Václav Havel: O MRŽNJI

Uvaženi prisutni,

dok promatram ovaj skup čini mi se da među nama nema mnogo onih koji bi o našoj temi – mržnji – mogli razmišljati «iznutra», kao o stanju duše koje su sami doživjeli, recimo, na temelju autopsije. Svi smo, očito, tek nemirni promatrači toga fenomena i pokušavamo ga, dakle, promišljati samo izvana. To vrijedi i za mene: među mojim lošim osobinama, kojih sigurno ima dosta, za čudo nema sposobnosti mržnje. Zbog toga ću i ja o mržnji govoriti samo kao njezin promatrač koji mnogo toga ne shvaća, ali je vrlo nemiran.

Razmišljam li o ljudima koji su mene osobno mrzili ili me mrze, svjestan sam da ih spajaju neke osobine koje – zbrojene i analizirane – nude određeno, zasigurno tek vrlo općenito objašnjenje podrijetla njihove mržnje.

Prije svega, nikada se ne radi o ljudima šupljim, pasivnim, ravnodušnim, apatičnim. Njihova mržnja uvijek mi se čini kao iskaz stanovite velike i, u suštini, nezasitne čežnje, stanovite trajne nemogućnosti ispunjenja želja, stanovite mahnite ambicije. Radi se, dakle, o unutrašnjoj monumentalnosti, aktivnoj do krajnjih granica, koja svoga nositelja uvijek nanovo na nešto tjera, nekamo ga vuče i, gotovo, nadilazi. Posve sigurno, dakle, mržnja se ne može shvatiti pukim nedostatkom ljubavi ili humanosti, pukim vakuumom ljudske duše. Naprotiv, ona ima mnogo zajedničkog s ljubavlju, prije svega, upravo onaj samotranscendentni element, odnosno, ono upinjanje k drugome, ovisnost o njemu, čak izravno delegiranje dijela vlastitog identiteta u drugoga. Onako kako zaljubljeni čeznu za ljubljenima i ne mogu bez njih, tako i mrzitelji čeznu za objektom svoje mržnje. Kao i ljubav i mržnja je, naposljetku, zapravo izraz čežnje za apsolutnim iako tragično izopačen izraz.

Ljudi koji mrze, bar kakvima sam ih ja upoznao, ljudi su s trajnim, neiskorjenjivim i, stvarnom stanju stvari duboko neprimjerenim osjećajem da im se čini nepravda. Ti ljudi kao da žele biti beskrajno poštovani, respektirani i ljubljeni, a ujedno, kao da su neprekidno ograničavani bolnim shvaćanjem da su im ostali nezahvalni, prema njima neoprostivo nepravedni jer, ne samo da ih ne poštuju i ne ljube beskrajno, kao što bi morali, već ih čak – bar kako se njima čini – previđaju.

U podsvijesti mrzitelja drijema izopačeni osjećaj da su oni jedini pravi nositelji potpune istine te, tako, stanoviti nadljudi ili, dapače, bogovi, i da zbog te titule zaslužuju potpuno priznanje svijeta, dapače, njegovu podložnost i lojalnost, ako ne i slijepu poslušnost. Žele biti središtem svijeta i permanentno su frustrirani i razdražljivi zbog činjenice što ih svijet ne prihvaća i ne priznaje svojim središtem, što ih čak, vjerojatno, i ne primjećuje pa im se još i ruga.

Oni su poput razmažene ili loše odgojene djece koja misle da njihova majka postoji samo zbog toga da njih obožava i zamjeraju joj što katkad radi i nešto drugo, primjerice, posvećuje se braći, mužu, knjizi ili nekakvom poslu. Sve to doživljavaju kao nepravdu, kao povredu, napadaj na sebe, upitnost vlastite vrijednosti. Unutrašnji napon koji bi mogao biti ljubav, izopačuje se u mržnju prema pretpostavljenom izvoru povrede.

U mržnji – slično kao u nesretnoj ljubavi – doista je prisutna određena vrsta mahnitog transcendentalizma: ljudi koji mrze žele dosegnuti nedostižno i neprekidno se izjedaju zbog nemogućnosti da ga dosegnu, a uzrok tome vide u sramotnom svijetu koji im to onemogućava. Mržnja je đavolska osobina paloga anđela: to je stanje duše koja želi biti Bog, dapače, misli da to doista jest, a neprekidno je muče naznake da to ipak nije i ne može biti. To je osobina stvorenja koje je ljubomorno na Boga i izjeda ga osjećaj da mu put do Božjega trona, na kojem bi on morao sjediti, priječi nepravedni svijet koji se protiv njega urotio.

Uzrok svojega metafizičkog neuspjeha mrzitelj nikada nije sposoban vidjeti u samome sebi i u svojemu posvemašnjem samoprecjenjivanju. U njegovim je očima za sve kriv okolni svijet. No, taj je krivac suviše apstraktan, neodređen i neuhvatljiv. Mora biti personificiran jer mržnja – kao posve konkretna napuhanost duše – treba konkretnu žrtvu. I tako mrzitelj nalazi konkretnoga krivca. To je, dakako, samo nadomjestak krivca, a u suštini slučajan i zbog toga lako zamjenjiv. Primijetio sam da je mrzitelju njegova mržnja važnija nego li njezin objekt te da objekte mržnje može mijenjati vrlo brzo, a da se u njegovu odnosu prema njima ništa ne mijenja.

Takvo je ponašanje shvatljivo jer mrzitelj ne osjeća mržnju prema konkretnom čovjeku kao takvom već prema onom što mu taj čovjek predstavlja: skup prepreka na njegovu putu prema apsolutnom, prema apsolutnom priznanju, apsolutnoj moći, posvemašnjoj identifikaciji s Bogom, istinom i svjetskim poretkom. Mržnja prema bližnjemu čini se, dakle, kao fiziološki materijalizirana mržnja prema svemiru koji je shvaćen uzrokom vlastitog svemirskog neuspjeha.

Kaže se da su mrzitelji ljudi s kompleksom manje vrijednosti. Možda to i nije posve točna karakterizacija. Prije bih rekao da se radi o ljudima s kompleksom sudbinske nemogućnosti ocjenjivanja vlastite vrijednosti.

Značajnim mi se čini i sljedeće: mrzitelj ne poznaje osmijeh već samo cerenje. Nesposoban je za veselu šalu i samo se kiselo podsmjehuje. Nesposoban je za pravu ironiju jer je nesposoban za samoironiju; autentično se, naime, može smijati samo onaj tko se umije smijati sâm sebi. Mrzitelja karakterizira ozbiljno lice, snažna uvredljivost, jake riječi, povika i nedostatak sposobnosti odmaka od samoga sebe i naziranja vlastite smiješnosti.

Te njegove osobine otkrivaju nešto vrlo signifikantno: potpuni nedostatak dispozicije kakav su osjećaj primjerenosti, ukusa, stida, odmaka, sposobnosti da sumnja i, uopće, da se pita, svijesti o vlastitoj prolaznosti i, uopće, prolaznosti svega. Utoliko više, mrzitelj ne poznaje doživljaj stvarnog apsurda, odnosno, apsurda svojeg vlastitog postojanja, osjećaj vlastite nepripadnosti, neugode, izdaje, ograničenosti ili krivnje. Zajednički nazivnik svega toga sigurno je tragičan, ali i metafizički nedostatak smisla za mjeru: mrzitelj ne shvaća mjeru stvari, mjeru svojih mogućnosti, mjeru svojih prava, mjeru svoga vlastitog postojanja te mjeru priznanja i ljubavi kojima se može nadati. Želi da mu svijet pripada beskrajno, dakle, da priznanje svijeta nema granica. Ne shvaća da pravo na čudo vlastitog postojanja i njegova priznanja mora osvajati i zasluživati vlastitim djelima. Naprotiv, shvaća ga kao automatsko i jednom zauvijek dano, nikakvim granicama ograničeno i nikada više dovedeno u pitanje. Misli, ukratko, da ima nešto poput bjanko ulaznice za sva mjesta pa tako i za Nebo. Ako netko njegovu ulaznicu dovodi u sumnju, shvaća ga neprijateljem koji mu nanosi nepravdu. Budući da tako shvaća svoje pravo na postojanje i priznanje, mora se, dakako, stalno na nekoga ljutiti što iz tog njegova prava ne izvodi onaj neograničeni skup posljedica koje bi morao.

Primijetio sam da svi mrzitelji okrivljuju svoje bližnje – a preko njih i cijeli svijet – da su zlo. Pokretačem njihove zlobe jest osjećaj da im zli ljudi i zao svijet niječu ono što im posve naravno pripada. Svoju vlastitu zlobu, dakle, projiciraju u druge. I u tome su slični razmaženoj djeci: ne shvaćaju da, s vremena na vrijeme, i sami moraju nešto zaslužiti te da, nemaju li automatski sve što im padne na pamet, to nije zato što je netko prema njima zao.

U mržnji ima mnogo egocentrizma i mnogo samoljublja. Čeznući za apsolutnim samopotvrđivanjem i ne nalazeći ga, mrzitelji se osjećaju žrtvama podmukle, zle i svuda prisutne nepravde, koju valja odstraniti kako bi napokon bio oslobođen prolaz pravednosti. Pravednost je, doduše, u njihovom poimanju okrenuta na glavu: shvaćaju je obvezom da im bude pripisano nešto što im se pripisati ne može, a to je čitav svijet. Čovjek koji mrzi u suštini je nesretan čovjek i nikada ne može biti posve sretan. Jer i kad bi poduzeo sve da napokon bude adekvatno vrednovan, nikada ne može postići onaj uspjeh za kojim čezne, a to je apsolutni uspjeh: uvijek se, naposljetku, obruši na njega odnekud – primjerice iz veselog, pomirljivog i opraštajućeg osmijeha njegove žrtve – čitava grozota njegove nemoći, odnosno, njegove nesposobnosti da bude Bog.

Postoji samo jedna mržnja; nema, dakle, razlike između individualne i grupne mržnje; onaj tko mrzi pojedinca, uvijek je sposoban podlegnuti grupnoj mržnji ili je i proširivati. Rekao bih čak da je grupna mržnja – vjerska, ideološko-doktrinarna, socijalna, nacionalna ili neka druga – stanovit lijevak koji u sebe na kraju usisava sve one koji su disponirani za individualnu mržnju. Ili: najbolje zaleđe i stanoviti ljudski potencijal svih grupnih mržnji jest skupina onih ljudi koji su sposobni za mržnju prema pojedincima.

Mrzitelj ne shvaća mjeru stvari, mjeru svojih mogućnosti, mjeru svojih prava, mjeru svoga vlastitog postojanja te mjeru priznanja i ljubavi kojima se može nadati. Želi da mu svijet pripada beskrajno, dakle, da priznanje svijeta nema granica. Ne shvaća da pravo na čudo vlastitog postojanja i njegova priznanja mora osvajati i zasluživati vlastitim djelima. Naprotiv, shvaća ga kao automatsko i jednom zauvijek dano, nikakvim granicama ograničeno i nikada više dovedeno u pitanje.

Václav HAVEL, Sve je moguće. Izabrani govori, Matica hrvatska, Zagreb 2000, 21-28. /Oprema teksta: polis.ba/