Austrougarsko razdoblje

Franjevci su se zauzimali za dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i s naklonošću prihvatili uspostavu nove vlasti 1878. godine. Očekivali su bitne promjene na kulturno-političkom, gospodarskom, vjerskom i nacionalnom planu.

Stoljećima su franjevci čeznuli za ravnopravnošću svih građana u BiH, činilo im se da će se to sada i ostvariti. Međutim, ubrzo su uvidjeli da Austro-Ugarska ima svoje planove koji ne odgovaraju domicilnom stanovništvu. Bosnu i Hercegovinu pretvorila je u svoj kolonijalni posjed koji će ekonomski i politički koristiti prvenstveno njoj i njezinim ciljevima. Odlučno se bori protiv jačanja slavenskoga duha, uvodi njemački kao službeni jezik, državne službenike dovodi sa strane, zabranjuje upotrebu nacionalnoga imena, nastoji stvoriti posebnu „bosansku narodnost” i „bosanski jezik”. Nova je vlast u franjevcima gledala potencijalne nositelje i propagatore hrvatske ideje, koju je odmah u početku željela spriječiti, zbog čega je iz bosanske uprave maknut i general Filipović. Neki su franjevci bili usko povezani i uz ilirski pokret. S druge strane, vlada ne rješava agrarno pitanje koje je bilo izvor najozbiljnijih napetosti u BiH. Zemljišni su posjedi i dalje u rukama aga i begova, a 95 % njihovih kmetova bili su kršćani. Prvi se fra Eugen Matić (alias Narcis Jenko) usudio javno izreći da austrougarsko gospodstvo za narod u BiH znači ropstvo.

Franjevci su se stoljećima borili protiv islamizacije, a sad to čine i protiv germanizacije i mađarizacije. Budući da su franjevci novoj vlasti bili smetnja u ostvarivanju njezinih ciljeva, odlučila ih je potisnuti iz BiH i zamijeniti klerom koji će joj biti podoban. Vlada je, međutim, znala da su franjevci jedini katolički kler u BiH, koji ima stoljetnu tradiciju i ugled u narodu. Biti otvoreno protiv njih značilo bi doći u sukob s narodom. Stoga vrši pritisak na crkvene strukture vlasti da one potisnu franjevce, oduzmu im dosadašnju ulogu i bace ih na periferiju društvenoga i crkvenoga zbivanja.

Uspostava redovite hijerarhije

Okupacijom BiH od katoličke Austro-Ugarske nestali su razlozi postojanja izvanredne crkvene uprave u BiH. Austrougarska vlada požuruje uspostavu redovite crkvene hijerarhije jer tu prigodu želi iskoristiti za uklanjanje franjevaca. Znala je da su franjevci sačuvali katoličku vjeru i hrvatsku naciju u BiH, da su preko 400 godina pod Osmanlijama podnosili progone, mučeništva, stradanja i zlostavljanja svake vrste te da s njihovim uklanjanjem iz BiH neće ići lako. S činjenicom da su franjevci očuvali katoličku vjeru u BiH bio je dobro upoznat i papa Leon XIII., zato ih je štitio. U bulu uspostave redovite crkvene hijerarhije 1881. godine stavio je i ove riječi: „U tom (očuvanju vjere) blistavo su zasjali upornost i junaštvo članova opservantskog Franjevačkog reda, koji su se trudili da u tim krajevima prošire vjeru. Za nju su ponekad prolili i krv i donijeli mnoge spasonosne plodove pa su izvanredno zaslužni za vjeru. (…) Ovima treba iskazivati dužni obzir i pažnju zbog dugotrajnih napora kojima su nastojali vjerno služiti Crkvi i spasenju duša u ovim krajevima.” Zbog nepopustljivosti pape Leona XIII. Austro-Ugarska se morala pomiriti i s činjenicom da će franjevci i dalje ostati u župnom pastoralu.

Što nije uspjela u pregovorima sa Svetom Stolicom, austrougarska je vlada nastojala postići preko prvoga vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera kojega je postavila. Uz mnoga dobra djela koja je činio, Stadler je razmišljao o Bosni bez ikakva utjecaja franjevaca. U kolovozu 1882. u Banjoj Luci čak je izjavio da će od franjevaca „ostati samo uspomena, bili su” (AFPS, Acta Ćavarović, 299). Radio je na sekularizaciji franjevaca, tražio je da im se oduzmu župe, zapostavljao ih u ekonomskom pogledu, onemogućavao njihov utjecaj u društvu.

Nije uspio postići što je želio. Da je odbacio svoje predrasude o franjevcima s kojima je u Bosnu došao, provodio bi mirnije dane i postizao bolje uspjehe. Kongregacija za izvanredne poslove, uz odobrenje Leona XIII., donijela je 14. ožujka 1882. godine odluku da se u Bosni 35 župa dadne biskupu, a ostalih 59 „pripadat će redovnicima franjevcima”.

Franjevci su izgubili primat pastoralnih radnika i vodeću ulogu u vođenju mjesne Crkve, ali, odlukom Svete Stolice, i dalje ostaju u vođenju župnoga pastorala. Dolaskom Austro-Ugarske Bosna Srebrena imala je 200 svećenika, 50 bogoslova, 10 novaka. Služila je 103 župe i 22 samostalne kapelanije, imala je osam samostana, preko 20 rezidencija. Franjevci su ostali gotovo jedino dušobrižničko svećenstvo u Bosni sve do kraja 19. stoljeća, služili su i župe dodijeljene biskupu na raspolaganje.

Franjevačke djelatnosti

Budući da su franjevci živjeli u višestoljetnoj borbi za opstanak u osmanlijskoj BiH, razumljivo je da se njihov način života razlikovao od života franjevaca u drugim zemljama, posebice u Italiji. U novim okolnostima franjevci ponajprije rade na unutarnjoj obnovi svoga franjevačkog života. Doživjeli su preobrazbu iznutra. To im je omogućilo i uspješnije vanjsko djelovanje. Uz gradnju novih samostana, crkava, župnih stanova, sjemenišnih zgrada, posebnu brigu posvećivali su homiletskom i katehetskom propovjedništvu, dijeljenju sakramenata, slavljenju pučkih euharistijskih slavlja. Širenje i vođenje Trećega franjevačkog reda imalo je posebno religiozno značenje u obogaćivanju crkveno-vjerskoga života. Osnivali su razne pobožne bratovštine, glazbena i druga kulturno-prosvjetna društva. Pučke pobožnosti, posebice prema Gospi i sv. Anti, humanitarni i karitativni rad bili su zapažena franjevačka djelatnost u tom razdoblju. Plod njihova rada uočio je i papin izaslanik benediktinac Petar Bastien te je u svoje izvješće 1911. godine stavio da su u BiH vrsni katolici, koji njeguju duboko katoličke običaje, imaju živu vjeru i uzorna su obiteljskoga života. To je plod franjevačkoga djelovanja.

Uspjesi franjevaca očitovali su se i kroz mnogobrojne kulturne oblike djelovanja. Proslijedili su s radom u školama, radili na nacionalnom i političkom osvješćivanju naroda. Poseban vid djelovanja bio je pisanje i tiskanje časopisa i knjiga. Urednik novopokrenutoga poučno-religioznoga lista Glasnik jugoslavenskih franjevaca ističe da pokretanjem toga glasila franjevci hoće „svojim neumornim nastojanjem i radom pokazati, kako oni nisu – kako mnogi misle – preživjeli svoj viek, pojeli svoj hljeb, ter u kut potisnuti; da će oni sada, kao u najzgodnije vrieme, svietu objasniti što su bili, i što su još i sada na slavenskom jugu”. Među brojnim franjevačkim povjesničarima u tom vremenu ističe se fra Julijan Jelenić sa svojim djelom Kultura i bosanski franjevci koje pruža obilne informacije o franjevačkim djelatnostima u BiH.

Franjevci su sudjelovali u društvenom i političkom životu, bili su otvoreni prema novim duhovnim i političkim idejama u pitanjima međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa. Njihov udio u rješavanju socijalnih problema očitovao se i u radu na poboljšanju životnih uvjeta poljoprivrednoga pučanstva. Uključivali su se u rješavanje agrarnoga pitanja i osnivanje zemljoradničkih zadruga koje su omogućavale lakši život ljudima na selu.

Razdoblje austrougarske uprave za franjevce u BiH bilo je, zaista, dinamično. Crkvi i društvu dali su svoj velik doprinos.

Autor: Fra Anđelko Barun