Predgovor Enciklopedijskog rječnika Bosanske Posavine

Književnica Julijana Matanović je napisala iznimno zanimljiv predgovor Enciklopedijskom rječniku Bosanske Posavine. Ona je u svoj literalizirani  uradak spretno umontirala  više izvornih i osebujnih  riječi, izreka pa i mudrosti iz rodne joj Bosanske Posavine  što  njenom predgovoru daje estetski šarm zavičajnosti.

PREDGOVOR

Piše: Julijana Matanović

Na mom radnom stolu, u stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, stoji metalna tabakera. Poklopac joj je neravan, a ugravirane šare godinama postaju sve nejasnije. Nisam je mogla sačuvati od tamnjenja, sitne hrđe i vremena, ali je čuvam od zaborava.  Prisvojila sam je prije pet desetljeća i proglasila svojom. Ona je već tada bila u visokim godinama. Njezina tadašnja vlasnica, baba Jela, prijateljica moje bake, dobila ju je od svoje svekrve, u danu kad je – prislonivši prst na vjenčani list – prekoračila prag Itrićevih. Tabakeru je Jela nosila u džepu šarene čunčane kecelje. Otkako su me u proljeće 1962., kao trogodišnju djevojčicu odveli iz bakine kuće u Turiću, rekavši mi da je to za moje dobro, u naše  bosansko- posavsko selo gradačačke općine dovodili su me svako ljeto. Na veliki  raspust.  Najbolje pamtim onaj iz godine  1969.  Završila sam četvrti razred osnovne škole u Slavoniji, ljeto je bilo dugo, vruće, zemlja na kojoj je baka zasadila bostan, odmah tamo iza magaze, raspucala se umjesto lubenica i dinja koje su se, iščekujući pljusak, osušile. U dvorištu, ispod jabuke petrovače, sjedile su dvije najbolje prijateljice, Jela i Kata. Kata je bila nekoliko godina mlađa. Pile su kavu iz fildžana, motale duvan kupljen na gradskoj pijaci ispod begove kule i pričale o vašaru koji – kao što su i navikle – treba proslaviti KAKO SAM BOG ZAPOVIDA. Svaka je imala svog Iliju. Prva unuka, druga sina. Pogledavala su u nebo i molile svetog Antu da, iako zemlja vapi za kišom, zadrži VAKU  žegu, da djevojke sutra mogu nataknuti nove sandale, i u njima krenuti u kolo  koje će se poslije svete mise započeti na meraji iza čitaone. Ne znam zbog čega se nisu odmah obratile  zaštitniku svoje župe, gromovniku Iliji.

Možda se Gromovnik zbog toga i naljutio pa je, dok su prijateljice još dolijevale kafu,  na selo  poslao oblake koji su se munjevito prolomili i  dvorište u desetak minuta pretvorile  u more. A onda ga i ohladili tučom veličine nedozrele šljive. Baka i njezina Jela prvo su me povukle u ljetnu kuhinju, staru kućicu od čerpića, a kad se malo smirilo, pretrčale su – a i ja s njima – u plansku, izgrađenu na pravim  temeljima, odmah uz sokak i to po nacrtu pravog inženjera iz Orašja. U njoj je jedna od bakinih snaha razvlačila tijesto za pitu maslenicu. Takvu je, praznu pitu, njezin muž, cestar KO I POKOJNI MU ĆAĆA, najviše volio. Kad smo se uvjerile da smo preživjeli i ovaj SMAK SVITA, Jela je krenula kući. Obula sam Katine gumene borovske opanke i izašla u avliju da bih malo gacala po lokvicama koje je ožednjela zemlja gutala  brže nego što su neki moji rođaci ispijali šljivinu patoku. Pod kazansku bakrenu cijev stavljali su limeni lončić, čekali da se napuni do vrha, a potom posudicu prinosili licu i mirisali. Uspoređivali su  mekoću tek ispečenog napitka s bunarićkom vodom. Tapkala sam po mokroj zemlji, po zemlji svojih predaka, ne znajući u tom trenutku ništa o povijesti tog tla, o cokulama koje su, mijenjajući svoje vlasnike, prelazile preko naših međa, o kazanima koji su se čepili blatnom zemljom samo da ne bi PROPIŠĆALI DOK SE POSO NE OBAVI.

Danas, kad se sjetim tog dana, pomišljam da sam stopalima uguranim u bakinu obuću, hodala baš po toj crti po kojoj će tridesetak godina poslije, kad bakinu plansku kuću sruše oni koji su rušenje – i u mom djetinjstvu –  već planirali, povući granicu između dva entiteta. I meni, i mojim potomcima poručiti da živimo ne samo u vremenu između dva rata nego da smo i rođeni na crti razdvajanja dviju država.
Na mokroj zemlji ležala je Jelina tabakera.  Podigla sam je i obrisala rubom  košulje. Odmah sam znala da je neću vratiti vlasnici. Sakrila sam je među svoju robu, u bijeli kofer koji  mi je poslala očeva sestra iz Trsta.  I čim se Jela vratila našoj kući i počela tražiti KUTICU ZA DUVAN, prvo po dvorištu a nakon toga po sokaku, i ja sam se, bez imalo straha i bez imalo osjećaja krivnje, uključila u potragu. Zavlačila sam ruku među kupine, odmicala visoku travu, ponavljala za bakom “… KAKO BIJAŠE NA POČETKU TAKO I SADA I VAZDA… SVETI ANTO POMOZI“, i ni u jednom trenutku nisam pomislila kako sam učinila grijeh koji bi sutra trebalo ISPOVIDIT PAROKU.

Tabakeru sam donijela u Slavoniju i skrivala je godinama. Bila je to moja najveća, možda je bolje reći jedina tajna. Ne sjećam se točno kad sam krađu priznala teti kod koje sam živjela. Znam samo da  su i Jela i baka tada već počivale na turićkom groblju. Tabakera je preživjela i sve moje selidbe. Fotografirana je nekoliko puta, uz neke intervjue, kao moj najdraži predmet. Javno priznanje tog dječjeg i, priznajem nelijepog, čina namjeravala sam upriličiti sredinom devedesetih godina u Zurichu. Generalni konzul Republike Hrvatske pozvao me da održim predavanje o književnosti koja je nastajala u tim godinama i svjedočila zlo rata i povijesnu ponovljivost. Jedan od važnijih romana o kojem sam namjeravala govoriti u Švicarskoj bio je roman o nestajanju jednog neimenovanog grada na Dunavu. Glavni junak, devetnaestogodišnji mladić, odlučuje popisati predmete iz kuće. Jer on dobro zna da iza nas ostaje samo ono što je zapisano i što je pričom sačuvano. U kuhinji, pod otomanom, nalazi enciklopediju u kojoj postoji i natuknica o njegovu gradu, i to na mađarskom jeziku.  To mi se mjesto učinilo važnim, kao dokaz onoga što jesmo i što su nam htjeli oduzeti; povijest, naslijeđe, tradiciju. Ja nisam imala enciklopediju u kojoj je upisano mjesto moga rođenja, imala sam samo tabakeru. I ponijela sam je sa sobom, i ne znajući da u Zurich dolazim na Dane Bosanske Posavine. Na ulazu u veliku dvoranu stajali su moji rođaci i prodavali knjigu o ratnim danima našeg kraja. A oni su dobro poznavali i Jelu, i moju baku.

Tabakera u mom ruksaku bila je naša zajednička, nenapisana, enciklopedija. Stanovnici Bosanske Posavine napustili su svoje kuće, neki ih nisu uspjeli ni zaključati, i sad rasuti po svijetu, sjećaju se kako je nekad bilo. I žele o tome svjedočiti, ali strahuju da ih mladi, rođeni daleko od pravog kućnog praga, ne slušaju pažljivo. I da uskoro, kad s roditeljima dođu dolje, na veliki raspust, neće znati što znači kad se  djevojci – koja se spremila u crkvu –  kaže. „Lijepa li si, čija li si?“ Popis važnih osoba, običaja, predmeta, pojmova, događaja potreban je svakom narodu da bi znao odgovoriti na pitanje odakle je i komu pripada.  “PRIBILJEŽI SINE, PRIBILJEŽI….NEKO ĆE VEĆ PROČITATI..” govorili su i toliški fratri. Od sada, uz ovaj Enciklopedijski rječnik Bosanske Posavine, bit će lakše primati i udarce svih onih kojima su naši ljudi krivi za sve loše što se događa u prostoru u kojem su, za vrijeme rata i nakon toga, stanovnici Bosanskog Šamca, Brčkog, Dervente, Plehana, Donje Mahale, Boka,  Garevca, Tramošnice…, našli svoj novi dom. Jer oni, koji su za njih uvijek „ti Bosanci“, mogu se od sada osloniti na knjigu, na popis i zapisanim činjenicama  zaustaviti riječi onih koji činjenice ne poznaju.

U mojoj su tabakeri sačuvane upravo te brojne natuknice. Ona je predstavljala rječnik koji me  – kroz sve te godine – podsjećao s koje sam točke krenula na drugu obalu Save. Čuva i priču o igri prstena, i o čitaoni iz koje je ćaća Ilija dolazio dobro raspoložen, i o šišu u kojem je baka pržila minasicu, i o šargijama koje su se čule iz bašče svako nedjeljno popodne i o fra Lovri uz čiji grob leže  moji preci, i o fazaneriji u koju dolaze Talijani,  i o najboljim šljivama i najboljem duhanu u komšije Tadije, i o molitvenicima ubijenih žena sela Vidovice, o masnim pitama spravljanima u kući Načelnikovih, i o ženskim bordo rekljama od čiste lionske svile…  Tabakerin poklopac je neravan, savio se pod teretom sjećanja. Ali, ne može toj kutijici nauditi ni novi  ljetni pljusak pred Ilino, ni vrijeme koje prolazi i nanosi hrđu. Može samo zaborav. No, ja je njemu ne dam. Provele smo zajedno pet desetljeća, i zajedno dočekale KNJIGU u kojoj  je, što bi naš svijet rekao SVE CRNO NA BIJELO, knjigu koja odgovara i na laka, ali i na teška pitanja. I koja, što je najvažnije, vraća ponos na lica onih čiji su izvodi iz knjiga rođenih vezani uz vlastite imenice ispisane u njezinu naslovu.

Julijana Matanović

Priredio: Pejo Gašparević

31. siječnja 2021.

Izvor: garevac.info