Dimitrije Popović: Je li Picasso mrzio žene?

U umjetničkom i kulturnom svijetu 2023. godina bit će obilježena velikom obljetnicom, pedesetogodišnjicom smrti Pabla Picassa (Malaga, Španjolska, 1881–Mougins, Francuska, 1973).

Španjolski genij, po mnogima najveći revolucionar u likovnoj umjetnosti 20. stoljeća, koji je suvereno vladao svim likovnim medijima, umjetnik eruptivne kreativnosti, do smrti je imao stvaralački nagon, što svjedoči enormni broj njegovih ostvarenja. Na samu početku slavljeničke godine projiciraju se u javnosti neki tamni, provokativni tonovi koji ionako po mnogo čemu kontroverznu biografiju slavnog umjetnika žele pojednostavniti do te mjere da banaliziraju kompleksnost njegova djela. To se poglavito ogleda u slikarevu odnosu prema vlastitim ženama (bilo ih je sedam) te ženi općenito. Takva simplifikacija nije samo odveć smjela nego zastupnike takva mišljenja legitimira kao nekompetentne osobe koje daju sebi za pravo da meritorno sude o umjetnikovu djelu. Na osnovi takvih olako davanih kvalifikacija, postavlja se pitanje je li se božanski slikarski dar djeteta iz Malage s vremenom u zreloj umjetnikovoj dobi pretvorio u demonskog rušitelja sklada i ljepote. Uporište za predbacivanja traže se u umjetnikovu privatnom životu, intimnom odnosu koji je imao sa ženama. ,,Svakoj je od svojih žena – napisala je Shannon Lee – za koje je tvrdio da ih voli, život učinio nepodnošljivim i mizernim.“ Konstatacija suvremene američke teoretičarke i umjetnice navodi na krivi pristup valorizaciji Picassova djela. Dodamo li navedenom autoričinu izjavu ,,kako je teško suosjećati s osobom koja stvara mitološke vizije i sebe crta kao zvijer, koja doslovno napastuje ženu u bezbroj prilika“, onda se nameće osjećaj da se gledano kroz ,,feministički objektiv“ sugerira mišljenje da je Picasso mrzio žene. Prikazivao ih je ,,ružne i deformirane“ podjednako u slikama i skulpturama. Takva uskogrudnost, da ne kažem neukost, u pristupu umjetničkom djelu nalazi potvrdu ili snažnu potporu ni manje ni više nego u slikarevoj unuci Marini Picasso.

Mržnja unuke prema slavnom djedu

Evidentna mržnja prema slavnom djedu vidljiva je iz njezina iščitavanja Picassovih djela: ,,On bi podčinio žene svojoj animalnoj seksualnosti. Pripitomio bi ih, progutao i zdrobio na svoja platna.“ Nemilosrdna analiza nastavlja se riječima: ,,Nakon što je mnogo noći proveo izvlačeći iz njih esenciju, kada bi ih posve uništio, on bi ih odbacio.“ Stvari se mogu komplicirati osobnim negativnim stavovima kada se u prosudbu umjetničkog djela umiješa psihoanalitički pristup po ključu dr. Freuda. Premda ambicija psihoanalitičara da prodru i racionalno razjasne, osvijetle, tamne i komplicirane slojeve umjetnikova nesvjesnog odnosno potisnutog, zna imati neke zanimljive opservacije, ali takve se eksplikacije odvajaju od one neimenovane tajne biti, od onog što čini složenu bit umjetničkog djela. Odveć je jednostavno i jednostrano svesti umjetničko djelo kao produkt kakva seksualnog kompleksa, ili na jednostavan, izravan izljev slikarevih emocija.

Gospođice iz Avignona, 1907.

Problem koji je ovdje naznačen odveć je kompleksan i zahtijevao bi dužu elaboraciju u obliku opširne komparativne studije ili knjige. Ovom ću prilikom pokušati ukratko ukazati na krivi pristup Picassovu djelu procjenjivanu iz kuta gledanja koji to djelo svodi na vulgarnu ilustraciju neobuzdanih seksualnih nagona umjetnikove negativne osobnosti. Treba naglasiti da u svom slikarskom postupku Picasso nije razarao konvencionalne oblike da bi ih uništavao. On je razgrađivao da bi ponovo gradio. Destruirao je da bi rekreirao na drukčiji način. Ženskim licima i tijelima dao je novu dimenziju stvarnosti, simbolički kazano primjenjivao je alkemijski postupak solve et coagula, rastvoriti i ponovo spojiti. Starom dati dimenziju novog.

,,Ja ne tražim nego nalazim“

Picasso je jedan od modernih velikana koji je bio svjestan značenja umjetničke tradicije. Nije vidio u tradiciji leš povijesti umjetnosti, nego je iz te tradicije gradio razgrađujući je. Njegova glasovita izjava ,,ja ne tražim nego nalazim“ upravo potvrđuje umjetnikovu stvaralačku strategiju ili kreativni postupak. Slikar nema potrebe za traženjem kad se već nalazi u nađenom. Poput pčele koja bira cvijeće za svoj med, kako bi rekao Michel de Montaigne, Picasso podjednako nalazi izvorište za kreaciju u djelima slavnih prethodnika reinterpretirajući ih. Od Velázqueza i El Greca do Courbeta ili Maneta kao i u maskama i fetišima primitivnih afričkih ili polinezijskih plemena. Njegova imaginacija razgrađuje jednu formu da bi je nadomjestila drugom. Taj novi karakter slike, nova vizualnost likovne estetike, zbunjenu promatraču može se činiti besmislenim i neprihvatljivim. U modernoj i suvremenoj likovnoj praksi nitko nije bolje od Pabla Picassa mogao u koncipiranju slike prikazivanja ženskog lika i tijela pokazati toliku raskošnost i snagu imaginacije i tako uvjerljivo predočiti ono za što bi ponajbolje mogla odgovarati sintagma talijanskoga humanista Emanuelea Tesaurova ,,discordia concord“. Eros jest važan, poticajan fenomen u složenosti stvaralačkog procesa, potentna, inspirativna vitalnost, a ne slijepa razorna sila. Picasso jest volio žene i žene su njega voljele ili su ga željele zbog njegove slave. To je s aspekta njegove umjetnosti manje važno. Relevantno je novo ,,biće“ slike koje je stvorio nadahnut bićem žene, njezinom tajnom, njezinom osobnosti, zavodljivom moći njezine senzualnosti i njezina erosa.

Istinsko lice plača

Picasso je nedvojbeno bio strastvena priroda i njegova je slikarska imaginacija stvorila monumentalni poliptih portreta i aktova žena koje su ga na ovaj ili onaj način nadahnjivale. To upravo dokazuje da je volio žene u bračnoj vezi ili izvanbračnim ljubavnim avanturama obogaćujući svoj stvaralački genij izražen kroz snagu i ljepotu likovnih oblika. Uostalom da li bi on koji je, kako bi se zaključilo iz gore navedenih citata, mrzio žene mogao naslikati ona nježna majčinstva, slike tolike ljupkosti koje jednostavnim sredstvima likovnog izražavanja prikazuju svu toplinu i ljubav majke prema djetetu. Samo umjetnik koji ima snažnu empatiju može naslikati onako sugestivnu sliku Žene koja plače. Koliko je u toj novoj ,,estetici ružnog“ Picasso drukčiji od svojih velikih prethodnika, od Poussina do Delacroixa. Deformirano lice žene dovedeno do paroksizma nije lice na kojemu se ilustrira plač unutarnjeg krika, nije likovni opis ekstremnog intenziteta oslobođene emocije. Picasso postupkom preoblikovanja kao posljedice unutarnje konvulzije bića stvara istinsko lice plača. Ne opisuje plač nego ga izražava.

Guernica, 1937, detalj, majka koje plače nad umrlim djetetom

Na revolucionarnoj slici 20. stoljeća, Avignonskim gospođicama, nastaloj 1907, ,,isječeni“ aktovi žena iz jednog bordela u Avignonskoj ulici u Barceloni nisu izraz slikareve mržnje prema ženskom tijelu (niti, po nekima, strah od sifilisa ), nego kubistički način fascinacije ženskim tijelom čime se stvara nova koncepcija korpusa i prostora. Zar je mogao umjetnik koji mrzi žene u veličanstvenoj osudi rata, monumentalnoj slici Guernica, prikazu sveopćeg uništenja, naslikati onako sugestivno bolni i nemoćni krik majke koja u rukama drži mrtvo dijete, detalj koji može biti i univerzalni simbol žrtve?

Na kraju, delikatno je suditi o vrijednosti umjetničkog djela pozivajući se isključivo na umjetnikovu seksualnu potenciju i njegov ljubavni život. Osim biologije postoji i kultura. Picassov suvremenik Modigliani je također volio žene. Aktovi talijanskog majstora poetizirani su, prikazani u melankoličnoj sanjivosti nagosti. Picassova osobnost i umjetnički senzibilitet posve su drukčiji. Španjolski genij penetrira u ženu svim svojim bićem predajući se zavodljivosti njezina ženstva, njezina erosa koji će nakon iskustva ,,prohtjeva puti“ i ,,naslada strasti“ ostati nedorečena tajna. To upravo dokazuje njegov golemi opus. Od nježnih, gracilnih aktova iz ranih radova do aktova ,,čudovišta“ iz starije dobi. Nije se ustručavao pokazati ženu u najintimnijem činu poput obavljanja fiziološke potrebe kakva je slika Pisseiuse (Pišačica, Žena koja mokri) u pariškom Beaubourgu, nastala 1965, osam godina prije Picassove smrti. (Rembrandt je donio isti motiv u bakropisu 1631).

Uvijek će doduše biti onih koji će i dalje podupirati mišljenje Marine Picasso da je njezin slavni djed iskorištavao i potom odbacivao svoje žene i ljubavnice. Ali njihova žrtva, ukoliko jest bila žrtva, nagrađena je trajnom slavom koja živi u majstorovim platnima, u portretima i aktovima neprocjenjive umjetničke vrijednosti.