Biram DOBRO
Kraj se bliži. To znamo svi. Svjesni smo da nas čeka pakao kada uđu zvijeri u odorama JNA i četnika. Puno smo ih namučili da bi očekivali bombone.
Brat Mile već nekoliko tjedana leži u bolnici. Ranjen je u predjelu oka 23.10. na Trpinjskoj cesti pri razminiravanju jednog malo oštećenog transportera kojega smo htjeli osposobiti i koristiti.
Četnici su u međuvremenu presjekli put na Priljevu i odvojili nas od Vukovara. Našao sam se u dvojbi. Što da napravim? Da odem po njega u bolnicu? To je bila večer kada se sve slomilo u meni. Da budemo zajedno ili da ga ostavim tamo? Morao bih se probijati noću kroz njihove redove. Ali taj rizik bi prihvatili, jer je posljednjih dana i tako sve rizično. Robo vidi da sam na mukama i ja mu kažem o čemu se premišljam. Prijateljski mi je rekao da se odmaknem na samo i da razmislim u miru sat vremena. Rekao mi je ako budem odlučio da idem po njega da će i oni ići sa mnom. Mile je isto bio pripadnik Turbo voda, zamjenik zapovjednika Roberta Zadre.
Nikad dužih sat vremena u mom životu. Kakva teška odluka na mladiću od 22 godine. Odlučivati o sudbini svoga brata. Mislim da sam u tih sat vremena ostario 10 godina. Sve scenarije sam vrtio po glavi. Volio bi da je sa mnom skupa da budemo blizu kad bude kraj, to mi srce govori. S druge strane mozak mi govorio da je trenutno u paklu Vukovara bolnica najsigurnije mjesto gdje možeš dočekati bradate spodobe. Iznutra sam se lomio poput velikog stakla koje puca na tisuću komadića i bode te po svim organima.
Nakon sat vremena dolazim kod Robe i kažem mu da sam prelomio i da ću ga ostaviti u bolnici i da mislim da je to najsigurnije u ovome trenu. Rekao sam da je veća šansa da će barem jedan od nas dvojice preživjeti ako smo razdvojeni. Bio sam siguran da će mene ubiti kada me uhvate s puškom u ruci, a on je ipak ranjenik koji leži u krevetu, bespomoćan.
A tako je u mojoj glavi tada bilo posloženo, bolje da Mile preživi jer je imao kćerkicu Doris koja je rođena u prvom mjesecu 1991. godine, a ja nisam bio oženjen. Robert mi je na to rekao samo da bi i on na mom mjestu isto napravio i da mi to nije htio prije govoriti da mi ne sugerira.
Sigurno bi danas isto postupio, milijun puta u ovih 30 godina pomislio sam što bi bilo da sam otišao po njega. Jesam li donio krivu odluku? U tom trenutku svi argumenti su bili da je to racionalna i prava odluka.
O kako sam pogriješio.
Ponekad priča, baš kao ova, nema nikakvu drugu svrhu, nego da podijelim s vama bol. Plakao sam dok sam ovo pisao, premda je prošlo 30 godina. I nikad neće proći. U neke scene se ni danas ne usudim uživjeti, teško je.
Ali, znam i siguran sam, da moj brat Mile nije žalio umrijeti za Hrvatsku. S njim sam na neki način umro i ja… A opet, znam da je živ, gore na nebesima za kojima i ja čeznem.
Dragi mladi, cijenite i do kostiju poštujte žrtvu branitelja, i gradite Domovinu. Zbog vas samih. Ta, za vas se umiralo!
