?

Iako su višestoljetne tuđinske i nenarodne vlasti pokušavale izbrisati narodno pamćenje, ono se usprkos svemu očuvalo i dalje živi u narodu. I nije to samo karakteristika seoskih nego i urbanih sredina. Naravno da se na državnoj razini može vjerojatno učiniti puno više na poticanju očuvanja baštine, no bez obzira na to postoje pojedinci koji su zbog svjesnosti važnosti očuvanja baštine počeli prikupljati materijalnu i nematerijalnu baštinu. I ako svatko od nas učini ono što je u njegovoj moći, sačuvat će dio kulturne baštine svoga kraja i učinio je već jako puno. Bosanskohercegovački Hrvati su prilično tradicionalan narod pa se može reći da držimo do svoga narodnoga blaga, što se može vidjeti i u svakodnevici naših krajeva, kao što je na primjer ramski kraj gdje možete vidjeti nošnju kao dio svakodnevne odjeće. Svi smo pozvani uspomene koje čuvaju naše bake i djedovi sačuvati od zaborava i u baštinu ostaviti onima koji će doći poslije nas.

Nikada nije kasno za promjene

Nerijetko se čuje kako odgoj nije bio nikada zahtjevniji kao danas. Jesu li uzroci te zahtjevnosti suvremene životne okolnosti i ubrzani tempo ili smo si sami „zakomplicirali život”?

Suvremeni svijet u kojemu živimo nameće nam nove standarde življenja koji podrazumijevaju i neke nove grupacije koje imaju drukčije poglede na svijet i život pa nam se događa da nam se na jednom pladnju nudi i dobro i zlo te samo dobrim razlučivanjem možemo odvojiti jedno od drugoga. Iz toga je razloga i odgoj postao zahtjevniji pa su obitelji i odgojni djelatnici više nego ikada pozvani na odgovornost u odgoju mladih generacija. Ukoliko imamo ljestvicu vrednota kojom se u svom životu vodimo, ako znamo za što i koga živimo te kojem cilju idemo, onda nam nikakve suvremene okolnosti ne mogu bitno promijeniti ili zakomplicirati način života.

Kao mlada osoba koja je prirodom posla često na terenu, imate mogućnost vidjeti prilike u kojima žive Hrvati u BiH. Što biste istaknuli kao glavni problem s obzirom na njihov položaj u dejtonskoj državi?

Možda se dio odgovora na to pitanje krije u Šenoinim riječima kako je „dobro da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena”. Dobro bi bilo ponekada zaviriti u prošlost svoga naroda i vidjeti probleme s kojima se suočavao i zamke u koje je upadao kako se ne bi pokazalo da nas povijest, za koju se kaže da je učiteljica života, ništa nije naučila. U tome nam uvelike može pomoći i tradicija u kojoj se vidi vjera naših predaka i njihov odnos prema drugima i drukčijima. Nerijetko ćete s nekim razgovarati, a da se ne pođe pričati o nezadovoljstvu i sveukupnom stanju. Mislim da nikad nije kasno za promjene, sve dok je života i volje i želje za promjenom. Vraćanje tradicijskim vrijednostima dalo bi proširiti spoznaje o vrijednosti kulturnih različitosti i poticati nas na život u duhu mira, dijaloga i otvorenosti. Narod je taj koji može najviše učiniti da se nešto promijeni.

Bosna i Hercegovina se općenito nosi s mnogo problema; od ekonomije i nezaposlenosti do siromaštva i iseljavanja. U tim okolnostima zaoštravaju se i politički problemi. Hrvati su dio geografske, političke i ekonomske cjeline Bosne i Hercegovine koja je njihova postojbina stoljećima te kao takvi trebaju sudjelovati u izgradnji boljega sutra. Najveći problemi s kojima se Hrvati u BiH susreću jesu malobrojnost, iseljavanje, slabe perspektive za život u BiH, neriješeno pitanje povratka iseljenih, pogotovo s područja Posavine i srednje Bosne. Udio Hrvata u ukupnom stanovništvu svakodnevno se smanjuje te se iz toga razloga treba više poduzeti u smjeru sprječavanja iseljavanja i povratka Hrvata. Nesređeno političko stanje i neobećavajuća ekonomska perspektiva čine BiH zemljom nesigurnom za život ne samo Hrvata nego i ostalih naroda. Problem je velikim dijelom i u političkom vodstvu. Umjesto ispraznih rasprava naglasak treba staviti na konkretne probleme i njihovo rješavanje. Uz to se čini da dejtonska tvorevina s tri naroda i dva entiteta ne funkcionira, a teško je očekivati da će se bh. narodi međusobno dogovoriti o budućem ustrojstvu. Za stanje Hrvata u BiH ne trebamo puno tražiti krivce u drugima jer je za to velikim dijelom kriva i uskogrudna politika stranaka te interesno usmjerenih i podijeljenih grupacija čija politika nije dorasla vremenu i problemima. Uz časne izuzetke, čini se da vodeće strukture nemaju dovoljno volje i interesa za rješavanje problemima jer se glavni interesi svode na borbu za vlast ne vodeći dovoljno brige o običnom čovjeku i njegovim problemima, idejama i željama kako bi ostao na pradjedovskom ognjištu. Potrebni su golemi napori svih naroda u BiH i njihova političkoga vodstva da se stvori razumna politička klima koja će rezultirati razvojnom strategijom na dobrobit svih naroda u BiH.

Ljudima je potrebno vratiti vjeru u bolje sutra, a to je najteže. Nositelji promjena trebaju biti novi, nekompromitirani ljudi koji ne stavljaju svoje interese na prvo mjesto. Stječe se dojam da smo prepušteni slučaju bez puno zanimanja mjerodavnih. Dok god se vodi politika bez odgovornosti, teško je očekivati promjene. Djelovanje svakoga pojedinca treba biti usmjereno na korist zajednice u kojoj živimo pa je i naša zadaća aktivno sudjelovati u pokušaju kreiranja bolje budućnosti i društva po mjeri čovjeka.

Koliko Vam znači dugogodišnja suradnja sa Svjetlom riječi?

Čast je surađivati u ovakvoj eminentnoj reviji koja je doista postala svjetlo pod kojim treba živjeti i raditi, ali i pripadati bh. katoličanstvu i hrvatstvu. Hvala njegovim utemeljiteljima, suradnicima te bivšem i sadašnjem uredništvu.

Vjerujem da smo suradnjom i tekstovima u rubrici Tragom narodne baštine dobrim dijelom javnosti približili bogatstvo naše baštine. Franjevci su tijekom naše povijesti uvijek živjeli uz narod i s narodom i kao takvi uvijek bili radosni promicatelji Radosne vijesti, ali i čuvari i baštinici cjelokupne, nerijetko teške i krvave, povijesti. Dijelili su s narodom i dobro i zlo. Iako često dovodeći u opasnost i svoj život, nikada nisu odustajali od vjere, pouzdanja u Boga i njegov plan te gradnje bolje budućnosti koja je nakon svih muka i borbi trebala doći. Zato posebno poštujem naše ujake i njihovu ulogu u našim životima, povijesti i našoj baštini pa mi je posebna čast da sam i ja imala priliku biti dio franjevačke revije koja širi svjetlo Radosne riječi, riječi ohrabrenja i novih spoznaja. To je najmanje što kao pojedinac mogu učiniti kao zahvalnost njima koji su za nas tijekom svoga boravka na tlu Bosne i Hercegovine učinili puno više.