Na prvi pogled sve izgleda idilično. Svečani ulazak, narod u oduševljenju, poklici, mahanje grančicama, prostirke po putu, crveni tepih. No u tom euforičnom stanju već se može nazrijeti ono što uskoro slijedi.
Poklici: „Živio kralj, Hosana, Blagoslovljen koji dolazi…“ uskoro se pretvaraju u urlik mase: „ Raspni, Na križ s njim, Smrt je zaslužio …“ Umjesto crvenog tepiha tu je trag crvenila od udaraca i krvi.
Tako masa slavi svoje osloboditelje, svoje heroje. Isus sve to zna ali je do kraja odlučan vršiti volju Očevu koji je upravo poniženjem i križem odlučio spasiti svijet.
Zato on ne likuje nego ponizno ulazi na magarcu promatrajući ta lica kroz koja vidi u dušu i zna kako će sve završiti. Zašto ne odustane? Zašto se ne okrene i ode, još ima vremena.
„Nisam došao vršiti svoju volju, nego volju Oca koji me posla.“ A volja Očeva je da pokaže djeci koliko ih ljubi, koliko su mu dragi kad je spreman i vlastitog sina žrtvovati za našu sreću. A taj sin je poslušan do smrti i to smrti na križu.
Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom. Da se na ime Isusovo prigna svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika i da svaki jezik prizna: Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca.
A ti, hrvatski katolički oče i majko, mladiću i djevojko, starče i starice, – što je za tebe bila ova korizma, što je za tebe proslava ovog Uskrsa?