Darko Tepert: Židovska dijaspora u antičko doba

0

Obično se računa da židovska dijaspora započinje u razdoblju od 8. do 6. st. pr. Kr., u doba nestanka kraljevstava Izraela i Jude, to jest za asirskoga i babilonskoga osvajanja.

Sredinom 2. st. pr. Kr. židovski autor Sibilinskih proročanstava obraća se „izabranom narodu” govoreći: „Svaka je zemlja ispunjena tobom i svako more.” Pisci poput Strabona, Filona Aleksandrijskoga, Seneke, Cicerona i Josipa Flavija, kao i Djela apostolska, svjedoče o postojanju židovskih zajednica u gradovima Sredozemlja. Ne treba zanemariti niti brojnu zajednicu na području Mezopotamije. Ipak, najutjecajnije su bile upravo zajednice koje su nastale u sredozemnom području. Ova dijaspora izuzetno je važna za nastanak nekih knjiga Staroga zavjeta, a nastanak Novoga zavjeta bez nje je nezamisliv.

 Židovi u Egiptu

Židovi su se počeli sklanjati na područje Egipta još od vremena babilonskoga osvajanja Jeruzalema u 6. st. pr. Kr., no tek Aleksandrovo osvajanje Egipta 332. pr. Kr. i snažna imigracijska politika koju je vodio Ptolemej I. Soter dovest će do nastanka snažne jezgre židovske zajednice, kako u novom gradu Aleksandriji tako i u ruralnim područjima. Tako Josip Flavije piše: „Nisu bili malobrojni Židovi koji su dragovoljno otišli u Egipat, privučeni dobrom zemljom i Ptolemejovom velikodušnošću.”

Doista, novi grad Aleksandrija i egipatska utjecajna državna i financijska uprava pružali su veće mogućnosti za napredovanje i bogaćenje nego što je to bio slučaj u Judeji. Tome valja pribrojiti i blizinu i lakoću putovanja između Egipta i Judeje.

U doba makabejskih ratova u Egipat dolazi drugi veliki val židovskih useljenika, što je vjerojatno povećalo svijest o judejskoj pripadnosti i kod židovskih starosjedilaca. Prema Drugoj knjizi o Makabejcima barem je jedan dio egipatskih Židova podržavao Makabejce i prihvaćao blagdane koje su oni uveli. No, povezano s makabejskim opiranjem strancima, to je moglo dovesti i do sukoba s nežidovskim stanovnicima Aleksandrije. Jednu skupinu useljenika u ovom razdoblju predvodio je svećenik Onija, o kojem Josip Flavije piše da je dobro primljen na egipatskom dvoru, te da je na koncu u Heliopolisu, koji Flavije naziva Leontopolis, za tu zajednicu izgrađen hram u kojem su prinošene žrtve sve do 73. godine kad je razoren.

Židovi u Cirenaiki

Cirenaika je područje uz zapadnu egipatsku granicu, u istočnom dijelu današnje Libije. Čini se da je židovsko naseljavanje Cirenaike započelo iz Egipta u ptolomejsko doba, a moglo je imati veze sa sudjelovanjem Židova u egipatskoj vojsci i javnoj upravi. Jedini poznati pojedinac iz toga doba jest Jason iz Cirene čijih je pet svezaka o makabejskoj pobuni pisac Druge knjige o Makabejcima sažeo u svome djelu. Osim toga, iz ovoga je područja bio i Šimun Cirenac koji će ponijeti Isusov križ.

Židovi iz Cirenaike imali su stalne odnose sa Židovima u Judeji, što će dovesti i do teških posljedica jer su se pridružili židovskim ustancima. Nakon Prvoga židovskog rata u Cirenaiki dolazi do velikih nemira koje potiču Židovi, a u njima će živote izgubiti i tisuće Grka i Rimljana, što će označiti i kraj židovskoga prosperiteta u ovom području.

Židovi u Siriji

U razdoblju nakon Aleksandra Velikoga, prema Josipu Flaviju, osobito je bila velika židovska zajednica u Antiohiji, no arheološka istraživanja nisu još potvrdila postojanje židovske zajednice. Više svjedočanstava daju kršćanski i židovski izvori kasnijih vremena, osobito iz 4. stoljeća.

Odnose Židova prema heleniziranom stanovništvu u Siriji uvelike su obilježili događaji u vrijeme Antioha VI. Epifana i makabejskih borbi. U to vrijeme rađa se duboka mržnja između Židova i Sirijaca koja će se nastaviti tijekom stoljeća. Stoga je i širenje židovskoga utjecaja u 2. st. pr. Kr. za okolne helenističke krajeve značilo i ozbiljnu prijetnju. Teško je reći kako su ovi događaji i međusobni animozitet utjecali na odnose Židova i ostalih stanovnika gradova udaljenijih od Judeje. Čini se da u samoj Antiohiji nije bilo progona Židova u doba Antioha IV., a u razdoblju nakon glavnih sukoba, brončano posuđe koje je Antioh bio odnio iz jeruzalemskoga Hrama, darovano je antiohijskim Židovima.

Valja međutim reći da i u vrijeme najnapetijih odnosa nisu svi bili u otvorenom sukobu. Dapače, pred samo izbijanje židovskoga ustanka u prvom stoljeću postojali su brojni simpatizeri Židova u sirijskim gradovima, kao i oni koji su predstavljali srednju struju, a koje Josip Flavije naziva „zdvojni” i „miješani”.

Židovi u Maloj Aziji

Rimska provincija Azija obuhvaćala je područje zapadne Male Azije sa središtem u gradu Efezu. Kao dokaz postojanja židovske zajednice mogu se navesti ostaci sinagoge u Sardu i nalazak natpisa s popisom donatora jedne židovske ustanove u Afrodiziji. Međutim i ova i druga slična arheološka otkrića datirana su uglavnom tek u 3. st. Nešto informacija o Židovima u provinciji Aziji donosi Ciceron te azijski retor Apolonije Molon. Većinu podataka valja ponovno potražiti kod Josipa Flavija. O maloazijskim područjima izvan provincije Azije, postoje tek sporadične vijesti, kao što su nadgrobni natpisi iz Bitinije, Ponta, Galacije, Kapadocije, Cilicije i Pamfilije.

Upravitelj Azije, Lucije Valerije Flak, 62. pr. Kr. zaplijenio je veliku količinu zlata koje je židovska zajednica sakupila kako bi ih poslala u Jeruzalem. Flak je vjerojatno u tome imao i podršku nežidovskih stanovnika koji su s negodovanjem gledali na iznošenje tolika bogatstva iz osiromašenoga kraja u kojem su živjeli. Čini se da je glavni izvor nevolja na koje su ondje Židovi nailazili bilo bogatstvo njihovih zajednica.

Bilo je i drugih problema koji su bili vezani uz židovske običaje. Tako su zbog zabrane rada subotom, kao i zbog propisa o čistoj i nečistoj hrani, Židovi uspjeli za sebe ishoditi izuzeće od novačenja u vojsku za rimskih građanskih ratova. Josip Flavije izvješćuje o tome kako su više vlasti u više navrata morale podsjećati pojedine gradove na povlastice koje su ranije bile podijeljene Židovima s obzirom na pravo obdržavanja subotnjega počinka.

Židovi u Rimu

Nakon egipatske židovske zajednice zajednica Židova u Rimu vjerojatno je najbolje dokumentirana povijesnim podacima koji potječu i iz židovskih i iz nežidovskih izvora.

Počeci židovskoga naseljavanja Rima u doba Republike nisu jasni. Poznate su veze koje su s Rimom imali makabejski ustanici sredinom 2. st. pr. Kr., a one su zahtijevale i uspostavu izaslanstava u Rimu, što je moglo potaknuti i prvo naseljavanje Židova u tom gradu. Prvi pisani izvor o postojanju židovske zajednice u Rimu izvještaj je Valerija Maksima o progonu Židova 139. pr. Kr. u doba pretora Kornelija Hispala. Nažalost, ovaj izvor pokazuje tekstualne probleme, pa ne može biti prihvaćen sa svom sigurnošću. U svakom slučaju bila bi riječ o problemima religijske prirode, gdje su Židovi, čini se, nastojali pridobiti Rimljane za svoje običaje.

Osobitu važnost za rast i učvršćenje židovske zajednice u Rimu imala je zaštita koju im je pružio Julije Cezar kojemu je na istoku bila važna podrška Judeje. Slično zajednicama u maloazijskim gradovima, i Židovima u Rimu tada je dopušteno okupljanje, održavanje zajedničkih objeda i skupljanje novca za Jeruzalem.

Položaj Židova u Rimu do razdoblja Domicijanove vlasti, a to znači do 81. godine ostao je obilježen nesigurnošću, između popularnosti njihovih običaja i vjerovanja, i odbacivanja i izrugivanja tih običaja. Ipak, kako se rimski Židovi nisu uključili u događaje vezane uz pobunu židovske dijaspore 116. i 117. godine, njihova rimska zajednica ostala je pošteđena, a njihova prisutnost u Rimu neprekinuta je do današnjega dana.

 

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.