Smrt i ukop Hrvata Bosne i Hercegovine

Kao predznake smrti smatrani su neki snovi, neuobičajeno reagiranje ptica i životinja, način dogorijevanja božićne svijeće i izgled lopatice božićne pečenice itd.

Kolikogod je svaka smrt za najuže članove obitelji bila osjećaj izgubljenosti, tupe tuge i nezadrživih suza, ipak se, ako je ona bila po Božjem redu (ako su godine donijele svoje) lakše se podnosila. Ako bolesnik duže boluje, a k tome je i star, sve je u kući podređeno toj situaciji, od tišega govora do polakšega hodanja po kući. Naravno, kućedomaćin je morao razmišljati i o financijskoj strani ukopa i pripremati se za to. Žene su obavljale svoj dio posla pripremajući posmrtninu. Mnoge su žene ipak imale toliko hrabrosti da same sebi prirede ukopno odijelo. Bio je to dobar običaj, a znalo se govoriti onima koji su malo rastrošniji da čuvaju novac “jer neće imati ni za ukopno odijelo, ni čime otračiti daću”.

Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s ponudama (onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće. To bi bila velika sramota, a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio na straži. Organizirana su i tako zvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene i mušakrci iz susjedsta.

U našem narodu je ostao izraz “alaliti se” u smislu oprostiti. To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio bolesničko pomazanje (ranije se zvalo posljednja pomast pa je sam izraz posljednja izazivao strah u ljudi). U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće zajaukao. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer.

Umirućeg se ne bi nikada ostavljalo samoga i ne bi se gasilo svjetlo u prostoriji u kojoj je boravio umirući. Mrtvaca se nije kupalo, već je se obrisalo lice i ruke, a zatim ga se oblačilo. Posteljina i odjeća umrlog se spaljivala. Uz mrtvaca se sjedilo i molilo, te čuvalo da u prostoriju ne uđe nikakva životinja. Poslije sahrane ispija se rakija za pokoj duše, daju se novci u visini otprilike jedne mise i razilazi se kućama, a rodbina ide u kuću pokojnika na jelo i piće. nakon toga sutra ujutro služi se misa zadužnica, a grob se posjećuje navraćanjem u groblje i za vrijeme mise u groblju.

Izvor: org.wikipedia.hr