Alija Izetbegović je ratni zločinac!

U Lužane, većinski hrvatsko selo u srednjoj Bosni, snage Armije BiH upale su u siječnju 1993. godine. Lokalno stanovništvo je većinom protjerano, ubijeno je više civila, a spaljena je i katolička crkva u selu. Par dana kasnije su vojnici Armije BiH u selu Gusti Grab ubili petero staraca hrvatske nacionalnosti u dobi između 70 i 80 godina.

Još gore je bilo ono što se dogodilo u selu Dusina krajem siječnja, koje je inače pripadalo općini Zenica. Po ulasku u selo Dusina pripadnici Armije BiH hrvatske civile i zarobljenike HVO-a, koji su im poslužili kao živi štit, odvode u obiteljsku kuću Stipe Kegelja. Uslijedilo je maltretiranje i mučenje, a potom i okrutna ubojstva 10 zarobljenika za koje ni danas nitko nije odgovarao. Dusina i još nekoliko okolnih sela s hrvatskim stanovništvom su etnički očišćena, te je iz njih protjerano oko tri tisuće ljudi.Ovo je sve bilo 3 mjeseca prije Ahmića.

U selima oko Zenice Armija BiH počinila je niz zločina nad hrvatskim civilima, pa tako i u Sušnju, u kojem je smaknuto 17 staraca koji su ostali u svojim kućama nakon povlačenja HVO-a.

Pokolji civila i zarobljenika obilježili su i sukobe Armije BiH oko Konjica i Travnika. Jedan od najgorih ratnih zločina koje je nad Hrvatima počinila Armija BiH dogodio se u selu Trusina kod Konjica u travnju 1993. Vojnici su upali u selo između 8 i 9 sati ujutro, a iza sebe ubrzo ostavili trag mrtvih tijela, koje su većinom pobijali na pragovima njihovih kuća. Armija BiH je u Trusini ubila 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Desetak dana kasnije su pak u selu Miletići kod Travnika pripadnici Armije BiH ubili 5 civila. Miletići su bili malo hrvatsko selo u okruženju koje je kontrolirala Armija BiH te nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Među ubijenima bila su i dvojica devetnaestogodišnjaka, a preživjelih šezdesetak stanovnika Miletića su protjerani. Još gore je bilo u selu Čukle kod Travnika, u kojem su u lipnju vojnici Armije BiH ubili 9 civila i 12 zarobljenika iz HVO-a.

Jedan od strašnijih zločina za koji također nitko nije odgovarao je i smrt osmero djece starosti od 9 do 15 godina u Vitezu, koji su, igrajući se na školskom igralištu, poginuli od granate koja je ispaljena na očito civilnu metu s položaja Armije BiH. To se također dogodilo u lipnju 1993.

Posebna priča su pak mudžahedini koji su se pridružili snagama Armije BiH. Jesu li došli ratovati u BiH nepozvani ili ne, još nije do kraja razjašnjeno, no neprijeporno je da su se okupili u odredu El Mudžahid, te da su svoje akcije koordinirali s oficirima Armije BiH. Neko vrijeme imali su stožer usred Zenice, a zapamćeni su kao brutalni fanatici, koji su nekim zarobljenicima odsijecali glave, što je zabilježeno i na videosnimkama. Dolazili su i u sukob s nekim od lokalnih Bošnjaka, koji su se protivili njihovom islamističkom fanatizmu, no imali su zaštitu vrha Armije BiH te su počinili niz ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima.

Situacija za bh. Hrvate je naročito bila strašna u Bugojnu, u kojemu su po predratnom popisu predstavljali 34 posto stanovnika. Općina Bugojno je ‘de facto’ etnički očišćena od Hrvata, koje se masovno proganjalo, ubijalo, mučilo u lokalnom logoru na stadionu, a svime je upravljao lokalni čelnik iz SDA Dževad Mlaćo, jedna od najmračnijih figura iz rata u BiH. Uništena su sva katolička groblja u gradu, zarobljenike i civile se doslovno klalo i ubijalo na druge svirepe načine, te se računa kako je sveukupno ubijeno oko 120 Hrvata, dok su ostali etnički očišćeni ili izbjegli. Mlaćo je i nakon rata bio istaknuti član SDA i njihov kandidat na izborima, a potez vrhunskog cinizma bio je kada je po završetku političke karijere zaposlen kao profesor matematike u bugojanskoj gimnaziji, u istoj zgradi u kojoj je tijekom rata mučio Hrvate.

Strašan pokolj dogodio se i u selu Grabovica u rujnu 1993., kada su pripadnici Armije BiH ubili 32 civila hrvatske nacionalnosti, većinom staraca, žena i djece koji su ostali u svojim kućama nakon što je Armija BiH zauzela ovo selo u ratu s HVO-om. U rujnu je počinjen i ratni zločin u selu Uzdol kod Prozora, u kojem su vojnici Armije BiH ubili 41 čovjeka, 29 civila i 12 zarobljenika. Mjesec dana ranije sličan se masakr odigrao i u Kiseljaku (ubijeno 15 civila).

Treba napomenuti da ovo nisu ni približno svi zločini koje je Armija BiH počinila nad svojim sugrađanima hrvatske nacionalnosti. Da bi ostvario zacrtani krvavi cilj „unitarne bosanske države“ Alija i njegov sin Bakir Izetbegović, doveli su zajedno sa Islamskom zajednicom „vehabije i mudžahedine u Bosnu i Hercegovinu“. Dovođenjem vehabija i mudžahedina u građansko-konfesionalni BH sukob bio je odlučujući udarac u nestanku Bosne i Hercegovine. Bosnu i Hercegovinu nije, dakle, ubio nije podijelio, krvavi bosanskohercegovački sukob, već vehabije i mudžahedini kao i stari i mladi Izetbegović zajedno s Islamskom zajednicom. Još jedan je to u nizu povijesnih dokaza kako su vjerski ratovi nabrutalnije i najrazornije ubojice svakog društva, a poglavito tako složenog kakvo je bosanskohercegovačko.

Islamizacija i mudžahedinizacija Armije BiH, ali i cjelokupnog multinacionalnog i multikonfesionalnog bosanskohercegovačkog društva, ubijanje bosanskohercegovaćkih fratara kao sedam stoljetnih konstantnih bosanskohercegovačkih čuvara, čije povijesne žrtve su ugrađene u njezin identitet te zločini mudžahedina i talibana nad nemuslimanima, Izetbegovićeva je odgovornost i suodgovornost i za te zločine i za budući nestanak Bosne i Hercegovine. A da muslimansko-bošnjačko vodstvo ustrajava na njegovoj politici „unitarne bosanske države“ je i činjenica polaganja državničkih vijenaca na Izetbegovićev grob prilikom državnih praznika ili posjeta stranih državnika. To je politika daljnjeg sukobljavanja i dijelenja bosanskohercegovačke države i njezinih društva. Dijelenja ne na pravedna tri entiteta, nego na dva nepravedna u Daytonu ozakonjena, što još više BiH čini nestabilnijom na putu potpunog nestanka kao zajednice triju naroda, muslimansko-bošnjačkog, srpskog i hrvatskog.

U Bosni i Hercegovini se zasigurno mogao izbjeći sukob Hrvata i tadašnjih bosanskohercegovačkih Muslimana da Alija Izetbegović nije izgurao pobjednika izbora Fikreta Abdića te da nije bio opsjednut „unitarnom bosanskom državom“. Naime, da je početkom svibnja 1992. godine Izetbegović prihvatio plan EZ-a o nacionalnom ustroju BiH, zajednice triju entiteta, republika, ne bi došlo do muslimansko-hrvatskog sukoba za teritorij i desetine tisuća ljudskih žrtava bilo bi manje na sve strane. Izetbegović taj plan potpisuje pa odbija, poslije čega čini sve da ispuni broj od 250 hiljada ubijenih Muslimana, koji bi mu jamčili „unitarnu bosansku državu“. Stoga, vrlo planski, po preporuci nekih tajnih obavještajnih službi – a BiH ih je tada bila pretrpana iz islamskih zemalja koje mu obećavaju i daju materijalnu i ljudsku pomoć – započima besmisleni sukob dviju bosanskohercegovačkih žrtava srpske agresije, muslimanske i hrvatske.

Izetbegovićevom agresijom na bosanskohercegovačke Hrvate, rat dobiva predznak građanskoga, vjerskog i teritorijalnog. Pokušava osvojiti progonima i etničkim čišćenjima hrvatske teritorije i tako osigurati prostor muslimanskim izbjeglicama i pridošlim džihad ratnicima. To je razlog zašto Izetbegović nije prihvatio mirno rješenje bosanskohercegovačkog problema i pravednog njezinog ustroja. „Lisabonski sporazum“ je to sadržavao. Danas, kada se gleda nepravedna podjela tronacionalne BiH na dva dijela, ta podjela je daleko nepravednija, bolnija i za bosanskohercegovačku budućnost pogubnija od one kakvu je zagovarao Cutileiro a odbio Izetbegović. A tim sporazumom moglo se izbjeći desetine tisuća ljudskih žrtava i besmisleni sukob između Hrvata i Muslimana. To je ta Izetbegovićeva povijesna odgovornost i suodgovornost za bosanskohercegovačko raspadanje i ljudsko stradanje. To je nekažnjeni zločin i razlog zašto i dalje traje bosanskohercegovački rat samo drugim sredstvima. Žalosti činjenica kako bošnjačka politika i danas ne priznaje brojne zločine koje je počinila tzv.Armija RBiH nad Hrvatima i Srbima, svodeći ih na nekakve incidente. Zato su potrebni neki novi Cutileiro, Dayton, Pariz ili Washington, čovjek ili grad, zemlja ili zajednica, koja će nepristrano i zauvijek, na principima prava i pravednosti, slobode i jednakosti, riješiti sad već više ne samo bosanskohercegovački problem, već svjetski na tom malom europskom prostoru.