Tomáš Halík: Nemamo monopol na Krista

Crkva se mora iz temelja obnoviti – iznutra. O tome govori praški teolog Tomáš Halík u intervjuu (23.05.2021.) za Christ in der Gegenwart. “Moramo razgovarati o tome kojem kršćanstvu težimo, za koji oblik vjere vjerujemo da je iskreni odgovor na Božji poziv, o znakovima vremena ovdje i sada”.

CIG: Stojimo li zaista pred rođendanom jedne radikalno promijenjene Crkve?

Prispjeli smo u jedno novo povijesno poglavlje vjere. Širom oko nas se prazne crkve. Broj ljudi koji se izjašnjavaju kao kršćani svake godine sve više i više opada. Pandemija korone – vrijeme praznih crkava – je u tom smislu proročanski znak upozorenja. No sve to nas ne smije odvesti u beznadnost ili čak u očaj. Uvjeren sam: nestat će tek jedan oblik kršćanstva. I u vjeri nešto mora odumrijeti, da bi se rodilo u jednom novom obliku. Ne pripada li to poruci Uskrsa? Jedna od temeljnih postavki moje teologije je misao o resurrectio continua, Uskrs koji se nastavlja. To je kao životvorna rijeka, koja u određenim trenutcima izranja iz dubine i izlazi na površinu: kako u osobnoj, tako i u crkvenoj povijesti.

CIG: Što to točno mora umrijeti? A što novo izrasti?

Kao prvo: kriza Crkve se neće u prvoj liniji riješiti tako da se promijeni struktura institucija. Prije svega je potrebna duhovna i teološka obnova. Naravno, neophodne su i konkretne promjene. Čvrsto sam uvjeren da je sada kucnuo čas žena. Ponovit ću ono što sam na drugim mjestima kazao: ne smijemo propustiti ovaj trenutak. Crkva je propustila važne momente kairosa, možda i previše često. U 19. stoljeću je izgubila radništvo; zatim intelektualce u jednostranom antimodernizmu; a potom je izgubila mlade 1960-ih sa svojom paničnom reakcijom na “seksualnu revoluciju”. Trenutno vidim opasnost da se izgube žene. Njihova karizma se mora jače ugraditi u službu. Uz to nam je potrebna i veća ekumena i dijalog s navodno ne-vjernicima.

CIG: Pobornik ste radikalne promjene perspektive. Između ostalog kažete: “Nemamo monopol na Krista”. Što mislite pod tim?

Ljudi ne postaju ateistima kada okrenu leđa Crkvi. Oni se više distanciraju od određenog oblika vjere i od institucije Crkve. No vjera sama po sebi još je tu, i jako je živa. Kao rijeka koja traži svoj put, put koji vodi i mimo Crkve. Ili kazano drugačijom slikom: Benedikt XVI. je govorio o takozvanom “predvorju pogana” u jeruzalemskom Hramu – i Crkva bi trebala izgraditi mjesto za “pobožne pogane”. No trenutno je to premalo, situacija se promijenila. Slikovito kazano: ne postoji predvorje pogana jer je Hram razoren. Papa Franjo veli: Krist danas kuca iznutra i želi izaći vani – a mi ga moramo slijediti. Moramo nadići naše mentalne strukture da bismo prišli tražiteljima, marginaliziranima i ranjenima u svijetu.

CIG: I upravo u toj zbunjujućoj situaciji trebalo bi doći do produbljenja vjere?

U dramatičnim momentima kada povijesni razvoj prelazi još jednu granicu – a upravo smo tu – dolazi do potresa u vjeri mnogih vjernika. Istovremeno si mnogi “nevjernici” počinju postavljati pitanja. Upravo je iskustvo pandemije pokazalo da su u određenim situacijama i oni ljudi koji su ravnodušni prema religiji ili koji su udaljeni od “organizirane religije”, odjednom postali senzibilni za duhovne teme. Zanima ih što kršćani u ovakvim situacijama kažu, što pokazuje da njihov stav ravnodušnosti ili udaljenosti nije nepromjenjiv. Tako može doći do vrijedne razmjene darova između vjere i skepse. Samo moramo biti hrabri kao nekoć Pavao i otvoriti se svijetu.

CIG: Za nekoga bi to više zvučalo kao ukidanje Crkve nego li njezin povratak. Već sada postoji veliki otpor unutar Crkve prema reformama..

To je točno. Papa Franjo je pokušao reagirati na tu postojeću podjelu tako što nije mijenjao zakone, nego pastoralnu praksu, za koju je tražio veći udio milosrđa. Čini mi se da je to ovoga trenutka bolja i učinkovitija metoda nego li sinodalni put u Njemačkoj. Iako na nj gledam sa simpatijama. Najzad tamo se formuliraju zahtjevi koji već desetljećima cirkuliraju u prostoru – a iz Rima dolazi uvijek isti odgovor: NE. Možda je u bližoj budućnosti zaista potreban novi Koncil. No čini se da nije još vrijeme za to. Stoga, uzmimo si vremena: kao za devetnicu, za pripremu za teološki posao i za sustavnu njegu duhovne kulture pojedinca.

CIG: Zaoštreno kazano: je li potrebna Crkva? Imaju li kršćani “svijetu” uopće što kazati?

Apsolutno. Kada sam govorio o postojanju velike potrebe za duhovnošću, bitno je i ustvrditi da živimo u jednom društvu koje je ekonomizirano. Tržište je prepoznalo težnje ljudi i reagiralo je s velikom ponudom ezoterije i pseudoduhovnosti. Moramo se stoga braniti od komercijalizacije i banalizacije. Sljedeća opasnost: u trenutnoj krizi svega pouzdanoga ljudi su postali posebno slabi na zarazu političke ideologije populizma i religijskog fundamentalizma. Tako dobijemo jedan naizgled kršćanski identitet koji se definira svojom mržnjom prema muslimanima, migrantima, homoseksualcima. Važno je imunizirati kršćane protiv toga. I na kraju, ne manje važan je dijalog s modernom znanošću. Tu bismo trebali biti jedan kompetentan glas koji je otvoren, ali koji upozorava na opasnosti kao npr. na transhumanizam ili istraživanja mozga.

CIG: Što po tom pitanju Crkva i kršćani mogu ponuditi?

Vjeru, nadu i ljubav! To je srž naše poruke, i trebali bismo ponovno promisliti što to danas znači i izvan tradicionalnih granica. Što možemo npr. učiniti protiv propagande i fake news. Moj odgovor je: sposobni smo za obraćenje – metanoia – i preobrazbu. Upravo je kršćanska mistika riznica za to, a pala je u zaborav. Stoga se moramo inspirirati “novom reformacijom”, “katoličkom reformacijom” duhovnih pokreta i osoba kao što su Ivan od Križa, Terezija Avilska, Filip Neri i Ignacije Loyolski. I oni su djelovali u vremenu promjena kulturalnih paradigmi, u vremenu dubokog pada Crkve i podjele kršćana. Kao mistici Crkvu su iznutra preobrazili: njezin jezik, teologiju, moć predočavanja kao i njezino pastoralno i misijsko djelovanje. 

Prijevod: Darko Pejanović

Fratellanza umana (03.06.2021.)