Stipo Mlinarić Ćipe: KRVAVI 14.09.1991. u Vukovaru
Od 14. do 18. rujna '91. najveći tenkovski napad na Trpinjsku cestu. Puca asfalt pod gusjenicama M84 i T55, a od njihovih topova koji rigaju vatru kuće lete kao da su od papira
Od 14. do 18. rujna ’91. najveći tenkovski napad na Trpinjsku cestu. Puca asfalt pod gusjenicama M84 i T55, a od njihovih topova koji rigaju vatru kuće lete kao da su od papira.
Na lijevoj strani Trpinjske ceste su Žuti mravi i Pustinjski štakori, sve mladi dečki u dvadesetim godinama, trče kroz razrušene kuće i pokušavaju zaustaviti čelične grdosije. Na desnoj strani mi iz Turbo voda, svi mladi, nitko više od 25 godina života.
Nemam riječi za opisati ovaj napad, apokalipsa i pakao na zemlji najprikladniji su nazivi. Jedan tenk M84 dolazi pedesetak metara od zapovjedništva koje je bilo u mjesnoj zajednici. Branitelji koji su dužili protuoklopno oružje pokušavaju zauzeti poziciju da ga pogode, a mi s pješačkim naoružanjem pokušavamo eliminirati pješadiju koja ide za tenkovima. Nitko normalan ne bi stavio ni jednu kunu na nas da se morao kladiti, šanse da uopće preživimo bile su nam ravne nuli. Ali mi smo vjerovali.
Napad je bio silovit i snažan te su se tenkovi probližili Mjesnoj zajednici. Blago Zadro stoji iza zida kod samog ulaza u Mjesnu zajednicu, mi smo iza njega i čujemo brujanje tenka koji nam je prišao u neposrednu blizinu. Mirnim glasom i bez imalo panike govori nam: “Uzmite ručne protuoklopne mine i kad naiđe bacamo na njega, povlačenja nema, oni ne smiju proći ovuda dok smo mi živi.”
Svi uzimamo ručne tromblone i bombe i čekamo da se prokletnik pojavi. Nitko nije pobjegao, nitko nije odustao i otišao. A mogli smo. Nismo bili plaćeni ili natjerani na to.
Vukovar je bio naš odabir, i u dobru i u zlu.
Sekunde su odlučivale hoćemo biti živi ili mrtvi, ali u tom trenu nismo o tome niti razmišljali: bitno je bilo da tenkovi ne prođu kraj nas i da ih zaustavimo. Čuje se fijuk Ose i kirurški precizno pogađa tenk koji se pretvara u gomilu bezvrijednog željeza. Tko je ispalio tu Osu: Andrija Marić ili Marko Babić ili Marinko Antunović Bosanac ili Miro Radmanović nama svima totalno je nebitno, ono što je bitno da ga je pogodio u sridu. Naša iskrena euforija i sreća traju možda minutu, sabiremo se i krećemo dalje u bitku.
Ovo nije priča o jednom danu rata, ovo je priča o jednom satu krvavog rata. Ovo je priča o herojima koji su branili Vukovar i bili spremni dati svoj mladi život za svoju Hrvatsku. I zato danas svi mladi i svi stari gradite našu Domovinu. Vaš znoj neka nadopuni našu krv.