§
… Prolazi jesen… Što će biti s pupoljcima vani… Sledit će se… Izdani od rujna, razdaju se ranojutarnjim satima. U izdaji ruža, čovjek biva izdan… prevaren…
§
Drijemajućoj prodavačici u tmurnom kišom opkoljenome kiosku, netko je prikvačio osmrtnicu čovjeka bez imena. Zar i danas netko može umrijeti bezimen…
§
… vrijeme zagrljaja je onda – kada se majke vrate kući i dječica blago usnu u njihovim naručjima…
§
Studeni šamaraju uzdahe. Smrznuto lice. Podne. Ptice polijeću. Plavo grožđe u danu vene… Prosinac u vjetru. Čovjek kraj ognjišta. Zaboravljeni slatki grozdovi, uskraćeni mirisi jeseni…
§
Kada snježni plašt prekrije oranice, u zadnjim satima predvečerja ostaju samo stope onih, koji će sutra sjesti na prvi vlak… otići.
§
Gore. To su mjesta gdje bih se penjao? Idući iz daljina, gledam ih kroz sitnu kišu, isprepletene guste magle. U gorama, čovjek klečeći moli. Upravlja pogled prema dnu, središtu svoga srca…
§
Ima li više žena u koje bih se zaljubio, koje bih volio… govorio je starac, pred kraj života: … ostario sam.
§
U vihoru karavanskih selidbi… kiša umara dan. Sunce prestaje milovati lica pognutih suncokreta. Buka. Starac u kariranom kaputu (podmakle dobi), kopa po kanti za smeće… Pjesnik.