Bruna Velčić: Božje očovječenje i neznatne žene

Bog koji silne zbacuje s prijestolja i uzvisuje neznatne, gladne obasipa dobrima, a bogate otpušta prazne – to je Bog Božića – poručuje Marija u hvalospjevu „Veliča“ (usp. Lk 1,46-55). Među „malene“ ubraja se i ona sama hvaleći Boga što je „pogledao na neznatnost službenice svoje“ (1,48), a njima pripadaju i mnoge druge biblijske žene koje pripovijesti o Isusovu rođenju spominju izričito ili samo aluzivno. Dozivajući u pamet njihove životne priče i napose njihova trpljenja, uočava se posebna Božja briga za njih, kao i poštovanje koje im iskazuju evanđelisti, što trajno obvezuje kršćane da se zauzimaju za neznatne žene

0

Bog koji silne zbacuje s prijestolja i uzvisuje neznatne, gladne obasipa dobrima, a bogate otpušta prazne – to je Bog Božića – poručuje Marija u hvalospjevu „Veliča“ (usp. Lk 1,46-55). Među „malene“ ubraja se i ona sama hvaleći Boga što je „pogledao na neznatnost službenice svoje“ (1,48), a njima pripadaju i mnoge druge biblijske žene koje pripovijesti o Isusovu rođenju spominju izričito ili samo aluzivno. Dozivajući u pamet njihove životne priče i napose njihova trpljenja, uočava se posebna Božja briga za njih, kao i poštovanje koje im iskazuju evanđelisti, što trajno obvezuje kršćane da se zauzimaju za neznatne žene. 

Prezrene žene

Riječ „neznatnost“, u grčkom izvorniku Lk 1,48, glasi tapeinōsis, a taj termin može označavati kako poniznost tako i neznatnost u smislu malenkosti, neuglednosti, beznačajnosti, niskog društvenog položaja ili pak prezrenosti i poniženja. Marija hvali Boga jer je svrnuo pogled na nju „premalenu“ i nedostojnu Božje pažnje te je uzvisio izabravši je za Isusovu majku, a njezin govor doziva u pamet starozavjetne pripovijesti o trima ženama čiju je tapeinōsis Bog također pogledao i zauzeo se za njih. To su pripovijesti o Hagari, Lei i Ani, u kojima se (u grčkom prijevodu) pojavljuje riječ tapeinōsis, premda s nešto drugačijim značenjem od onoga u Lk 1,48, označavajući, naime, nevolju tih žena, odnosno njihovu prezrenost i poniženje.

O egipatskoj sluškinji Hagari čitamo da ju je, kad je zatrudnila, njezina gospodarica Sara zlostavljala i nagnala na bijeg u pustinju. Međutim, anđeo Gospodnji objavio je Hagari da je Bog čuo njezin „jad“ (grč. tapeinōsis; Post 16,11) te je osnažio i potaknuo da se vrati kući. Samo ime njezina sina – Jišmael – podsjetnik je na to jer znači „Bog je čuo“. O Lei saznajemo da je Jakov nije ljubio poput svoje druge žene, Rahele, no Bog je vidio njezinu „nevolju“ (grč. tapeinōsis; Post 29,32) te joj „otvorio utrobu“, odnosno učinio je plodnom, za razliku od Rahele koja nije imala poroda. Naposljetku, Anu je druga Elkanina žena Penina ponižavala jer nije imala djece. Ana je molila Boga da pogleda njezinu „nevolju“ (grč. tapeinōsis; 1 Sam 1,11) te je potom začela i rodila sina Samuela. Na tragu ovih pripovijesti moguće je u Marijinom „Veliča“ vidjeti hvalu Bogu u ime svih neznatnih, a na poseban način u ime onih žena koje su iskusile prezrenost i poniženja od ljudi, ali i Božje spasenjsko djelovanje. 

Osramoćene nerotkinje

Jedna od tih žena je i Marijina rođakinja Elizabeta, koja je, kako piše Luka, bila neplodna, odnosno „nerotkinja“ (grč. steira; Lk 1,7.36). Žene bez poroda u Bibliji su – a često i danas – izložene ruglu i sramoti. Međutim, različite žene ključne u povijesti spasenja bile su neplodne: Sara, Rebeka, Rahela – tri izraelske matrijarhe – odnosno majke Izaka, Jakova i Jakovljeva potomstva (Post 11,30; 25,21; 29,31), a isto tako i Ana, Samuelova majka, za koju se kaže da joj je Bog „zatvorio utrobu“ (1 Sam 1,5-6). Kad Bog Zahariji naviješta rođenje potomka, on i Elizabeta su – poput Abrahama i Sare – u poodmakloj dobi te se takvo što čini nemogućim (Lk 1,18; usp. Post 17,17), no, kako ističe anđeo Gospodnji: „Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37). Bog tako hita u pomoć ovim prezrenim ženama i skida s njih ljagu i sramotu. Otvara Rahelinu utrobu te ona, po Josipovu rođenju, kliče: „Ukloni Bog moju sramotu“ (Post 30,23), a isto tako i Elizabeta, po začeću, hvali Boga govoreći: „Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima“ (Lk 1,25). Ivan je tako rođen zahvaljujući posebnom Božjem zahvatu, poput Izaka (Post 21,1-2), Jakova i Ezava (Post 25,21), Josipa (Post 30,22-23) i Samuela (1 Sam 1,19-20). Isusovo rođenje od Marije predstavlja pak kulminaciju svih tih čudesnih rođenja jer Isus nije rođen od žene nerotkinje već od djevice (Lk 1,30-37). 

Nedostojne pretkinje

Nekolicina neznatnih žena spomenuta je još u Isusovom rodoslovlju u proslovu Matejeva evanđelja (1,1-17). Uz Mariju, ovdje se spominju četiri starozavjetne žene – Tamara, Rahaba, Ruta i Bat-Šeba (bivša Urijina žena) – dijelom strankinje i većinom upitnog morala te, kao takve, podložne kritikama. Tamara je, naime, bila Judina nevjesta koja je prevarom, praveći se da je prostitutka, ostvarila svoje pravo na potomstvo zajamčeno propisom o leviratskom braku (Post 38). Rahaba je bila strankinja, a k tome i bludnica, koja je sakrila špijune prilikom izviđanja Obećane zemlje te prihvatila vjeru u Izraelova Boga (Jš 2). Ruta je također bila strankinja koja je, međutim, prihvatila Izraelova Boga i pristala utkati se u Božji plan za njegov narod, postajući Davidovom prabakom (Rut). Bat-Šebu je pak David naveo na preljub, a kasnije je postala majkom Davidova nasljednika, mudroga kralja Salomona (2 Sam 11-12). Zanimljivo je da Matej, uz Mariju, spominje izrijekom samo ove žene, koje se, uslijed vlastite nesavršenosti, čine nedostojnima da budu Isusove pretkinje. Očekivali bismo, naime, da Isus ima savršeno rodoslovlje, no to nije slučaj. Njegovi su pretci judejski kraljevi, od kojih neki posebno slavni, poput Davida, Salomona, Ezekije i Jošije, a drugi neslavni, poput Manašea, za kojeg se kaže da je prolio mnogu nevinu krv i činio što je zlo u Gospodnjim očima štujući poganska božanstva (usp. 2 Kr 21). K tome, sam David, najveći izraelski kralj, ne samo da je sagriješio s Bat-Šebom već je, posve bezočno i bezbožno, na prevaru u smrt poslao njezinog muža Uriju Hetita (2 Sam 11). Vidimo tako da je Bog izabrao postati dijelom jedne nesavršene povijesti, povijesti okaljane ljudskim slabostima i grijesima, ne bojeći se „zaprljati“. Ne treba nas, međutim, sablažnjavati da je Bog upravo ove žene i muškarce smatrao dostojnima da budu pretkinje i pretci njegova jedinorođenoga Sina jer Bog ne gleda kao što gleda čovjek – Bog „gleda što je u srcu“ (1 Sam 16,7) – izabirući ljude koji, unatoč nesavršenostima, imaju otvoreno srce za njega i njegov spasenjski plan.

Zaključno

Biblijske pripovijesti o Božiću osnažuju sve „malene“ ovoga svijeta: sve neznatne, neugledne, siromašne, grješnike, prezrene, patnike. Marijin „Veliča“ poručuje da Božji zahvat u povijest Isusovim rođenjem stremi uzvišenju neznatnih (Lk 1,52), odnosno njihovom spasenju. Bilo aluzijama, bilo izričitim spomenom, ove nam pripovijesti napose dozivaju u pamet prezrene, osramoćene i nesavršene biblijske žene, poručujući svima koje u životu doživljavaju prezir, nasilje i poniženja da Bog vidi njihova srca, kao i njihovo trpljenje. Na nama kršćanima je da danas budemo produžena Božja ruka i zauzmemo se za njih zalažući se protiv svakog nasilja i ponižavanja, na dobrobit čitavoga društva i Božjega svijeta. Ako Bog vidi neznatne žene, to smo i mi kršćani dužni činiti.

Fratellanza umana (24.12.2020.)

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.