Đuro Vidmarović: Bosanska Posavina u književnosti

 

Nedo Nedić: Oaza riječi. Sabrane pjesme

Nedo Nedić je bio pjesnik i redovnik koji je marljivo radio svoj posao kako redovnički tako dušobrižnički, ali ništa manje predano i pjesnički. Rodio se u Tišini, općina Bosanski Šamac, 26. rujna 1952. u obitelji Ive i Mare. U rodnoj župi istoga je dana i kršten, a 20. kolovoza 1961. tu mu je sakrament potvrde podijelio dr. mons. Marko Alaupović, vrhbosanski nadbiskup. završene osnovne škole u Bosanskom Šamcu odlučuje postati salezijanac svećenik i ulazi u salezijansko sjemenište u Rijeci.

Hrvatska Tišina – časna sestra plače na ulazu u selo

Tu pohađa Salezijansku srednju školu za spremanje svećenika, današnju Salezijansku klasičnu gimnaziju. Nakon završenog jednogodišnjeg novicijata u Križevcima, polaže prve redovničke zavjete u Salezijanskoj družbi 7. kolovoza 1971. Budući da je 1973. maturirao, odlazi na jednogodišnje služenje vojnog roka. Teologiju studira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Kao student, član je uredništva Spectruma, lista studenata KBF-a. Po završenom studiju, nakon đakonskog ređenja 28. ožujka 1982. poglavari ga šalju u Rijeku gdje je predavač hrvatskog jezika i umjetnosti u Salezijanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika. Kard. Franjo Kuharić zaredio ga je 26. lipnja 1983. za svećenika. Kao svećenik bio je predavač u Salezijanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika, kateheta studenata, kapelan i župnik u Zagrebu i Rijeci. U salezijanskim zajednicama bio je ravnateljev vikar i savjetnik u kućnom vijeću u Rijeci, Zagrebu i Zadru. Od 1986. do 1988. bio je član Katehetskog salezijanskog centra u Zagrebu. Od 2015. do 2021., odnosno sve do smrti, bio je bolnički dušobrižnik u Zadru. Preminuo je 12. prosinca u Kliničkoj bolnici Split u 70. godini života, 51. redovništva i 39. svećeništva.

Hrvatska Tišina, crkva  posvećena sv. Petru i Pavlu

Područje današnje župe sv. Petra i Pavla, to je bio prvotni zaštitnik, pripadalo je župi odnosno kapelaniji Garevac. Fra Anto Nedić, župnik garevački je 1846. g. kupio današnje zemljište, a već 1848. g. osnovana je župa Tišina koja je obuhvaćala sela dijelom garevačke, a dijelom toliške župe. Od te godine župa ima svoje Matice. Prvi župnik je bio fra Rafo Ćosić, a poslije njega fra Anto Nedić od 1849.-1852. g. On je gospodarske zgrade adaptirao za župni stan. Za vrijeme domovinskog rata kao i župni stan i crkva je teško stradala. Ostali su samo zidovi i željezni krovni nosači. Zvonik, sagrađen za fra Marka Kobaša porušen je do temelja.

U župi su prije domovinskog rata služile časne sestre franjevke hrvatsko-bosanske provincije Krista Kralja. Radile su kao katehistice i u domaćinstvu. U župi još postoji i filijalna crkva u Gornjem Hasiću. Ona je posvećena sv. Anti i čudom je ostala skoro netaknuta u domovinskom ratu. Poslije rata je urađena vanjska fasada, dorađen je toranj i obnovljen bakar na tornju, te oluci oko cijele crkve. Crkva je nanovo obojena iznutra i izvana. Nabavljene su nove klupe, oltar i ambon kao i zvono od 210 kilograma.

Župa je prije rata imala i drugu filijalnu crkvu u Novom Selu. To je ujedno bila i grobljanska crkva. U ratu je minirana i skoro do temelja srušena. Ove 2005. godine kapela je raščišćena i čeka bolja vremena da se ponovno napravi i uredi barem za prigodna misna slavlja i kada su sahrane.

U župi postoje groblja: Gornji Hasić, Novo Selo, Tišina i Bosanski Šamac. Sva su groblja u ratu devastirana. Sada su konačno dovedena malo u red iako će trebati još mnogo napora da se urede barem kako su bila prije uređena.

Ratna događanja su protjerala sve žitelje ove župe. Mnogi su mjesecima bili u logoru. Nakon više mjeseci logorske torture i premlaćivanja su razmijenjeni, a neki su i život izgubili. U logoru je više mjeseci bio i predratni župnik fra Jozo Puškarić. Iz crkve je odnesen sav inventar: klupe, oltar, tabernakul, dva kipa od bronce u prirodnoj veličini, postaje puta križa i tri zvona. Iz sakristije je također sve opljačkano. Jedino je ostao kip za grob kojemu je odsječena glava, pa je Vlatko Blažanović obnovio kip 2005. godine i popravio oštećene dijelove: ponovno je uradio glavu i sve lijepo obojio novim bojama, jer je boja od prokišnjavanja bila potpuno spala. Iz župne kuće je sve odneseno: svećeničke stvari, knjige i komplet namještaj. Zidovi su potpuno ogoljeni i devastirani. Kuća je otkrivena. Iz župne kancelarije je također sve odneseno: sve Matice, arhiva, status duša i sve što je bilo od crkvenog posuđa i sakralnih predmeta. Procjena ratne štete u župi (župna kuća, crkva i dvorište je oko milion i petstotisuća konvertibilnih maraka.

Nažalost, književni rad Nede Nedića ostao je potpuno nepoznat jer sve napisano i zapisano u deset bilježnica njegovom rukom, čak ponekad i ilustrirano tom istom rukom, nije bilo obznanjeno. On ništa od svojih pjesničkih uradaka nije objavio za života. Nakon što mi je njegov kolega, don Ivan Marijanović, dobar pjesnik i znanstvenik, ugledni redovnik i župnik donio don Nedina sabrana djela, bolje rečeno skupljena, zapravo prepisana i navedenih bilježnica, bio sam pomalo zatečen, da ne kažem i ljut. Naime, imam previše posla, ali i previše godina, a da bih se mogao s punom pažnjom posvećivati amaterskim književnim zapisima. No, zbog uljudnosti i ugleda don Ivana prihvatio sam se obveze. U ponešto postkoronarnim uvjetima iščitavao sam više puta Nedićeve pjesme kako bih ga shvatio kao čovjeka, a time bolje razumio njegov pjesnički rukopis. Što sam više ulazio u njegovu poeziju, to me je više zaokupljao Nedić kao čovjek. Naime, kroz svoje pjesme, a zahvaljujući don Ivanu koji je priredio sabrane pjesme, on me je pustio u svoj unutarnji život, u svoju duhovnost, zapravo, u svoj drugi život.

Don Nedo je živio kako se kaže punim plućima i u njemu kao da su paralelno egzistirale tri samosvojne osobe: redovnik, odnosno svećenik koji s ljubavlju ispunjava svoje zadaće, intelektualac koji promišlja svijet otvorenih očiju i pjesnik koji taj svijet proživljava i doživljava. Sve te tri osobnosti „isprepletale“ su se u stihovima i činile cjelokupni njegov opus, složen, kako rekoh, u deset bilježnica, svojevrsnom literarnom autobiografijom.     

Pisati autobiografiju je vrlo naporno, riskantno, izazovno, ali i pjesnički inspirativno. Na raspolaganju nam je bogata literatura autobiografskih tekstova. Svi su različiti, ali svi imaju jedinstveni cilj: kazati, odnosno otkriti vlastitu životnu istinu. Don Nedo Nedić je izabrao put iskrenosti odnosno otvorenosti i upravo zbog te otvorenosti nazvao sam njegove skupljene pjesme autobiografijom. Kroz njih čitatelj može upoznati autora kao mladića koji živi u arkadijskom pejzažu Bosanske Posavine, oduševljen krajolikom i zaljubljen u njega toliko da se na momente s njime poistovjećuje, dječaka koji nikada neće zaboraviti rodni kraj i dječačke snobe.

Godine 1974. napisao je slijedeću pjesmu:

 

MOJE DJETINJSTVO

U krošnjama drveća pjevaju ptice,

potoci se šire – ogromne su vode,

pčele zujeći slijeću na latice,

po barama se šeću rode.

Trčim po cvjetnim livadama,

divim se zrelim poljima žita,

penjem se i verem po vrbama.

Tko pita kud se djetinjstvo skita.

Vedrine su puni djetinji dani

i zagonetne su zvjezdane noći.

Budili su me pijetlovi rani,

jednog me jutra probudit neće moći

 

                                 Zagreb, siječanj 1974.

 

Ne mogu a ne istaći  uspjelu šimićevski intoniranu pjesmu „U podne“. Nedić je u ovoj pjesmi sjedinio likovnost A. B. Šimića, Tadijanovićevu lakoću poetskog govora i elemente narodnog pjesničkog sroka.

 

U PODNE

kada se u podne tiho zanjišu

polja rodnoga dozrelog

žita

vjetar se kao skitnica šulja

ide od klasa do klasa i

pita:

o klasje zlatno zar nisi dozrelo

i za žetvu spremno

još?

– ! –

ne brini se

samo ti zrij dok te njišem

još nije sagrađen

koš

                                                                    

Rijeka, 12. 6. 1973.

Nakon djetinjstva, sjećanja na ljepotu slobodnih polja i arkadijske slike svijeta prvih impresija, upoznajemo Nedu Nedića kao mladića, naglašavam: kao normalnog mladog čovjeka koji je ušao u život sa svim nadama, željama i strepnjama s kojima mladići tih godina ulaze u život. U tim nadama i strepnjama središnje mjesto pripada ženi, odnosno ljubavi. I Nedo Nedić ne bježi od te činjenice, od te divne, tajanstvene i nedokučive ljudske stvarnosti. Suočava se s njome, sudara kroz nju sa životom, voli biva voljen i biva odvoljen, odnosno ostavljen sa svim tugama, dilemama s kojima se mladi ljudi nose u tom slučaju. Pjesme s ovom tematskom razinom zaslužuju izdvajanje u posebnu cjelinu. Pisac ovih redaka drži ih vrijednim prilogom hrvatskoj ljubavnoj poeziji druge polovine 20. stoljeća. Kako bi se izbjegli nesporazumi, riječ o pjesama nastalima prije ređenja, prije prihvaćanja posvećenog života i u tom kontekstu one lete slobodno i čitaju se vedro i s punim plućima.

Kao vojnik u Subotici, don Nedo piše 1974. snažnu ljubavnu pjesmu, koju donosim u cjelini.

JESMO LI IŠTA ZNALI

 

Bješe li noć

Il ruke crne prekriše oči

Umorne

Snene

Donese li vjetar miris

Il se rascvjeta krv

Vrela

Naša

Prođe li noć

Il mi krvavi od ljubavi

Otvorismo prozore jutra

Suncu

Zori

Jesmo li išta znali

Prije no što uplovismo

U crne vode noći

Duge

Besane

                     Subotica, 24. 9. 1974.

Oduševljava kako naš pjesnik svoju momačku ljubav prema ženi povezuje s ljubavlju prema krajoliku i rodnoj grudi. Dvije se ljubavi sjedinjuju i ugrađuju u pjesnikovu osobnost, u njegov život, ostajući mu vjerne do kraja. U pjesmi „Tebi poklanjam“ pjesnik se obraća voljenoj koja živi u njemu i biva vječno lijepa „u vodama proljeća, u rađanjima zore“, čudesnom nježnošću:

            (…)

Tebi, koja spavaš u naručju vjetrova

dok treperi lišće naših šuma,

a san te nosi daleko iznad gora,

poklanjam svoje snove i topla ljeta.

Tebi, koja si gazila vode moga djetinjstva

i udisala svježinu i miris moga proljeća,

poklanjam mladost svoju

i sve svirale iz naših vrbika.

Tebi, koja si voljela praskozorja rumena

i radovala se žetvi i žeteocima,

poklanjam sva svoja jutra

i plodove uzavrelog ljeta.

Poklanjam ti zrȁke sunca koje nas grije.

Poklanjam ti daljine koje nas dijele.

Poklanjam ti misli i riječi svoje,

jer živiš u meni i bivaš ljepša vječno

u vodama proljeća, u rađanjima zore.

Ti živiš u djetinjstvu i ljepoti snova,

u tihoj patnji i tuzi zbog vremena

koje nas ko klasje pokosi jednoga ljeta.

                                 Subotica, 15. 4. 1974.

Prekretnica u pjesnikovome životu iskazan je stihovima koji govore o „tihoj patnji i tuzi vremena“, koja je njega i voljenu pokosila „ko klasje… jednoga ljeta“. Iza pokošenog klasja slijedi vršidba, odvajanje žita od kukolja i velike promjene koje završavaju kruhom i blagovanjem, dakle temom sakralnom i životnom, temom u kojoj se sjedinjuje božansko i ljudsko.

Međutim, don Nedo je nosio u sebi još jednu ljubav, a to je ljubav prema transcendenciji, prema Bogu, prema Isusu Kristu. Često puta svjestan je te ljubavi, ali je teško može objasniti pa čak i shvatiti. I to stanje kod njega prelazi u dileme, u pitanja je li to prava vjera, je li to pravi put, ispravna spoznaja? Ciklus pjesama u kojima iznosi ova unutarnja stanja svoje vjere i svoga redovničkog i svećeničkog poziva trebalo bi izdvojiti i objaviti u posebnoj zbirci. Naime, don Nedo, bar mene kao čitatelja i vjernika, u nekim trenutcima podsjeća na svetu Terezu iz Kalkute (Calcutta) koja je također razgovarala, diskutirala, pa i polemizirala sa svojim Bogom. I naš don Nedo cijeli život razgovara sa svojim Bogom. Ti razgovori su za pisca ovih redaka izuzetno vrijedni, poučni, značajni, jer mu otkrivaju jednu ljudsku, iskrenu i duboko zanimljivu svećeničku dimenziju. Možda je u ovim pjesmama razlog što nisu za života objavljivane, a možda su razlog i one ljubavne? Kada koristim riječ ljubav iščitavam kod don Nede dvije razine: onu s velikim početnim slovom i onu s malim početnim slovom. Ponekad nam daje zagonetku da sami otkrijemo o kojoj se dimenziji radi. A možda je i sam sebi postavljao ovu zagonetku.

 

ŠETNJA

 

Šetnja obalom

Svi su u parovima

A ja i moja tuga

POČETAK ORANJA

 

Znak križa

Povik i udarac biča

Pala je prva brazda

JUTARNJA MAGLA

 

Magla –

Ispred katedrale

Ne vidi se vrh zvonika

 

PLAČ

 

Plač –

Vrele suze

Na dlanovima

SLIKE

 

Slike –

Na zidu

Čavao do čavla

Zagreb, 15. 3. 1975.

MOJ PUT

Kolegi A. K. Siru

Uvijek sam išao obalama snova

pognute glave

kroz drvorede gordih jablanova.

Nikad ne prijeđoh rijeke snova

niti kad dokučih plave visine

gordih jablanova.

 

Zagreb, 22. 1. 1975.

Kod Nede Nedića možemo pratiti, kao u stručnom poetskom udžbeniku proces sazrijevanja jednog literarnog djela. Tako da njegov opus mogli bismo podijeliti, uvjetno rečeno, na prvi nazvan „rani radovi“ i na drugi koji možemo nazvati „pjesme zrele dobi“. Kako ulazimo u dubinu „zrele dobi“ don Nedina poetika postaje složenija, „pjesnički zanat“ dorađeniji, pjesničke slike i figure bogatije, izražajnost misaonija, semantička polja sve dublja i složenija. Na kraju, don Nedo zanatski se uzdiže do soneta, a to je najviši nivo pjesničke samodiscipline. Kruna njegovog djela je sonetni vijenac posvećen Kristovoj Muci. To je pjesnički izuzetno zahtjevno štivo jer zahtijeva teološku preciznost, ali, da bi bilo poezija, i pjesničku slobodu u svim njezinim aspektima. Mislim kako je don Nedo u tome uspio, tim više ako si je zadao obvezu pasiju obraditi kao sonetni vijenac.  Navodim kao primjer Magistrale, kako bi čitatelji mogli podijeliti s mnom visoku ocjenu koju dajem ovome literarnom ostvarenju.

 

MAGISTRALE

 

Gorčini smrti On bješe izručen,

Osudu primi uze na se drvo,

Slomit ga neće ni padanje prvo,

Pogledi majke i lik mu izmučen.

O Šimune, ti voćko bez kalema,

Dobra Veronika rubac mu pruži

I pad već drugi nek vas ne rastuži,

Ne plačite žene Jeruzalema!

U padu trećem o, koliko boli…

I dok ga svlače i haljine dijele,

S raspetim rukama na križu moli.

Umire Isus da nas sve izliječi…

Skinuvši ga s križa u plahte bijele,

U grob ga tiho polože bez riječi.

 

                                 Rijeka, 1984.

Na kraju: Nedu Nedića upoznajemo kao pjesnika tek 2022. godine. Vrijeme je učinilo svoje i zbog njega mnoge pjesme danas zvuče drukčije, odnosno nose drukčiju poruku od one koju su nosile u vrijeme nastanka. Stoga ljubiteljima lijepe književne riječi, a poglavito poezije, predstoji dublje proučavanje opusa ovoga pjesnika, kako bi smo ga smjestili u kontekst hrvatske poezije druge polovine 20. stoljeća. Za sada mogu istaći jedino svoje osobno mišljenje: don Nedo Nedić je samosvojna poetska individualnost, njegov govor nije bio podređen vremenu i književnim žanrovima, on je govorio ono što je morao. Stoga u ovim pjesmama, kao podlogu nalazimo nešto nedohvatljivo, gotovo mistično. Don Nedo je pjesnik srca.

Na kraju, sada kada ga više nema među živima, poslušajmo njegov mudar pjesnički savjet:

 

BUDI KAO SUNCE

 

Ne budi kao more

što čas tiho miruje

a čas bijesni i diže se

pa se u ponor svaljuje

Budi ustaljen

kao rađanje zore

Budi kao sunce

koje svemirom kraljuje

 

(Zagreb, ožujak 1977.)

 

Đuro Vidmarović