Božo Lujić: Kako čitati i razumijevati Bibliju?

Svaki obrazovan čovjek, pripadao kršćanskoj religiji ili ne, trebao bi znati neke osnovne podatke o Bibliji. Biblija je sveta knjiga, dijelom ili u potpunosti, triju velikih religija knjige: židovstva, kršćanstva i islama

Stoga bi kršćanski vjernik trebao ne samo imati određene spoznaje o Bibliji kao svetoj knjizi nego bi je trebao prihvatiti i kao put vlastitog života i iz nje crpsti snagu za svakodnevni napor, nevolje i sukobe, koji će ga u životu neminovno snaći; trebao bi vjerovati u ispravnost biblijskog puta, izučavati i prepoznavati ga u vlastitom iskustvu te davati svojim životom potvrdu ispravnosti biblijskih pouka

Istina, u crkvama se službeno dosta čita i govori o pojedinim biblijskim tekstovima, ali nerijetko se taj govor pretvori ili u prepričavanje biblijskih zgoda ili u razvodnjavanje biblijskih poruka u njihovoj površnoj i često samo izvanjskoj interpretaciji. Dugo vremena nije se ni preporučivalo čitanje Biblije u cjelini, jer je postojala bojazan da bi se mnogi čitatelji zbog pojedinih tekstova mogli sablazniti, iako je uvijek vladalo duboko uvjerenje kako je Biblija nadahnuta božanska knjiga.

Istom se na II. vatikanskom saboru i poslije njega uvidjelo da svaka istinska obnova Crkve, ali i čovjeka pojedinca, dolazi iz autentičnih biblijskih poruka koje se odnose na život u cjelini i koje otvaraju perspektive u spoznaji novih životnih mogućnosti. Zato je i preporučeno čitanje Biblije pojedinačno, u obiteljima, ali i u manjim skupinama, te razmišljanje nad pojedinim biblijskim tekstovima. Tako su danas nastale brojne skupine koje se sastaju i zajednički pokušavaju dokučiti smisao biblijskih poruka.

Što je važno znati o Bibliji?

Kako čitati i kako shvaćati biblijske tekstove koji su nastali prije dvije ili tri tisuće godina, u posve drugoj kulturi i posve drugim povijesnim okolnostima, na posve drukčijim tehnološkim pretpostavkama? Naime, Biblija nije jedna jedinstvena knjiga koja bi poput nekog romana imala zaplet, vrhunac i rasplet, nego zbirka manjih ili većih knjiga, mudrih izreka, izvrsnih pjesama, kratkih pripovijesti, povijesno zasnovanih knjiga, pisama ili poslanica, te djelā napisanih u apokaliptičnom stilu s brojnim simbolima i slikama.

Pa i te knjige su nastajale u raznim vremenima i u njima nerijetko doživljavale određene preradbe sve dok jednoga dana kršćanska zajednica nije postavila kriterije prema kojima je uspostavljen kršćanski kanon Biblije. U taj su kanon ušle pojedine knjige napisane prije Isusa na hebrejskom, grčkom ili aramejskom jeziku. Taj se dio Biblije naziva Stari zavjet i obuhvaća, prema katoličkom poimanju, 46 knjiga, dok se s Isusom Kristom otvara novo doba, pa stoga nastaje i novi dio Biblije koji nazivamo Novi zavjet, s 27 knjiga, napisan na grčkom jeziku. Neke druge kršćanske Crkve odstupaju od ovoga broja, osobito s obzirom na Stari zavjet, gdje se drže židovskog kanona.

Stari se zavjet redovito dijeli na tri dijela: Zakon, Proroci, Spisi, dok Novi zavjet ima četiri evanđelja koja donose Isusovu poruku i dijelom njegov život, Djela apostolska opisuju širenje Crkve kroz djelovanje dvojice apostola Petra i Pavla. Poslanice ili pisma upućivane su pojedinim kršćanskim zajednicama i služile su za njihovu izgradnju. Zadnja biblijska knjiga Otkrivenje opisuje u apokaliptičnom stilu konačna ili posljednja vremena.

Samo pak ime Biblija vezano je uz ime feničkoga grada Biblosa udaljenog 39 km sjeverno od Bejruta, čuvenog po proizvodnji papirusa na kojem se nekoć pisalo. Grci su svitak papirusa nazvali to biblion ili he biblos. Budući da je Biblija bila knjiga sastavljena od papirusa, naziva se u 2 Mak 8,23 he hiera biblos, tj. Sveta knjiga, a u 1 Mak nešto drukčije – ta biblia ta hagia – svete knjige. Iz grčkog je naziv preuzet u latinski, a odatle u sve ostale jezike. Osim imena Biblija ta se knjiga naziva i Sveto pismo, čime se izriče posebnost knjige i njezine poruke s obzirom na ostale knjige i ostale poruke. U Ivanovu evanđelju (5,39) taj se naziv nalazi u Isusovim ustima.

U kršćanstvu je svetost Biblije zasnovana na božanskom nadahnuću kojim su bili obdareni sveti pisci pišući pojedine knjige. Budući da su oni bili ljudi, onda je u Bibliji sadržana i ljudska riječ ili još bolje Božja poruka u ljudskim riječima. Biblija je nastajala u raznim životnim i povijesnim okolnostima pa nosi i boju tih vremena.

Kako shvatiti i tumačiti Bibliju?

Oduvijek je vladalo mišljenje kako je čak i teološki neškolovanu čovjeku moguće razumjeti određeni stupanj biblijske poruke, ali je za njezino temeljitije shvaćanje bilo svakako potrebno poznavati određene metode koje su omogućavale dublje prodiranje u svijet biblijske poruke. U početku kršćanstva postojala su u prvim kršćanskim zajednicama dva načina čitanja Biblije. Jedno je stavljalo naglasak na literarni ili doslovni smisao teksta (Antiohijska škola). Taj smisao iščitavao se iz samoga teksta oslanjajući se na povijesnu intenciju autora, na činjenice koje je tekst iznosio i na njihovo značenje u tom kontekstu. Drugo čitanje bilo je alegorijsko ili preneseno (Aleksandrijska škola), koje je išlo dalje od čina i činjenica literarnog smisla i tražilo dublji, teološki smisao poruke.

Osobito su tri zadnja stoljeća bila važna za razvoj metoda za dublje poniranje u tekst i njegovo jasnije shvaćanje i tumačenje. U njima su nastala dva različita temeljna pristupa biblijskome tekstu koji se stručno nazivaju dijakronijski i sinkronijski. U čemu je razlika u pristupu tekstu? Dijakronijski pristup, na što već etimološko značenje riječi upućuje (dia – kroz, hronos – vrijeme), ide za tim da tekst razumije u njegovu nastanku i povijesnom razvitku. Tu se istražuju okolnosti nastanka teksta (mjesto u životu), razni oblici, preradbe i rast teksta, u jednu riječ povijest svetoga teksta, jer da bi se tekst u sadašnjem obliku razumio, mora se poznavati njegova prošlost. Što se tiče drugoga, sinkronijskoga pristupa (sin – s, hronos – vrijeme) njegovo je ishodište tumačenja u postojećem kanonskom tekstu i tu se traži poruka za današnje vrijeme.

Svaki od ovih pristupa ima svoje metode. Tako dijakronijski poglavito upotrebljava povijesno-kritičke metode kao što su metoda kritike teksta, koja polazi od činjenice da je tekst nastao iz usmene tradicije i da je do nas došao u obliku raznih rukopisa; njihovom usporedbom dolazilo bi se do autentičnog teksta. Literarno-kritička metoda shvaća tekst u njegovoj literarnoj posebnosti, uvažavajući posebne ciljeve pojedinih spisa, te nastojeći objasniti nastanak i autorstvo pojedinih spisa. Ona se nužno bavi i pitanjem izvora te je usko povezana i s kritikom oblika i kritikom predaje

Sinkronijski pristup na osnovi strukturalnih postavki, lingvističkih i narativnih metoda donosi relevantne spoznaje o poruci i značenju pojedinog biblijskog spisa. Razlike između ova dva pristupa nastaju i na osnovi shvaćanja jezika. Tako povijesno-kritičke metode shvaćaju jezik kao sredstvo kojim čovjek raspolaže u rekonstrukciji povijesnih procesa i u utvrđivanju objektivnosti činjenica. Zastupnici pak strukturalističkih i drugih lingvističkih metoda drže jezik temeljnom i samostalnom, ontološkom kategorijom. Značenje u jezik ne bi uvodili njegovi korisnici, nego bi ono iznutra bilo nametnuto čovjeku. U tom smislu autor bi bio podvrgnut određenoj količini strukturalnih značenja koje bi usvojio, a samo bi manjim dijelom bio sposoban ta značenja preinačiti. Zato s tog stajališta ne bi postojao interes za otkrivanje intencije samog autora, iako se njezino postojanje ne niječe, nego bi se nastojalo otkriti lingvističke strukture kojih često ni sam autor teksta u potpunosti nije bio svjestan. Budući da postoje mnogostruke strukture, bilo jezične bilo antropološke, onda ih je potrebno i u određenom biblijskom tekstu otkrivati, jer se preko njih otkriva i određena poruka.

Imajući u vidu cjelokupni sklop u kojem se nalazi biblijska literatura, možemo reći da svaki od dva temeljna pristupa – i dijakronijski i sinkronijski – imaju svoje prednosti, ali i svoje nedostatke. Povijesno-kritički pristup oslanja se uglavnom na autora i vrijeme nastanka spisa i time zapada u opasnost gubljenja iz vida navjestiteljskog značenja biblijske poruke. Sinkronijski pristup, s druge strane, sužava svoj interes samo na postojeći tekst ne vodeći računa kako je tekst nastao i kakvu je povijest imao.

Danas bi najbolje bilo pokušati osvijetliti jedan biblijski tekst upravo s ta dva stajališta. Samo u tako dvosmjernom osvjetljivanju može se najbolje uočiti i poruka koja će biti i povijesno utemeljena i literarno-kritički diferencirana i suvremeno postavljena s obzirom na čitatelja i primatelja.