Misao u dolini. Penje se s travke na travku. Prostire se do kraja ceste. Pitam se, što dalje? S ovoga prozora ne vidim naprijed. Nedostaje još taj, jedan korak. Pedalj misli. Kad bi znao što će biti sutra? Čudna noć. Počinjem se pitati. Čemu toliko sivilo… hladni zrak. Da je bilo zakoračiti mišlju na kraj ceste. Al’ misli su samo misli, kao što su koraci samo koraci. Utonu. San tišine. Zvuk bez zvuka. Sve ono što je sada nečujno, za dva sata ispunit će žamorima glasova. Prvi radnici krenuti će na posao. Djeci će se skuhati čaj, namazane kriške kruha ostaviti na stolu. Na selu, pijetlovi će najaviti novo svitanje. Tek novi rađajući dan. Najednom zakukuljiti će se nešto dima iz godinama neočišćenih odžaka. I krenuti će se naprijed. U zbijenim gradskim naseljima, čuti će se iz obližnjih stanova zvona budilica. Prvi žurni koraci u vrtić, pekaru na ćošku, tridesetogodišnji ZET – ov plavo – bijeli tramvaj ili bus.
Sitna misao kao krupni divovski korak. Ima li toga igdje? U kojemu dijelu svijeta, zajedno suputuju te dvije nepoznanice. Zna li itko? Sestra ili brat. Mati ili otac. Prijatelji il’ prolaznici. Tko zna… Što je na kraju ceste? Ja ne mogu sam znati stojeći iza ovih prljavih prozora. Možda neka spretna ženska ruka, treba da ovome krnjemu pogledu podari sjaj. Uz plamene što iza mene, već sami od iznemoglosti igraju zadnji ples noći, prizivaju me daljine da krenem. Zakoračim u nepoznato. Još danas! Još sada! Iz ovih stopa. Neće me omesti ni magla, ni ljudi. Nitko! To je moj put… Koračati gdje se moja misao pruža. Nema više kraja… sada postoje samo ceste na kojima mišlju koračam!
Dražen Zetić