Rođenje i krštenje Hrvata Bosne i Hercegovine

Mlada kad osjeti obavještava svekrvu da je trudna (noseća ili zbabna), ne mijenjajući način života, odnosno cijelo vrijeme trudnoće normalno radi do samog poroda. Prije poroda, otac, djed ili netko tko se time u široj rodbini bavio, pravio je drvenu ili pleo pletenu kolijevku (bešiku). Kasnije je izrađivan stalak, hodalica i mala stolica. Ženski posao se sastojao od šivanja, pletenja i vezenja košuljica, kapica, prekrivača i naravno, povoja i pelena.

Poznat je izraz iz Bosanske Posavine: “Prije beba neg nova suknja“. Svako dijete je bilo nova radost za sve ukućane. Ipak, najviše se veselilo prvorođenom djetetu, a pogotovo ako je to bio sin. Treće dijete u obitelji bilo je poznato kao dijete sreće. Muškarac (sin), kao metafora ognjišta i jamac da se to ognjište neće zatrti, bio je više na ponos obitelji od kćerke koja će promijeniti prezime. Žena bi se sama porađala (obabila) uz pomoć starije žene iz kuće ili susjedstva, a za to vrijeme bi uz sebe držala moći. Novorođenče zadoji neka druga žena, a ako takvih nema dijete se zalije zašećerenom vodom.

Porodija je trebala ležati 40 dana poslije poroda, ali se to nije ostvarivalo što je zavisilo od uvjeta u kući. Po porodu rodilji su žene donosile babine u hrani i piću, prvo prve srodnice, a kasnije i ostale. Babinama su se najviše veselila djeca, a posebno su obožavali slatki kruh (milibrod). Novorođenče se krštavalo sutradan.

Kad je dijete ugledalo svijet, mlada majka je pitala svekrvu koje će mu ime nadjenuti. Valjalo je poštivati stroge običaje i ponoviti ime najprije muževih roditelja, ili ako to oni odluče nekoga tko je zadnji, a najčešće mlad umro u toj obitelji. Drugo, odnosno treće dijete, dobit će ime majčinih roditelja, a ostali po redu, stričeva, tetaka, ujaka, kumova… Ako se rodi na ili uz neki blagdan i spomendan kojeg sveca ili svetice, dijete bi dobivalo ime po njima.

Izvor: hr.wikipedia.org