Tomislav Šagi-Bunić: Kršćanstvo i nacionalizam II

Zato radije govorimo o patriotizmu negoli o nacionalizmu. Možda ipak ne treba osuditi samo riječ nacionalizam ako netko pod njom misli takvo zalaganje za pravedan razvitak i slobodu vlastitog i tuđeg naroda koje ne želi nikome načiniti nepravde ni nanijeti nepravedne sile, niti uključuje egoistično zatvaranje vlastitog naroda u samog sebe, nego želi i bori se za rascvat svoje nacije u solidarnosti s drugim nacijama. U tom je slučaju riječ o »zdravom nacionalizmu«, o kakvom je govorio Pio XII.

Možemo uistinu odobriti – makar kako se to činilo paradoksalnim – ono što kaže Friedrich Heer: »Evropski kršćanin, katolik, to je francuski, španjolski, poljski, irski, engleski, hrvatski, njemački, talijanski katolik, ili ga uopće nema«.

Kršćanstvo, Crkva, ne može biti neka apstrakcija, ona mora biti konkretna zajednica, živa zajednica ljudi, zato mora biti u nekom narodu, u narodnoj zajednici. Kršćanstvo nije samo unutarnje misaono prihvaćanje neke ideje, što bi se možda moglo shvatiti nekako izdvojeno iz određene domovine; kršćanstvo je zajedničko življenje grupe ljudi na određenom mjestu. Kršćanstvo je, na primjer, liturgijska akcija; zato ne može postojati bez ukorijenjenosti u konkretnom kulturnom i radom oblikovanom, zajedničkom mišlju i osjećajem okupanom tlu, tj. u jednoj domovini. Ono može početi kao biljka od druguda presađena, kao unos izvana, ali je prije toga moralo postojati u drugoj domovini, i ne može se razrasti ako se ne ukorijeni u ovu novu domovinu tako da postane njezinim dijelom.

Domovina, narod, nacija – ti pojmovi među sobom usko povezani iako različiti, označuju složene stvarnosti koje su čovjeku potrebne da bi mogao živjeti i rasti kao čovjek, osjećati se svojim, subjektom, ne samo prihvaćen nego i onim koji prihvaća, sigurnim i ukorijenjenim, opskrbljenim i okruženim s dosta dobara, vrijednosti i pažnje, da sama sebe saopći i da primi saopćavanja drugih, da bude stvaralački smion i koristan, da razvije sebe i da se rascvate pridonoseći zajedničkim dobrima; da osjeća zaštićenost od drugih i radost da bude i sam zaštita drugima.

Ne kanim ovdje ići za tim da svaki od tih pojmova opredjeljujem u onome što mu je specifično i da preciznije određujem razliku tih stvarnosti od države. Dosta je upozoriti da država – povrh onoga što ima domovina – ima još autoritet, to jest vlast i moć ili silu da osigura očuvanje i razvijanje svih onih dobara koja sačinjavaju domovinu. Država posjeduje političku nezavisnost ili vrhovnu ili ograničenu (npr. država u okviru nekog saveza država), dok nacija sama po sebi toga nema, ali za time bar teži. Dakako da se nacija i država mogu često u redu stvari poistovjetovati, u tom smislu što se nacija organizirala u suverenu državu, ali su u svakom slučaju to dva različita vida stvarnosti.

Za Crkvu, koliko god se to činilo na prvi pogled čudnim, od bitnije je važnosti narod i domovina negoli država. Toga Katolička Crkva nije bila uvijek dosta svjesna tijekom svoje duge povijesti. Možemo to žaliti, a ne možemo ne priznati.

Država ima zadatak da štiti slobodan razvitak ljudi, dapače da omogućuje, pozitivno pomaže razvitak svake pojedinačne osobe. Osoba se ne može dobro razvijati izvan domovine, izvan naroda, izvan svih onih dobara i vrijednosti koje uključuju ti pojmovi.

Država može i mora jačati svoju snagu i autoritet na razini države ukoliko je to nužno da se obrani od drugih država i njihova egoizma, pa i ukoliko je to nužno za očuvanje stanja slobode te za stvaranje uvjeta i za građansku i za ekonomsku slobodu za sve građane (kao i za sve domovine, ukoliko se radi o višenacionalnoj državi), ali to jačanje autoriteta države kao države nikad nije samo sebi svrha. Svrha države jest rast osobe, a zato i rascvat domovine, jer osoba raste u domovini. Država može jačati svoja sredstva prisile, ali nikada da pritijesni svoje građane, nego da zaštiti građane od nepravednog pritiska, koji bi im mogli nanijeti drugi građani, da pomaže razvitak domovine. Nikada da potlači, nego da oslobodi. I Crkva u tom smislu treba državu, da je zaštiti od eventualnog nepravednog pritiska, da joj osigura slobodu. Ali ono po čemu Crkva živi ne zbiva se na razini države, nego na razini domovine, ne u okvirima vlasti i aktivnosti kojima se upravlja država, nego u okvirima proživljavanja onih dobara koja narod čine narodom.

Crkva zbog toga, kao organizirana zajednica na nadnacionalnom planu, mora težiti i mora postići da bude što dublje ukorijenjena u narodu, u domovini. To vrijedi, očevidno, za nosioce pojedinih odgovarajućih službi u crkvenoj zajednici. Možda se može opravdati da odgovorne položaje u Crkvi u jednom narodu zauzimaju stranci tako dugo dok kršćanska zajednica u narodu nije ojačala i sazrela, ali se ne može stoljećima držati narod u tom stanju nedozrelosti i tako ga ponizivati da mu se na odgovorna mjesta ne stavljaju njegovi sinovi.

Mislim da je posve u redu priznati kako Katolička Crkva nije uvijek u tom pogledu postupala sasvim dobro s hrvatskim narodom: dosta je npr. pregledati kako su u nacionalnom smislu bila zaposjednuta odgovorna mjesta, uključujuću nadbiskupsko, u zagrebačkoj nadbiskupiji u prošlom stoljeću, jer se vodilo računa o državnoj vlasti više nego o narodu. Ako danas na to upozoravaju nas hrvatske katolike drugi sinovi našega naroda, nije potrebno na štetu iskrenosti izmišljati isforsiranu obranu te činjenice. Potrebno je da svi vidimo što nije valjalo, pa se onda više neće ponoviti.

Dakako da osim samog tog jednog primjera može biti nabrojeno mnogo toga po čemu Crkva na razini svoje organizacije mora da bude ukorijenjena u domovini, mora postati živim dijelom naroda. Biti živim dijelom naroda ne znači složiti se sa svime što se u narodu dogodi, što možda koji dio naroda poduzme ili načini, pa makar s velikim isticanjem da je to ono pravo narodno, a što nije u skladu s istinskim interesom cijeloga naroda ili s čovječanskim poštenjem. Crkva koja je do srži narodna lakše će nastupiti u obranu svega plemenitoga kad to ustreba, negoli Crkva za koju narod osjeća da ima nekog temelja kad je optužuju da nije za narod, pa onda mora pribjegavati kompromisima koji nisu na rasvjetljenje evanđeoske istine i svjedočenje Kristove ljubavi i pravde.

Katolici se moraju osjećati duboko solidarnima sa svojim narodom, moraju – upravo da bi bili što bolji katolici – što dublje suosjećati s cijelom narodnom zajednicom, iskreno ljubiti svoju domovinu. Biti član Kristove Crkve kao takve, kao eshatološke zajednice, koja svoju domovinu traži u Bogu i vjeruje da će je postići, upravo omogućuje – ako je to članstvo uistinu iskreno članstvo u Tijelu Kristovu, a ne oruđe za neke druge ciljeve – nezainteresiranu  ljubav prema zajednici svoga naroda i radosnu suradnju sa svima da se usavršuju i povećavaju dobra po kojima narod predstavlja potrebnu sredinu za rast svake pojedine osobe. Dakako da katolik neće to nikad zamišljati tako da bi stvaranje vrednota svoje domovine prešlo u nepravedno rušenje ili otimačinu vrednota tuđe domovine, a i neće moći sebe držati punovrijednim čovjekom ni kršćaninom ako pobjegne od svojih odgovornosti u svojoj domovini. Domovinu nazivamo majkom, jer ona u stvari jest kao materinsko krilo u kojem se može sa sigurnošću rasti. Zato domovina tvori potrebnu sredinu u kojoj će čovjek moći biti slobodan kršćanin, prihvatiti kao slobodan čovjek svjesnom odlukom Božju ljubav. Istina, po sebi se može biti kršćanin i u zatvoru, ali je normalno mjesto za prihvat Božjega poziva u zreloj slobodi, a zrelo stanje slobode je u domovini. Prema tome svaki kršćanin, i u okviru svojega poslanja da bude kršćanin, mora osjetiti dužnost da pomaže stvarati vrednote koje će omogućiti da njegova braća budu što više slobodna i sposobna za samostalno odlučivanje.

To vrijedi bez sumnje za ekonomska dobra, za stvaranje ekonomske komponente domovinske zajednice, koja je svakako jedan od najvažnijih preduvjeta slobode. Naglašavam taj vid domovine i taj elemenat narodnog zajedništva poradi toga što bi kršćani bili skloni da to dovoljno ne vide, da to zapostave. Ako se i ne možemo možda do kraja složiti s tim kakvo mjesto pripisuju tome faktoru marksisti, ipak ne smijemo ne vidjeti izvanredan prilog koji je time marksistička misao pridonijela čovječanstvu. Kršćanin ne može sebe u domovini smatrati čovjekom po strani, koji traži da mu se dadu njegova prava ili koji se tuži da mu se prava ne daju, ili koji možda čuva prvenstveno čiste svoje ruke, nego mora svoja prava svim zakonitim i pravednim sredstvima izboriti, da može uvijek i svuda ravnopravno sudjelovati u stvaranju vrednota i sticanju dobara, da bi se onda imalo što pravedno dijeliti. Građansko prijateljstvo, koje je osnovni zahtjev za postojanje političke zajednice, moraju kršćani prvi gajiti, pa makar to išlo ponekad teško, pošto su prethodili veliki razdori. Prijateljstvo ne znači slabost, ali ne znači ni samo prigovore, nego znači razboritu odvažnost i strpljivu upornost.

Ne može kršćanski vjernik biti ravnodušan ni prema pitanjima jezika svoga naroda, ne može se pratiti s radošću sve što se tiče razvitka i rasta jezika, jer je to glavno sredstvo kojim se kršćanstvo kao zajednica vjere stvara i pomoću kojega se kršćanstvo proživljuje. Liturgija i teologija, propovijedanje i kateheza, sve je to nezamislivo bez jezika i bez njegove snage. Kršćanstvo i samo kao živa zajednica narodu – a to posebno vrijedi za naš hrvatski narod u njegovu današnjem stanju razvitka, kad još tehnička sredstva nisu sasvim osvojila sve slojeve naroda – ima izvanredno veliku ulogu u razvijanju toga temeljnog dobra jedne srodne zajednice, osobito po liturgiji, jer se upravo liturgijom najširi slojevi naroda odgajaju u vlastitu jeziku. Jezik kao nosilac duha naroda, materinsko krilo tradicije kao temelja razvitka kulture, za kršćansku je zajednicu od tako neizrecive važnosti, pogotovo danas i u budućnosti, da se ona s umiranjem jezika mora bojati vlastite smrti, jer joj nedostaje bitan elemenat prenošenja tradicije, a sa zaustavljanjem jezičnog razvitka ili unošenjem jezične zbrke onemogućuje joj se misaoni rascvat i teološki susret s bitnim suvremenim problemima života te svjetlo koje bi odatle moralo proizići i za kršćansku zajednicu i eventualno za druge koji bi bili voljni da se za to svjetlo zanimaju.

Ne možemo ovdje obrađivati po redu sva dobra naroda bez kojih kršćanstvo ne može postojati ili bez kojih se ne može razviti do svoje punine. Spomenimo samo – od sveukupnosti kulturnih dobara – na primjer likovnu umjetnost, pjesništvo i uopće književnost, a napose glazbu. Za sva ta područja imali bismo mi kršćani štošta sebi reći ovdje i sada, u našem hrvatskom narodu. Sva su ta područja nužna za razvitak kršćanskog života, ma svim tim područjima kršćani kao kršćani – iz svoga kršćanskog nadahnuća –bili su nekoć aktivni stvaraoci. U ovaj čas liturgijske obnove nalazimo se u sasvim osobnoj situaciji gdje nam je potreban stvaralački glazbeni genij hrvatskog naroda, kad treba stvoriti – jer postoji i mogućnost i potreba za to – tako reći čitav novi glazbeni repertoar za liturgijsko proživljavanje kršćanstva. Nema dogme u glazbi, ne bi se smjelo samo čuvati staro, trebalo bi stvoriti novo, i to takvo da bude zaista dijelom i komponentom naše hrvatske domovine. Bez živog i upravo dramatičnog – jer nužno problematičnog – dodira s cjelokupnom suvremenom hrvatskom glazbom, čini se, neće biti živog ostvarenja za hrvatsku liturgijsku glazbenu budućnost. Ako se danas u našoj glazbi nalazimo u previranju, možda – po nekima – u krajnjoj dezolaciji, možda bi smion zahvat i odvažno angažiranje u stvaranje kršćanske liturgijske glazbe moglo značiti štogod i za budućnost samog glazbenog stvaralaštva hrvatskog naroda kao takvog.

Mnogi zamišljaju da je uloga kršćana u životu jednog naroda nužno konzervativna, za beskompromisno čuvanje starog. To bi bilo točno kad bi kršćanstvo bilo samo jedna prirodna religija. Religijama je bitno da su konzervativne da sakraliziraju i čuvaju vrijednosti u obliku koji se brzo počinje ukrućivati. Kršćanstvo je, međutim, u najintimnijoj svojoj srži proročko i nezadovoljno s dosegnutim, ono uvijek teži prema boljemu, nikad mu nije dosta živo i autentično ono što je već ostvareno, jer uvijek može biti bolje i više. Kod nas u Hrvatskoj je takvo kršćanstvo, živo nemirno («Nisam donio mir nego mač!« rekao je Krist), slabo zastupano. Koncil nas je sada zdrmao. Ovisi o vjernim kršćanima, pogotovo o mladima, da postanemo živo kršćanstvo koje će ne samo biti prisutno u suvremenim, danas ostvarenim narodnim dobrima, nego koje će smiono krenuti naprijed i stvarati nova dobra, bez straha pomagati svima u narodu koji žele stvarati i rasti. Kršćanstvo koje se odriče svoje stabilizacije i koje se mobilizira za dobro.

Kršćanin je srcem i cijelim bićem duboko ukorijenjen u svome narodu. On crpi sokove iz tla (dakako ne samo tla u čisto materijalnom smislu) i tako ostvaruje po božanskoj milosti svjedočanstvo za Boga i Krista. Ako se ogledamo po svojoj povijesti, moramo reći da je u našoj hrvatskoj prošlosti bilo premalo te autentične hrvatske katoličke evanđeoske stvarnosti. Previše smo bili samo uvoznici. Teško je naći neki ozbiljan i dalekosežan, velik hrvatski kršćanski duhovni pokret. Naši su sveci s periferija ili su živjeli u tuđini. Naši teolozi ili nisu originalni ili su opet bili u tuđini, pisali na tuđim jezicima. Na tlu domovine nemamo nečega duboko svoga i duboko kršćanskoga što bi bilo oplodilo i nas i svijet. Tek u posljednje stoljeće imamo neke domaće ženske redovničke družbe, muškog takvog pokreta nemamo. Benediktinci i franjevci uspjeli su se, svaki u svoje vrijeme, duboko saživjeti s našim tlom, postali su toliko naši kao da i nisu odrugud uvezeni. Ali bismo ipak željeli da i naša zemlja rodi takvog sveca hrvatskoga kako je sv. Franjo bio talijanski, sv. Ignacije baskijski, sv. Kolumban irski.

Gdje su razlozi toj tako skromnoj plodnosti? Moglo bi ih se nabrojiti više; među inim tu su već poslovični Turci. Ali neće to ipak biti baš sve. Možda je najveća naša nesreća podcjenjivanje svoga vlastitog naroda. Mi smo sami svoj narod tijekom stoljeća suviše zatvarali u njega samoga, uvijek od straha da ga utjecaji tuđih kultura ne bi pokvarili, jer da nije sposoban da to razumije: a ipak njegove domaće vrijednosti nismo tako cijenili da bismo rado prihvatili sve što izraste iz naroda i pomogli tome da raste. Naši su se teolozi uvijek školovali vani u svijetu. Mi smo sami upotrebljavali stranu literaturu, mi smo uvozili strane drugorazredne knjige, tuđe pobožnosti, tuđe postupke i sve ostalo. Uzdizali smo ponekad neku lažnu samosvijest naroda oslonjenu samo na stara dobra, koja nismo pokušavali dalje razvijati i na njima graditi ono što bi bilo plod današnjeg vremena. U drugim područjima naš je narod krenuo naprijed, ali u području religiozne kulture slabo. Kršćani su ovdje ipak nešto odgovorni. Danas bi trebalo sa svom smionošću požuriti se, s povjerenjem u svoj vlastiti narod, da pomognemo našim vjernicima da uhvate korak sa suvremenim kršćanstvom na Zapadu, i čitavom narodu da upozna sadašnje kršćanstvo u njegovoj autentičnoj raznolikosti i punini, makar dramatičnoj, a ne da dobivamo samo mrvice, nejasne i kojima se stvari samo zamagljuju i sije strah.

Kršćanstvo, dakle, mora biti narodno, mora biti patriotsko, kršćani moraju biti patriote. Dakako, uvijek imajući pred očima sveukupnu ljudsku obitelj, nikad ne uzdižući lažno i ne štiteći nepravedno interese svoga naroda ukoliko bi oni bili protiv pravednih interesa cijelog čovječanstva ili kojega drugog naroda. Kršćanin će ljubiti svoju domovinu i onda kad je mora popravljati, kritizirati, kad mora žaliti njezine slabosti, propuste, možda i nečasne postupke. Kršćanski vjernik zna da je lažna dilema: ili vjera ili nacija, jer nikada ne može doći do takva sukoba, ako se stvari s obadvije strane iskreno i točno postave. Napetosti, razumije se, mogu nastati, jer mogu postojati nejasnoće i nesporazumci, ali se te napetosti nikad ne smiju rješavati naprečac, kao da se radi o kontradikcijama; uvijek treba postupati sa strpljivošću i ljubavlju. A to su prvenstveno kršćanske kreposti.

Kršćanska Crkva može biti i napadnuta, pritisnuta, gonjena u nekom narodu. Ona se onda, dakako, mora braniti, ali nikada se ne smije braniti tako da ništi ili stavlja u pitanje druge prave i istinske vrednote domovine, naročito slobodu svih članova naroda. Napetosti se moraju prevladati iskrenošću, strpljivom spremnošću na dijalog, odvažnim nošenjem križa Kristova.

Kraj teksta.

Izvor: Kršćanstvo i nacionalizam u: Tomislav Šagi–Bunić, Crkva i domovina, KS, Zagreb 1970. str. 9-34; Prije toga izašlo u Glasu koncila, br. 12 (157), od 5. VI. 1969. Talijanski prijevod u CSEO, 1969.

Izvor: Fratellanza umana (27.11.2020.)