Redovnici prepisivači knjiga

Skriptorij je, odmah nakon kapelice, bio najvažnija prostorija u samostanu. Zbog ovoga su razloga ove sobe za pisanje bile građene ili u tornjevima ili kao posebna građevina. Redovnici su brižno čuvali rukopise koji su im ponekad uzimali i pet godina prepisivanja

0

Skriptorij je, odmah nakon kapelice, bio najvažnija prostorija u samostanu. Zbog ovoga su razloga ove sobe za pisanje bile građene ili u tornjevima ili kao posebna građevina. Redovnici su brižno čuvali rukopise koji su im ponekad uzimali i pet godina prepisivanja.

Od početka srednjega vijeka redovnici su naporno radili u svojim sobama za pisanje zvanim scriptoriji. Svi su oni smatrali da rad čini ove zajednice potrebnim i održivim. Rad u skriptoriju bio je važna zadaća. Da bi poučavali kršćane, rukopisi (manuskripti) su se morali prepisivati i biti u opticaju u različitim kršćanskim područjima svijeta. U to vrijeme nije bilo ni tiskara ni fotokopirnih aparata. Svi su se dokumenti prepisivali rukom na pergament uz pomoć crne tinte. Npr. Biblija je u cijelosti prepisana na tisuće puta. Uvijek je bila velika potražnja za prijepisima Biblije i drugih religioznih i klasičnih djela.

Skriptorij

Skriptorij je, odmah nakon kapelice, bio najvažnija prostorija u samostanu. Zbog ovoga su razloga ove sobe za pisanje bile građene ili u tornjevima ili kao posebna građevina. Redovnici su brižno čuvali rukopise koji su im ponekad uzimali i pet godina prepisivanja. Krađa manuskripta bila je veliki zločin. Zato bi često u nekim manuskriptima redovnici koji su ih prepisivali znali napisati upozorenje na prvoj strani kao što je ovo u jednoj Bibliji iz 12. st.:

«Ako netko ukrade ovu knjigu, neka bude smaknut; neka ga ispeku na vatri; neka ga spopadnu bolesti i groznica; neka ga prebiju i objese. Amen»

Dnevni posao

Redovnici koji su preuzeli dužnost prepisivanja manuskripta zvali su se pisari. Nakon jutarnje molitve svaki bi pisar započinjao rad na klupi za pisanje ili za stolom na stolici bez naslona. Nije im bilo omogućeno korištenje svijeća u večernjim satima zbog rizika od vatre. Pisar je sjedio cijeli dan sa svojim jednostavnim oruđem: perom za pisanje u desnoj i nožem u lijevoj ruci koji se koristio za oštrenje pera, uklanjanje grubih mjesta na pergamentu i brisanje pogrešaka. U blizini se nalazila posudica s tintom.

Pisareva zadaća bila je dosta zahtjevna i tražila je njegovu punu pozornost. Kada bi pisaru trebalo ohrabrenje u radu, prisjetio bi se da je svaka riječ koju napiše udarac sotoni i obilježje koje pisar nosi za sudnji dan. On je često započinjao rad pišući kratku molitvu na gornjem kutu prve stranice. Na kraju manuskripta pisari bi često ostavljali tzv. eksplicite, kratke komentare u kojima su otkrivali mnoštvo svojih misli – oduševljenje i religiozni zanos zbog širenja Riječi Božje, želju za boljim materijalima za pisanje, priželjkivanje čaše viina i toplog jela ili udobne vatre koja bi vratila život u njihove hladne prste.

Titivilus: nadglednik pisara

Jednoličnost redovničkog posla uzimala je ponekad svoj danak. Redovnici bi ponekad prestajali biti pozorni kako bi trebali biti. Pravili su pogreške, pogrešno pisali ili izostavljali riječi. Zbog pravljenja pogreški bio je u mislima srednjovjekovnih pisara rođen Titivilus – stvoren u šali, ali s ozbiljnom zadaćom. On je «pratio» redovnike u samostanu tražeći pogreške u njihovu poslu, osobito u manuskriptama. Legenda kaže da je Titivilus svaki dan nalazio toliko pogrešaka da je svoju vreću, u koju ih je skupljao, punio tisuće puta. Onda bi nosio sve to k vragu koji je svaku pogrešku zapisivao u knjigu koja će se na sudnjem danu koristiti protiv svakog redovnika koji je griješio.

 

Izvor: Svjetlo riječi
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.