Ivan Duns Škot – zagovornik slobode
Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji
Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji
Kršćanska je teologija od svojih početaka bila vezana uz povijesni događaj Objave: uz Riječ koja jepostala tijelom – to je bilo njezino središte. Iako događaj Objave (otkrivanja), on je u sebi uvijek imao dimenzije skrivenoga, novoga i drukčijega budući da se radilo o otkrivanju misterija, otajstva koje u svakom aspektu nadilazi čovjeka i njegove moći: o njemu se može govoriti, na njega ukazati, ali nikad objasniti ili u potpunosti razumjeti. Događaj Objave zato se shvaćao kao događaj ljubavi i milosti: kao Božji dolazak u susret čovjeku u njegovoj povijesti, prelazak ponora koji dijeli Boga i čovjeka. I kao takav tražio je čovjekovu otvorenost za susret s takvim misterijem: mogao se najprikladnije dogoditi u vjeri koja se, opet, temeljila na umu otvorenom za bezgraničnost misterija i svjesnom kako razlike između Boga i čovjeka tako i svoje vlastite ograničenosti.
Zadatak teologije tijekom povijesti njezina razvoja bio je da objavljenu istinu čuva, a njezino razumijevanje produbljuje i ljudskom razumu približi koliko je to moguće jer ta istina, kad je od čovjeka u svojoj dubini naslućena i donekle shvaćena, još više poprima na svojoj snazi i uvjerljivosti: kako za onoga tko je prenosi tako i za onoga tko je propituje ili se želi o njoj informirati. Kršćanska se teologija sve tamo do srednjega vijeka određuje u svojemu, manje ili više, neposrednom odnosu prema Svetome pismu kao najautentičnijem svjedočanstvu objavljene istine. Sve do sredine 13. stoljeća teologija nije drugo doli sacra pagina, sacra Scriptura: Sveto pismo popraćeno tumačenjem koje o njemu daje odobreni komentar otaca. Ili kako to kaže sv. Bonaventura u početku svoga Breviloquiuma: „Sveto pismo koje se naziva teologija”.
Teologija je usidrena u objavu kao svoj temelj, u vjeru kao svoje kritičko razumijevanje kako bi život vjere onoga koji vjeruje dobio poticaj i postao znakom. Dijalektika vjera i razumijevanja čini jedan nužan i plodan hermeneutički krug u čijem se središtu nalazi objava: vjera nastoji razumjeti svoje duboke temelje skrivene i otkrivene u objavi, a razumijevanje traži snagu vjere i otvorenost njezina obzorja da bi napravilo skok u dubine objave, nadilazeći tako samo sebe i spoznajući svoju otvorenost prema misteriju.
Filozofija podređena vjeri
Misao Ivan Dunsa Škota (1265. – 1308.) dala je također svoj doprinos osvjetljivanju ove temeljne dijalektike trijade objave, vjere i razuma na kojoj se gradi kršćanska teologija. U doba rastućega utjecaja Aristotelove filozofije koji se posebno osjetio u teološkim krugovima preko Tomine sinteze filozofije i teologije, Škot ističe da je filozofija u podređenom položaju naspram vjeri i objavljenoj istini te joj ne može biti nikakvom jednakovrijednom alternativom. Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji. Uvjeren u nedostatnost filozofije i nužnost teologije za spoznaju stvarnosti, on ističe da upravo po objavi čovjek jasno spoznaje svoje blaženstvo u Bogu i sredstva kako do njega doći.
Oduzimajući ontologiji (tzv. onto-teologija) njezinu teološku dimenziju, Škot ustvari filozofiji oduzima učenje o Bogu i daje ga teologiji: strogo govoreći, Bog nije predmet metafizike kao znanosti jer je metafizika znanost o bitku kao bitku. „Prvi Bitak” metafizičkoga uma jest neka vrsta filozofskoga ekvivalenta teološkom pojmu Boga, ali je ipak nesavršen jer mu ostaju nedohvatljive temeljne oznake Boga i duhovnoga svijeta koje su dostupne preko objave.
Škot ipak ne isključuje izučavanje Boga iz metafizike jer se on u metafizici razmatra na najuzvišeniji način na koji se Boga može izučavati u bilo kojoj pozitivnoj znanosti. Naravnom umu, dakle, ostaje skriven pravi pojam Božje biti: možemo ga odrediti kao najviše, kao prvo i beskonačno, ali to su ipak nedovoljno jasni pojmovi. Škot filozofiju ne odbacuje: on je cijeni i prihvaća kao samostalnu znanost s vlastitim principima, ali postavlja granice metafizičkoj spoznaji i ostavlja prostor za objavu.
U ovom je kontekstu vrlo znakovit Škotov govor o Bogu u kategorijama slobode. Naime, ako će se Boga misliti, i ako ga se treba misliti, onda to samo može biti u kategorijama slobode koja nadilazi poredak i zakone nužnosti kojima se ravna ljudski razum, a i filozofija kao njegov temeljni proizvod. U tom smislu, Bog je Apsolutna Sloboda: sloboda koja nadilazi determinizam sustava i nužnosti čovjekova mišljenja. Na taj se način čuva misterij Božje prisutnosti u povijesti, njegova transcendencija. Božja objava i s njom povezana ideja čuva se od dominacije teorijskoga sustava, a i sama mogućnost teologije kao znanosti u Aristotelovu ključu uvelike se postavlja u pitanje. Škot traži razumijevanje koje dopušta Bogu da bude Bog, a ne neka konstrukcija unutarsvjetskih počela: njegov Bog, mišljen kao Apsolutna Sloboda, razbija lance determinističke misli koja na granici panteizma prijeti da Boga „svede” na Najviši Bitak – najviši doduše, ali još uvijek bitak i tako na određeni način još uvijek u okviru „postojanja” koje je u domašaju ljudskoga razumijevanja.
Bog Objave
Naglašavajući Božju slobodu, Škot ustvari potvrđuje objavu kao temeljni princip i način Božjega „postojanja” i djelovanja u čovjekovoj povijesti. Posebnost objave također pokazuje, s druge strane, da Bog ne može biti samo još jedan predmet ljudske misli, objekt koji konstruira ljudski subjekt. Objava pokazuje da se čovjek u svojoj povijesti suočava s nekim Drugim koji ga istodobno nadilazi i dolazi mu u susret, prelazeći ponor nepremostive razlike, otkrivajući se i darujući se. Taj Drugi je Božanski, taj Drugi je Posve Drugi koji omogućuje čovjekovo postojanje, njegovu humanost i slobodu.
Ovaj Bog Objave, mišljen u kategorijama Drugosti i Slobode koja se daruje u povijesnom susretu i nadilazi svaki ljudski determinizam, posebno dobiva na kritičkoj aktualnosti u doba digitalnoga determinizma koji prijeti da prijeđe u totalitarizam: u današnjem svijetu „homo deusa” (Yuval Noah Harari), „velikoga reseta” i „nove normalnosti”. U novoj onto-tehno-teologiji kao ideologiji 4. industrijske revolucije čovjek vođen tehnologijom redefinira granice humanosti i u transhumanističkom distopijskom narativu slavi ideal kiborga ili Čovjeka 2.0, a hijerofanija postaje tehnofanija. A sve pod budnim okom Velikoga Brata koji se nezaustavljivo, poput pauka, na digitalnoj mreži hrani našim podacima i ne trpi nikakve tajne… a kamoli misterija…
Bio je to također i događaj punine istine: prvi kršćanski teolozi cijenili su antičku filozofiju kao potragu za mudrošću i istinom i njezine dosege, ali su također tvrdili da je ta mudrost, vrhovna istina o događaju objave već bila priopćena: božanska je objava ispunila čežnju ljudi utjelovljenjem Riječi. Dok je antička misao željela biti zaljubljeničko traženje mudrosti i po tome se shvaćala kao filozofija, crkveni su oci svoju teologiju poimali kao samu mudrost: objavljena istina bila je ne samo ispunjenje pisama nego i dovršenje i sve antičke misli.
Najranija svjedočanstva te istine nalaze u Svetom pismu i tradiciji: zato se kršćanska teologija sve tamo do srednjega vijeka određuje u svojemu manje ili više neposrednom odnosu prema Svetom pismu. Augustin teologiju shvaća kao napor da se što više pronikne u smisao Pisma i Božje riječi i stoga je često zamjenjuje izrazima kao što su sacra pagina ili sacra doctrina. Sve do sredine 13. stoljeća teologija nije drugo doli sacra Scriptura: Sveto pismo popraćeno tumačenjem koje o njemu daje odobreni komentar otaca. Ili kako to sv. Bonaventura kaže u početku svoga Breviloquiuma: „Sveto pismo koje se naziva teologija”. Međutim, s Bonaventurom se i zatvara jedno razdoblje misli jer „zadnji put na području kršćanske teologije doktrina svijeta viđena je u uskoj vezi s doktrinom biblijske objave” (Balthasar).
Jedan drugi svijet već je zauzeo mjesto kojim odsada vlada subjekt vjernik, a on je sam konstruiran polazeći od onoga koji se bavi aristotelovskom znanošću: akutno pitanje filozofije, vjere i teologije bilo je kako uspostaviti teologiju kao znanost, (scientia/episteme), u Aristotelovu smislu. Teologija, shvaćena kao proučavanje Sv. pisma kao izvora vjere i riječi Božje kao objave spasenja, našla se na skliskom terenu suočena s novim oblicima sustavnoga znanja i shvaćanja stvarnosti te je bila prisiljena iznova odrediti svoje mjesto u kontekstu tadašnjih znanosti: teologija postaje spekulativnom i intelektualističkom, razvija se skolastika i dolazi do postupnoga razdvajanja znanja i duhovnosti. Ovakav razvoj stvari omogućava jedan drukčiji odnos prema stvarnosti, razvoj logike i eksperimentalnih znanosti, zatim zamah tehnike. Ukratko, onoga što predstavlja biti modernosti: A. N. Whitehead držao je da su skolastičke spoznaje otvorile put koji vodi u industrijsku revoluciju.
Autor: Vili Radman