Tajni dokumenti o padu Bosanske Posavine

IZVJEŠĆE KOMISIJE VIJEĆA OBRANE nastalo razgovorima trojice generala s desecima svjedoka zbivanja dokazalo je da su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. pripremili ljudi lojalni tadašnjem ministru Gojku Šušku

0

IZVJEŠĆE KOMISIJE VIJEĆA OBRANE nastalo razgovorima trojice generala s desecima svjedoka zbivanja dokazalo je da su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. pripremili ljudi lojalni tadašnjem ministru Gojku Šušku

Nacional je nakon 15 godina stekao uvid u pomno čuvanu službenu dokumentaciju koja razotkriva najveću tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine. Izvješće komisije Vijeća narodne obrane na 16 stranica i stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s časnicima s područja slavonskog bojišta i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine sastavila je potkraj listopada 1992. komisija kojoj je na čelu bio njen predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, te članovi general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lucić i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović, a na zahtjev predsjednika Franje Tuđmana. General Slobodan Praljak također je trebao biti član komisije, ali je zbog drugih obveza poslije izostavljen.

To je prvo službeno izvješće o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog područja. Ovaj izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a, kojeg su napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.

Komisija je osnovana u listopadu 1992. na temelju odluke tadašnjeg predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, a članovi komisije su od 12. do 30. listopada 1992. razgovarali s 12 časnika HV-a i predstavnicima vlasti u Bosanskom i Slavonskom Brodu kako bi se rasvijetlile sve okolnosti i uzroci potpunog povlačenja hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine, što se do danas smatralo najvećim porazom HV-a u Domovinskom ratu. Izvješće Komisije prezentirano je 14-orici članova Vijeća narodne obrane u studenome 1992., a izvješća, podijeljena članovima Vijeća, odmah su oduzeta nakon sastanka, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine. Izvješće je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu, Iko Stanić, predsjednika HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednički sustav obrane sve općine Bosanske Posavine, a zapravo je veći dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno između Bobana i Karadžića. Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se već tada i sudjelovanje Ivića Pašalića. U izvješću komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine, nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna“, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila. Započeli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Posavinu. Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog čega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište, stoji u izvješću.

Zanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška. Bosanska Posavina, na području od 2650 četvornih kilometara, obuhvaćala je devet općina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac (Tramošnicu). Te općine činile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubočca do Brčkoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko pučanstvo. Kao područje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991., od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine Hrvata je bilo 131.542 ili 51 posto, Bošnjaka 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto. Cestovni koridori Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni i Srbima na području zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno “Republike Srpske“, a osobito Srbima na okupiranim područjima “Krajine“ u Republici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz BiH i “Krajine“ sa Srbijom, otkud je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoć. Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoć srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojačanja iz svih krajeva BiH, pa čak i s područja “Krajine“, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.

Ofenziva je trajala od sredine srpnja do početka listopada 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Sorićem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreškovićem, načelnikom stožera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Šimunovićem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovačem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grčićem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izviđačkog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barišićem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovićem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkačem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sočkovićem, zamjenikom predsjednika Skupštine općine Slavonski Brod, Ilijom Kljajićem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begićem, predsjednikom Vijeća HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Štokovićem, načelnikom inžinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Štefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istočna Posavina, pukovnikom Pavom Sočkovićem, pomoćnikom za logistiku Operativne grupe Istočna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Slavonski Brod. Iz cjelokupne analize izvješća i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora očito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlači kroz izvješće Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, stoji u izvješću, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Događalo se da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane u liniji ministar obrane Gojko Šušak – general Slobodan Praljak, za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik HDZ-a Derventa koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i dr. širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića…“.

Budući da je Iko Stanić bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u izvješću izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Posavini. To se razabire iz još nekih navoda izvješća: “…struje u političkim rukovodstvima Bosanskog Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101. brigade HV-a da su čelnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10.. što je moglo izazvati teške sukobe i krvoproliće. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprječava ministar obrane osobnom intervencijom oko 40 minuta nakon njegova hapšenja“, stoji među ostalim u izvješću. Teško je objasniti da ministar obrane jedne države ne dopušta saslušanje običnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na ispitivanju.

Na pitanje generala Čermaka upućeno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizićem, koji je širio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je priča koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizić je intelektualac, koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom čovjeku da jednu optužbu, jednu strašnu optužbu, da je čelništvo Slavonskog Broda u Dragaliću razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda. Ne može se tek tako prijeći preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi očito u određenoj grupi… iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da priča nije krenula poslije pada Bosanskog Broda nego deset dana prije i da se sustavno širila među vojskom… u onom trenutku kad ga je vojna policija privela, da se istraži otkud mu takve informacije, došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije prošlo ni 45 minuta. I nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, rečeno nam je, ministar obrane Gojko Šušak… ministar obrane nikad nije bio u Slavonskom Brodu… bio je jednom, i to zbog Ike Stanića, a ne Brođana“, rekao je komisiji Jozo Meter.

Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u izvješću komisije i nastavlja: “Od provedenih višestranačkih izbora u BiH pa do danas stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija između pojedinaca, grupa i klanova (Kljajić, Bilić i Lepan na jednoj i Iko Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuživali su za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast između domaće i hercegovačke struje.“

Na ubrzani pad Bosanskog Broda veoma se negativno odrazio sastanak čelnika Bosanskog i Slavonskog Broda 5. listopada 1992. na kojem je definitivno došlo do raskola nakon smjene Ilije Kljajića i Vinka Begića i pojave Ike Stanića, koji se nakon više mjeseci vraća na to područje. Možda najoštriji u svom iskazu bio je Frano Piplović, predsjednik izvršnog vijeća Slavonskog Broda: “Došlo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, međutim iz cijele te organizacije izašla je jedna figura Iko Stanić koji je figurirao kao predsjednik HZ Bosanska Posavina, uopće nije bilo s ljudima nekih kvalitetnih sastanaka niti se to radilo među ljudima i ono par sastanaka, Iko je pomalo nestajao, pojavio se na jednoj konferenciji i nestao s tog područja. Međutim, došlo je kasnije do onog uspjeha našeg u svibnju i četnici su odbačeni s područja Bosanskog Broda. Pojavio se jednom Iko Stanić zajedno s ministrom obrane Šuškom, mislim da je bio Branimir Glavaš, bio je pozvan i Vinko Begić, gradonačelnik Dervente, i sad su pokušali ti problemi koji su bili navodno nastali između Begića i Ike Stanića da se na tom sastanku izglade nesporazumi. Bilo je jasno da su Šušak i Stanić u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvorena naredbom ministra i da je to bila neka hercegovačka suradnja. Mislim, ja nemam ništa protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovrić, Ivo Petrić i ministar Šušak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, uvijek kad bi on došao, nastajali su problemi na bojištu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se ništa nije radilo, dalo im se oružje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo krađom u BiH, kad bi prešli liniju, onda pobjegnu.“

Predsjednik Kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić smijenjen je s mjesta predsjednika samo četiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizića i Ivan Čuljak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijeće HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajić odbio, a u njegovom iskazu među ostalim stoji: “‘Ilija, znaš, bilo bi dobro, ti samo predloži ljude, ja ću sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa strankom, Savjetom HVO-a. Međutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizić, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj koji je radio u pozadini 101. brigade i nigdje nisu sudjelovali u borbama. Ja mogu osobno ovdje da napomenem. Zove se Zvonko Jurišić koji je radio u SIS-u u vojsci i on mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Čuljak odlazio među borce Dervente i rekao im, da se ne trebate boriti, vi biste se borili ili ne borili, mi ćemo Derventu dobiti i još 6 km iza Dervente, jer je to dogovoreno između Bobana i Karadžića. Iko Stanić i taj Duspara nisu se nikada pojavili više na području Bosanske Posavine. Znate dokle su dolazili, u Slavonski Brod ako ne padaju granate i poslije toga su se vraćali natrag… Mate Boban je alfa i omega oko ovog svega, a sa Šuškom je izuzetno dobar… Ja sam jednom nazvao Gojka Šuška, i to kad je padala Derventa i ova sela. Nisam njega dobio, dobio sam njegovu suprugu i rekla mi je da se obratim nekom generalu, čudno prezime, Praljku, da.“

Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… no što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće. Da se formiraju općinski HVO-i da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže vi morate formirati općinski HVO… to je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže, mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.

On ima štambilje. Otišao je među vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova priča u vojsci je bila ovakva. Ako vi odete dolje, dobit ćete plaće, dobit ćete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su četiri općine htjele dolje… i ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Što je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u čemu je sad vaša pomoć, ništa, stoji se… jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali došao je Čuljak i rekao ne, vi ne idete nikamo, ovdje će se formirati Stožer Hrvatske Herceg Bosne i nećete nikamo ići. Ivan Čuljak je bio predsjednik Kriznog štaba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik Općinskog HVO-a. Rekao sam mu, Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku…“, među ostalim rekao je Vinko Begić članovima Komisije.

U izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije – ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi te kontraobavještajni rad..“ U sadržaju izvješća polazi se i od uvjeta u kojima su izvođena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaže kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale većih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650. Na bosanskoposavskom bojištu bio je naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog područja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o šest taktičkih skupina veličine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna i 157. brigada većim dijelom.

Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlačenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište), stoji u izvješću komisije Vijeća narodne obrane.

Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rušenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rušenje mosta. U izvješću stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istočna Posavina da se osigura obrana mosta i spriječi njegovo rušenje.

Zahtijevano je da se most pripremi za obranu, dobro zapriječi fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Budući da ni jedna postrojba HV-a nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, na most je upućena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri tenka M-84 koji u noćnim uvjetima mogu štititi most te dva topa T-12. Inžinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrši zaprečavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja. Odobrenje za eventualno rušenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stožerom HV-a i vrhovnim zapovjednikom. Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po čijoj zapovijedi. Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao:

Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.“ Taj je razgovor vođen 28. studenoga 1993., više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da učvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila razna objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju…

Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listopada 1993., četrdesetak dana prije razgovora čiji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju: “Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.“ Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okončanja pregovora u Daytonu, Tuđman je rekao kako je doslovce naredio: “Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.“

Je li nakon njegove izjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad Nacional objavljuje izvješće o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.

General Gorinšek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove.“ Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Nacional je pokušao razgovarati s nekim članovima Vijeća narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješću o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obećali kako će se javiti naknadno, ali to nisu učinili.

Prema Daytonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo “rješenje“ za Bosansku Posavinu Tuđman i Milošević dogovorili i prije pregovora u Daytonu.

Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum.

Zubakovu najavu da će napusti pregovore u slučaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War“. “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu“, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa.

Što je Vijeće narodne obrane

Članovi Vijeća narodne obrane, utemeljenog 10. rujna 1992. kao savjetodavnog tijela predsjednika Republike Franje Tuđmana čija je uloga bila razmatranje svih pitanja iz domene izgradnje i uporabe oružanih snaga i državne sigurnosti, te priprema zemlje u cjelini za obranu među prvima su pročitali tajno izvješće o padu Posavine. Članovi Vijeća koje je bilo prethodnica VONS-a bili su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Hrvoje Šarinić, dr. Jure Radić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Čermak, general bojnik Imra Agotić, general bojnik Josip Lucić i general bojnik Slobodan Praljak.

“I tad mi je bio sumnjiv sastav komisije”

Jedan od ispitanih u slučaju pada Bosanske Posavine zbog svoje trenutačne funkcije nije mogao dati izjavu pod svojim imenom i prezimenom, ali je za Nacional ispričao: “Ni danas mi nisu jasna sva događanja oko pada, bilo je mnogo nelogičnosti koje su ostale misterij i do danas. Recimo, komisiju koja je ispitivala pad Posavine bila je sačinjena od ljudi koji su bili uključeni u sva događanja, poput generala Lucića koji je pomagao u naoružavanju Slavonskog Broda, ali i generala Feldija, čija je uloga vrlo zanimljiva. On je, naime, još u travnju 1992. nekolicini članova slavonskobrodskog kriznog štaba, pa i meni, u vili Igrač iznad Slavonskog Broda usmeno zaprijetio da će nas ‘Tuđman pohapsiti’ jer smo poslali ljude u Posavinu i općenito pomagali Posavljacima. Isto tako, Feldi je nekih dvadeset dana prije samog pada naredio povlačenje iz Posavine, tako da nam nije bilo jasno kako on može istraživati pad, a osobno je sudjelovao i izdavao naredbe koje su utjecale na pad Posavine. Odmah nakon pada Posavine krenule su razne priče o razlozima, a najbizarnija je bila glasina da su za pad Posavine krivi tadašnji civilni čelnici Slavonskog Broda, koji su navodno to sve dogovorili s nekim Lisicom, oficirom JNA u Dragaliću. Tu glupost, koju je plasirao Ivan Brizić iz Bosanskog Broda, zapravo je demantirala stvarnost: svu cijenu pada bosanske Posavine još su godinama plaćali stanovnici Slavonskog Broda, jer je u naš grad nakon pada došlo 25.000 novih stanovnika, izbjeglica iz Posavine, a padom Bosanskog Broda četnici su došli u neposrednu blizinu Slavonskog Broda. Od tog trenutka građani Slavonskog Broda zbog srpskih snajpera s druge strane rijeke više nisu mogli ni slobodno prošetati glavnim gradskim korzom, tako da je glasina o dogovoru četnika i civilnih vlasti Slavonskog Broda oduvijek bila totalna laž i glupost“, prisjetio se jedan od aktera.

Što danas misle akteri

Josip Manolić je kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH dobio je izvješće komisije: “Sjećam se tog izvješća. Mislim da je ono jasno ukazalo na odgovornost Gojka Šuška i njegovih paralelnih linija na terenu, kako u vojnom, tako i političkom smislu, za pad Posavine, što i danas smatram ključnim uzrokom njenog pada.“ Umirovljeni general Franjo Feldi bio je član Komisije, ali je odbio komentirati sadržaj njenog izvješća. Za Nacional je izjavio kako ne zna što se poslije dogodilo s izvješćem i komu je sve podijeljeno. Isto tako, nije nikada kasnije polemizirao ili raspravljao o tom izvješću, a jedan od razloga je bio i njegov položaj kao bivšeg visokog časnika JNA koji je došao u HV, što nije bila dobra pozicija u tadašnjim odnosima političkih i vojnih snaga u Hrvatskoj.

‘Briziću sam zaprijetio da ću mu pucati u glavu zbog lažnih optužbi’

U vrijeme pada Bosanske Posavine dr. Jozo Meter bio je predsjednik Skupštine općine Slavonski Brod, te je o svojim saznanjima o padu također dao svoj iskaz u listopadu 1992. Danas, 14 godina poslije, Meter je liječnik u slavonskobrodskoj bolnici i član Hrvatskog bloka, a u razgovoru s Nacionalovim novinarom proteklog vikenda prisjetio se događaja iz početka devedesetih.

6. i 7. listopada 1992., kad je pao Bosanski Brod, to je bio šok za sve nas. Meni je smetala neopravdana i neargumentirana optužba da je civilno vodstvo općine Slavonski Brod imalo svoje prste u svemu tome. To su bili niski udarci, a oni koji su to činili vjerojatno ni u jednom trenutku nisu razmišljali da time nanose opću štetu. Tajne službe mogu i anđela pretvoriti u đavla, kao i obrnuto. Ja ni danas ne znam tko je odgovoran za pad Posavine. Predsjednik Tuđman sigurno nije bio čovjek koji je sudjelovao u uzrocima pada Posavine, jer je taj čovjek do svoje smrti želio saznati zašto se to dogodilo. Sjećam se našeg zadnjeg razgovora, u siječnju 1999. godine, kad sam se vratio iz Australije: nakon svih pitanja, na kraju mi je ponovno postavio pitanje: “Meter, molim te reci mi, znaš li ti još nešto o padu Posavine?” Rekao sam mu da ne znam, kao što sam to rekao i pred povjerenstvom koje je bilo formirano u Zagrebu. Po onome kako se to dogodilo, vjerujem da su u to bile upletene tajne službe. Ništa ja ne zamjeram ni Gojku Šušku.

Nakon pada Posavine čuo sam da je Ivan Brizić, šef kriznog štaba Bosanskog Broda, pred zapovjedništvom 101. bosanskobrodske brigade izrekao optužbu na moj račun da sam ja kao predsjednik općine i dopredsjednik kriznog štaba kriv za pad Posavine. To je bila totalna glupost, ali to od Brizića nije bilo ni čudno, s obzirom na njegov mentalni sklop. Bio sam izvan sebe od bijesa, jer u takvim kaotičnim vremenima i takvom stanju netko od izbjeglih Posavljaka me zbog toga mogao i ubiti. Ima li išta logičnije nego da vas netko tko je navodno zbog vas morao napustiti svoj dom uzme kalašnjikov i smakne? U to vrijeme sam smatrao da je Brizić jednostavno pozvao da me netko linčuje, pa je moja reakcija bila da tražim da ga privedu, da mogu s njim porazgovarati. Htio sam saznati na osnovi čega je on zaključio da sam ja nekakav krivac za pad Posavine.

On se branio tvrdeći da smo svi sudjelovali, pa da smo svi krivci, na što sam mu ja rekao “Da, ali ti si izrijekom spomenuo baš mene kao krivca. Zašto?” On je davao samo neke nemušte odgovore, kako je bio priglup, nije znao smisliti nekakav odgovor. Tada sam mu zaprijetio da ću mu sasuti svih 15 metaka iz berete u glavu ako još samo jednom kaže takvo što. Bio sam zaista gnjevan na njega. On se poslije tužio Mati Graniću koji je tada radio u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice, pa smo imali jedan sastanak u Zagrebu, na kojem sam mu to i ponovio: pred Granićem sam mu rekao: “Briziću, vi ste mene nevinog optužili, vi ste pozvali na linč Joze Metera, ima li stoga išta logičnije nego da ti odgovorim na isti način? Ako još jednom kažeš takvu glupost, gotov si, ubit ću te!” Ni danas ne želim spekulirati je li to bila njegova ideja ili je bio nagovoren da priča takve gluposti, ali ja tu svoju prijetnju nisam krio. Nakon toga on to više nije govorio, ali su se priče o mojoj krivnji za pad Posavine periodično pojavljivale iz nečijih tvornica laži, uglavnom u utrci za izbore i političkim situacijama. U listopadu 1993. na 3. općem saboru HDZ-a otvoreno sam istupio pred cijelom Hrvatskom i pitao, odnosno zamolio predsjednika Tuđmana da povjerenstvo koje je istraživalo pad Posavine iznese rezultate istrage na vidjelo, i da se skine ta optužba, to prokletstvo građana Slavonskog Broda, odnosno civilnog vodstva našeg grada koje je neopravdano i bez razloga optuženo za pad Posavine.

Jedno sat vremena nakon što je bio uhićen, Brizić je po nalogu ministra Šuška morao biti pušten. Vjerojatno su njegovi prijatelji javili gore u Ministarstvo obrane što se dogodilo i vjerojatno su rekli svoju verziju događaja, pa je Šušak naredio da ga puste, što smo mi onda morali učiniti. Naravno, mene je to samo dodatno razbjesnilo, pa sam rukom napisao faks i poslao ga predsjedniku Tuđmanu, u poruci sam tražio objašnjenje za postupke ministra Šuška. Nikad nisam dobio odgovor na taj faks, kao što nikad nisam dobio ni prigovor, ni od predsjednika Tuđmana ni od Gojka Šuška”, zaključio je svoja prisjećanja Jozo Meter.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.