Svjedočanstvo vjernoga puka u pitanjima vjere

Ta jedinstvena pojava 19. stoljeća mnoge je impregnirala, svojim je spisima, mislima i idejama utro put i Drugom vatikanskog saboru koji je prihvatio mnoge njegove ideje, zrenja i smjernice, tako da je na svoj način postao crkveni učitelj i otac Drugoga vatikanskog sabora. Prisutna su bila na kanonizaciji mnoga izaslanstva, pa i iz anglikanske zajednice i engleske kraljevske krune.

Pomirio vjeru i razum

„Njegov je utjecaj bio nemjeriv. Njegov učinak teologa u pitanjima razvoja katoličkoga nauka očitovao je da je naše poimanje Boga kadro rasti u vremenu, i to je ostavilo duboki trag i učinak na mislioce nakon njega. Mnogi se kršćani njime osjećaju izazvani, ojačani u svojoj osobnoj pobožnosti, značajno ojačani činjenicom koju je (pri)davao glasu savjesti. Osobe svih tradicija, konfesija koje kušaju definirati i braniti kršćanstvo zahvalne su za način kako je Newman pomirio razum i vjeru. Oni koji traže Božansko u jednom, očito sve više neprijateljskom intelektualnom ozračju, pronaći će u njemu snažna saveznika koji je branio individualnu savjest naspram prekomjernom relativizmu.“ Riječi su, ne pape Franje, nego britanskoga prijestolonasljednika princa Charlesa, objavljene prošloga vikenda u Osservatore Romanu.

Čini se da se britanska kraljevska kuća pomirila sa zvijezdom anglikanske zajednice 19. stoljeća koju je nakon duga nutarnjeg hrvanja napustio u svojoj 44. godini života, “u sredini svojih dana” (psalmist), te postao katolikom. Princ Charles vodio je izaslanstvo zajedno s drugih sedam predstavnika anglikanske zajednice za kanonizacije kard. Newmana.

Newman je kao mladi profesor i propovjednik fascinirao londonsko društvo, vjernike i one koji su čeznuli za dubljim duhovnim životom i rastom. Prozvali su ga „apostolom dvoumnika“ jer je ophodio sa svima, bez razlike na obrazovanje, podrijetlo i društveni status, ali i jer je trajno kritički propitivao svoja stajališta, nikada ne stavljajući na dražbu istine vjere, osobu Isusa Krista ni Radosnu vijest. Stoga i danas može poslužiti kao orijentir tragateljima istine, pa i na rimskoj Sinodi o Amazoniji ili pak njemačkom „sinodalnom putu“. Nitko ga nije mogao upregnuti u svoj „klan“ jer je uvijek htio da blista istina, da istina ostane nakon svih prijepora kao ono što svijetli i pokazuje put čovjeku i čovječanstvu.

Nije se htio nikomu dodvarati. Nije htio sjati u „svili i kadifi“ kao profesor, nego je htio da istina ostane i blista punim sjajem. Cijena koju je platio za svoja stajališta bijaše velika. S jedne strane klevete, intrige, gubitak prijateljstava i veza, ogovaranja, a sa strane katolika nepovjerenje. I zdesna i slijeva, sa strane anglikanaca ali i katolika, imao je žestokih osporavatelja jer je za jedne bio apostata, otpadnik, dok je za katolike bio odveć liberalan, gotovo heretik, pa je optuživan i u Rimu. Trajno u prijeporu između Oxforda i Dublina, Birminghama i Rima. Svaki je mobbing podnosio strpljivo i opušteno, s karakternom snagom. Nije se dao smesti na svomu putu. Upravo, svomu putu! Možda nam upravo takvi likovi trebaju danas u Katoličkoj Crkvi. Osobe bez kompromisa, s jasnom vjerom.

Suglasje vjernika

Spis o Razvoju i rastu kršćanskoga nauka i doktrine počeo je pisati kao anglikanac, a dovršio kao katolik. Bio je dosljedan svojim spoznajama, svjestan da što čovjek ide dublje u povijest kršćanske, katoličke misli, sve je manje protestant, a sve više katolik. Spoznao je naime da je istina vjere u Rimskoj Crkvi u koju je stupio nakon godina molitve, posta, promišljanja, samoće.

Jedan od najutjecajnijih spisa sad već Svetoga kard. Newmana jest studija O svjedočanstvu laika u pitanjima vjerskog nauka. Spis je objavio u časopisu Rambler (Putnik-Lutalac) što ga je uređivao također obraćenik na katolicizam. Članak je izazvao velike prijepore i žestoke raspre u anglikanizmu kao i u katoličkom ozračju. Mnogi su ga (u to doba konzervativni) biskupi popratili kritikama i polemikama.

Njegovo je međutim ishodište, nakon duga studija crkvenih otaca i crkvene predaje, kako je apostolska predaja povjerena cijeloj Crkvi kao cjelini te da svi crkveni slojevi, staleži i službe, svatko na svoj način, (s)nosi odgovornost za čuvanje i predaju vjerskih istina. U raznim vremenima očituje se apostolska predaja (tradicija) na različite načine. Jednom na usta biskupa, drugi put na usta ili misao crkvenih učitelja, jednom kroz vjerni puk, drugi put kroz pustinjske oce, primjerice Sv. Antuna ili Atanazija koji bijaše učenik Sv. Antuna. Sad pak u bogoštovlju, obredima, ceremonijama i običajima. Pa i preko događaja, prijepornih pitanja, pokreta i svih inih pojava koje se daju podvesti pod pojam povijesti katoličke istine i dogme. 

Iz toga zaključuje Newman kako se nijedan od tih rukavaca ni kanala predaje ne smije zanemariti niti omalovažiti, a dar se prosudbe, razlikovanja, definicije, navještaja i izričita naglaska nalazi u rukama i odlukama Ecclesia docensa,Crkve učiteljice. Svakomu je dano snažnije isticati ovu ili onu stranu istine. A Newman konstatira kako se on osobno naviknuo da snažno težište stavlja na „consensus fidelium“ – suglasje vjernika u pitanjima vjere.

Suglasjem protiv hereza

To zrenje pomoglo je Newmanu riješiti mnoge poteškoće u surječju s pitanjem razvoja dogme i nauka. Predaja Crkve nije naime mehaničko predavanje sadržaja vjere, nego je to živi proces trajnoga rasta i izrastanja. Taj je proces objektivno pristupačan i dohvatljiv povijesnim svjedočanstvima. Tradicija ima i subjektivni smisao: Svi su udovi Crkve Duhom ispunjeni nositelji predaje. Zašto je suglasnost vjernika značajna? „Jer je zajedništvo vjernika jedan od svjedoka zbilje predaje objavljenih istina i jer je njihovo suglasje u cijelom kršćanstvu glas nezabludive i neprevarljive Crkve.“ Suglasje vjernika kadro je stoga izgladiti manjkavosti otačkih svjedočanstava iz patristike u pojedinim pitanjima nauka i dogme.

Bilo je to aktualno u njegovo doba upravo u vremenu kad je papa Pio IX. proglasio dogmom istinu o Marijinu Bezgrješnom začeću. I tu je riječ o sensus Ecclesiae, aktivnoj suradnji između vjernika i pastira Crkve („con-spiratio pastorum ac fidelium“). Glede „sensus fideliuma“ govori on o zbilji koja se ne razlikuje između vjernika i pastira. Naime, Papa je prije definiranja dogme o Bezgrješnom začeću pitao biskupe cijeloga svijeta glede onoga što vjernički puk zajedno s klerom misli o nauku o Bezgrješnom začeću. I na kraju spominje Newman encikliku te definiciju dogme o Marijinu Bezgrješnom začeću pri čemu se Pio IX. poziva na svjedočanstva koja sežu u apostolsko vrijeme te jedinstveno suglasje (con-spiratio) vjernika i pastira u Crkvi. „Conspiratio obaju čimbenika – Crkve učiteljice i Crkve poučavane – dvojako je svjedočanstvo. Ona se dopunjuju i ne smiju se odvojeno promatrati.“ Vjerničko uvjerenje zrcali ono što Crkva učiteljica naučava jer se vjera vjernika temelji na apostolskoj tradiciji na temelju koje se dogma jedino može definirati.

U tome surječju govori Newman o stanovitom vjerničkom „žaru“, nagonu u mističnom Kristovu tijelu, što je plod sjedinjenja vjernika s Bogom u Duhu Svetome, te tvori na stanovit način „crkvenu savjest“ koja vjernike nuka prihvatiti i uzljubiti istinu vjere. Navodi Newman i mučenika kardinala Johna Fishera koga je Henrik VIII. dao smaknuti zajedno s kancelarom Tomom Morom. Naime, John Fisher govori o Duhu Svetome koji vodi vjerni Božji puk, a Sv. Augustin govori o tome kako je vjerničko suglasje u pitanjima vjere odgovor na njihove molitve. To vjerničko suglasje nalik je vjerničkom „duhovnom imunom sustavu“ koji snagom Duha prepoznaje heretičke natruhe i upljuvke.

Sačuvati čistoću vjere

U prilog svojoj tezi navodi Newman izdašno suglasje vjernika u vremenu arijanizma u 4. stoljeću. Upravo je tomu razdoblju crkvene povijesti posvetio Newman temeljnu studiju iz vremena anglikanizma. To je „vrijeme crkvenih naučitelja, okićenih i urešenih likovima poput svetih Atanazija, Hilarija i Augustina“, ali je obilježeno mnogo snažnije zauzetošću vjernika koji su nosili u sebi nepogrješivost crkvenog nauka te božanske predaje većma nego episkopat. Ne niječe Newman da je većina biskupa pristajala u pravovjerni crkveni nauk, ali je bilo mnogo onih koji su tko zna iz kojih razloga pristajali uz arijanizam, slijedeći uglavnom careve koji bijahu mahom arijevci te su ti biskupi odgajali arijevski kler.

Stoga Newman ističe da je onodobno, u četvrtom stoljeću, u vremenu goleme pomutnje u Crkvi koja, nažalost, vlada i danas, uzvišenu dogmu o božanstvu Sina Božjega snažnije prihvaćala i naviještala Ecclesia docta, nego Ecclesia docens. Upravo kao i na Saboru u Efezu gdje je vjerni puk plebiscitarno izvikivao kako je Marija Theotokos-Bogorodica.

Svoju tezu potkrjepljuje Newman tvrdnjom mnogih svjedočanstava iz otačkog vremena. Nakon Sabora u Niceji (325.) neko je vrijeme prestala funkcija „Ecclesiae docentisa“, Crkve učiteljice; većina biskupa bila je nevjerna svojoj službi, u vremenu kad su pojedini pape, pa i patrijarsi, metropoliti ili biskupi te poneki sabori izgovorili ono što bi bilo bolje da nikada nisu izrekli. Gotovo svi su bili protiv svih, a Sv. Jeronim se izrazio kako „totus orbis terrarum“ stenje pod arijanizmom. Skoro 60 godina trajalo je takvo stanje. Bilo je nevjernih biskupa, nepouzdanih sinoda. Slabost, strah od posljedica, prijevara, laži uvukli su se u sve pore Kristove Crkve. Mnogi su bili izloženi progonstvima (Atanazije, Hilarije). Mnogi su pastiri zakazali u pravovjerju. Sv. Grgur Nazijanski piše: „Želim li reći istinu, najradije bih izbjegao bilo koju biskupsku konferenciju. Nikada i nigdje nisam još vidio neku sinodu koja bi imala sretni ishod te koja bi izliječila postojeće zlo. Naprotiv, one su ga samo pogoršavale… Častohleplje bijaše snažnije od razuma…“ (A kako je danas nakon ovih triju biskupskih sinoda u Rimu?)

Sv. Bazilije Veliki piše: „Došli smo dotle da vjernici napuštaju svoja sveta mjesta te se okupljaju u zabitima. Tužan prizor! Žene i djeca, starci i ine bolesne osobe provode vrijeme u bijedi za najžešćih kiša i snježnih mećava, na vjetru i zimskoj studeni, a ljeti pod snažnom sunčevom žegom. Sve to oni podnose jer ne žele imati udjela u kvarnome arijevskom kvascu.“

Sv. Hilarije iz Poitiersa piše caru Konstanciju: „Zaklinjemo, ne riječima, nego suzama, Tvoje carsko veličanstvo, da poštedi katoličke zajednice od bilo kakvih daljnjih nepravdi te sadašnjih nepodnošljivih progona i uvrjeda koje trpe – posve protunaravno – upravo od svoje braće. Neka Tvoja blagost čuje glas onih koji jasno zbore: Katolik sam, nemam želje postati heretik!“

Newman navodi te i slične tekstove crkvenih otaca kako bi potkrijepio suglasje vjernika u glavnim centrima onodobnog kršćanskog svijeta. U vremenu kad ni crkveni sabori ni biskupi nisu mogli sačuvati čistoću vjere, vjernički je puk morao intervenirati svojim suglasjem u pitanjima vjere.

Newman navodi usporedbe sa svojim vlastitim vremenom te donosi s jedne strane crkveno učiteljstvo, a s druge vjerničko suglasje u vjeri. Arijansko vrijeme bijaše za njega paradigma. Svaki ud Crkve ima svoje posebne zadaće, nijedan ud ne smije se zanemariti jer će svi trpjeti štetu. Vjernički je puk upućen u pitanjima vjere na hijerarhiju, njegova je vjera zrcalo vjere klera, ali treba imati u zreniku i „conspiratio pastorum et fidelium“.

Svoju studiju o ulozi vjernika završava radosnim klicanjem vjernoga puka nakon proglašenja dogme kako je Marija Bogorodica za Sabora u Efezu (431.), te zaključuje „kako je Ecclesia docens zacijelo sretnija kad iza sebe ima oduševljene pristaše, nego kad vjernike drži na odmaku od studija božanskih nauka te svetih promišljanja, te od njih iziskuje stanovitu ‘fides implicitu‘ (implicitnu vjeru), što kod obrazovanih uzrokuje indiferentnost, a kod neukih svršava u praznovjerju“.

Suvišno je uspoređivati ovo naše doba s onim vremenom. Velike razlike nema. Ne želimo govoriti primjerice o troškovima sadašnje trotjedne Sinode u Vatikanu. Tko snosi troškove za stotine sudionika? Putne, boravišne, organizacijske? Zacijelo oni koji imaju novca. Nema ih Amazonija? Ima ih Njemačka. Čini se da oni koji su financijski potkovani određuju slijed i agendu sinode. Neka nas Duh poštedi da ne pođemo krivim putem, da ne zađemo s puta pravovjerja koje je jednom zauvijek predano svetima, kako piše Juda u svojoj poslanici (r.3).

Petar i Ivan rekli su onomu uzetomu u Hramu kako nemaju ni srebra ni zlata da mu daju kao milostinju, ali imaju snagu Duha Božjega u Imenu Isusa Krista. I čovjek je snagom Isusova imena prohodao. Jesmo li zaboravili tu zbilju svoje vjere ili se pouzdajemo u snagu novca i „bogatih“ Crkava?!