Miro Glavurtić
Romski car
Hrvoje Čulić
Himna
Romski car me zove da mu sročim himnu
Zvjezdano je nebo prostro nad livadom
Mjesečev mu potok tu nadliva dom
Pozdravi me okom; blago glavom klimnu
Kad u Romsko Carstvo uđoh blijed i plah
Eto iskušenja! Može li to pjesnik ikada da riješi
Car mi nudi konje, zlato i blago me tješi:
“Vjetar će ti s jutrom osnažiti dah.”
Tako je i bilo; himna se napuni oluje i kiše
U daljini grom udari u granje
I konj koji rže i umorno diše
Neke romske riječi u zle ure zadnje
U himan se sliše molitve usliše
I vuk se oglasi i s njime ćuk
Neki tiho čuju i zaklano janje
Romi
Ja na romskom dvoru svoje udvorice imam
Kao i one što moje pjesme uče napamet
I sam Car mi tepa da sam “učena pamet”
A uz to urođen um, urođenik i da tajne sve
poimam
Romski car se nada da ću puste knjige dati
Romskom
Carstvu i pretočiti ga u kitnjaste riječi i u pjesme
Bljesne tu i tamo neka iskra pod čergom ali bijes me
Neće otjerati s dvora; to napisah Chomskom
Drum je kob Roma; jednog jutra davna ugleda
ih Roma
Kao buket cvijeća što prašinu diže
Kako su Vječnom gradu prilazili bliže
O, Care, drumovima se tajnim u vječnost putuje
I usput se u kleti nova pjesma čuje
To me upućuje
Da mehana drumskih još nosim sindroma
Kao da sam sin druma ili sin Roma
Povijest
1.
Bilo je to davno; Mjesec tek načini dvanaesti krug
Mladi Rom Haznader bunar iskopao plitki
I on se ispuni mlijekom i medom žitkim
Keral točak otkri i od roga plug
Povijest Roma zna za kralja Alabana
Što ispeče zemlju da zarobi vodu i na put da nosi
Abelal prosu proso i poče da gata; nauči da prosi
A spominju ga i uz otkriće lana
2.
Vatru je upalio Lalik, služeći se gromom
Ili je samo sačuvao u posudi sa uljem
Basara omota noge kožom mrtve mačke i zagazi
muljem
Obuče i kožu zmije a već je bio pred živčanim
slomom
Atanar prvi zajaha konja i konj ga zbaci
Alel uhvati pticu i izmisli kavez od pruća
A njegov sin Lelek udahnu dim smole u pluća
Upade u dubok san i u snu ružu za uho zabaci
3.
Romski car poče Povijest da mi čita
Kao da me kuša da li ga tko sluša
Bez povoda doda:
Romi su otkrili pjesmu, doboš, kapu i vreću na
štapu
I dali smisao konopu;
(Pomislih na vješanje, ali zašutih).
Izmislili su zastavu na koplju, zečju šapu,
Krug, kamena s ramena, udicu,
San koji budi, san-budilicu, suzu na licu,
Sunce kalajisano, prvo pismeno u pijesku
narisano,
S vremenom izbrisano.
(A ja nadodah, s puno gordosti, Hrvati su
izmislili kravatu)
I izmislili su Hrvatsku.
Što se jedva da zamisliti.
Kad su se dobro zamislili.
Misija
Noam Chomsky dođe u ovaj svijet romski
Na moj poziv neopoziv
Pod šatorom slab je odziv
Reče: Amerika je mrtvi
San mormonski
Prigoda je romskog carstva
Svijet spasiti od barbarstva
Ili bar bratstva naopakoga
Što se glože
Usred lože
I veliku vatru lože
Rom bi htio slušat Esmu
Ili barem njenu pjesmu
Romu stvara bol u duši
Amerika kad se ruši
Kao Twinsi, ili kao Nijagara
“Ni ja garav
Ne podnosim taj svijet varav
Dok ovaj brk pod nos nosim”
Car će reći
Ja vjerujem carskoj riječi, što god reče
Nitko mu još brk ne niječe
“Strašna nam se pruža šansa
Ispuniti tu prazninu ta prostranstva
Romsko carstvo da se digne
Kao oblak iznad Nijagare“
Rat
I.
Bitka kod Krvava potoka za prolaz na Zapad
Jutro britkih noževa i riječi, kada je u podnožju
brijega
Ubijen Prorokov sin, osvajanje brda uz bočni
napad
Braban izvjesi na svoju ruku bijeli barjak, sram
stijega
Vojna stega nije bila na velikoj razini, uzalud
prisega
Uzalud učeni časnički kadar, kadar da vodi rat
bez konca
Poslije sedam stotina ljeta i zima rat sramno
okonča
I učini im se da je rat zbrzan, trajao par dana, ili
tri svega
A rat se vodio sedam stotina ljeta i isto toliko
zima
I mislili smo da je dozlogrdio svima i da je stalo
svima
Do novog doba a ne da mrtvi ratnici izlaze iz
groba
I kao sablasti jure oko zaboravljenog brijega Vatar
Što ikom živom više znači taj prolaz na Zapad
Kad tamo zapada sunce i trne zadnja nada
* * *
Rat preraste u folklor kao kad se igra moreška
Zaboravio se povod rata, možda je bio zbog
mrtve ovce
A sada se ne zna je li ili nije bila greška
Rat je prerastao u mir i to doslovce
Ali se u Povijesti Roma bilježi kao nevolja teška
II.
Romski car Povjesnicom iskušava moje vrline
Pažnju ili ludilo, odgoj, ili moj smisao za lijepo
Ili za besmisao, a u Povjesnici neka se stranica
zalije po
Kojom kapljicom lôze jer neki ratnik gine
Kada mi vidi suzu u oku, Car me dobro zagleda
A onda konjica kreće u boj, čuje se jeka truba
Car trubi, pada karteč, udara đule i daždi kiša
leda
U romskog cara se probudi vojnička duša gruba
A ja sam samo pjesnik u službi romskog dvora
Nježan, k’o čovjek snježan, što se na maloj vatri
topi
A Car carstvo stvara u republikanskoj Europi
Gdje se sve rastvara poput disolventnih rastvora
Gdje pada neki rastop, kao onaj kiseli, što šume
škropi
Romski car
Dobro došao, Glavurtiću, u Carstvo Roma
Ovdje ti je čerga, ako nemaš doma
Kako ti je sin i kako ti je kćerka
Mi smo Romi plemenita roda
Velikog naroda; mi smo odraz zvijezda
Trag starih najezda
Gdje su naša gnijezda
Mi smo Romi kao Mjesec tromi
Brzi kao munje
U školi slušamo učene Rumunje
Čitali smo knjigu koju zovu tarot
Gledali na dlanu svjetlost zadnjem danu
(To je bol i starost)
Svijet sa nama mjeri praiskonsku starost
Što danju skujemo noću svetkujemo
Mi volimo kalaj; zlato nam je draže
Atlantidu Romi u beskraju traže
Još u magli vide obris Atlantide
Ali Roma vidiš samo u svjetlosti groma
Pod nebom je doma, majka mu je hroma
Od putova mnogih i velikog svijeta
S puta kad zaluta Romu se trag gubi
U bespuću zvijezda koje jutrom ljubi
Intrige na dvoru
Dvorske me dame na oblake mame
Romi tiho zbore: na dvoru su vile
Il’ su nekada davno tamo boravile
I možda se vrate u moje osame
Povijest Roma uči o Zingu što Pjesmu zaruči
Možda je Pjesma bila dvorska vila
Zingu je crnu djecu ostavila
Tako Povijest uči, drugo Cara muči
Da sam ja pustolov što sve pjesme volim
Pa na dvoru sprema glamuroznu svadbu
I zvoni po čaši i već sprema skladbu
Dvor i jeste zato da se svi oholi skrase
Bojim se, Care, da carstvo pjesmom ne oboli
A Car namiguje, kao da mami guje
I reče: ”Sve što će biti već je bilo davno.”
Kako je to samo carski jednostavno
Katkada Cara lijepe suze krase
Kravata
Još vidim Rome
Gdje se smiju tome
I smijeh ne znaju da zatome
Car reče grubo:
“Krava ta je dobra
Još da daje mlijeka.”
Moj se ponos zgužva
Kao morska spužva
Kravatu ne nosim
Kad na drumu prosim
* * *
Tada patentirah
Kravatu s malim gumenim vimenom
Pod mojim imenom
I Car me nagradi
Lovorovim vijencem
Kao da je meni stalo
do lovora grane
Munja
Nemile si rane podnosio
Emile Siorane
(Čigra riječi)
Roma možeš vidjet samo u svjetlosti munje
U školi čitaju učene Rumunje, tako pjevah
Caru na romskom dvoru; munja sijeva
I oči u mačke; svijet podlosti u nje
Car sve na šalu okrene i crno vino toči
U Parizu vidje Emil Siorana, s bolom u licu
Posjeti Ionesca; Brâncuşi ga izvaja k’o pticu
Ali o tome samo Car svjedoči
Gdje su sada oni učeni Rumunji, moj Care,
Gdje su sada, Care, oni majstori kalaja
Pokajana sahranismo u grob Alkalaja
Gle još ima zvijezda, gore iznad Tare
Te večeri nagnah romskog cara
Da pročita pjesme Tristan Tzara
Dokle je god svijeta
I dokle je vijeka
Još će sijat munje
Onkraj carstva
Časno je biti na romskom dvoru, ovog velikog carstva
Gdje cvijet jasmina krije velike tajne
A već po rubovima carstva šire se enklave
barbarstva
Kao biljke močvarne ili one noći otajne
Pjesnik na romskom dvoru slavu opijeva
Jer gdje je slava i carstvo, tu se i pjesnici roje
Car mi lovorov vijenac stavlja na glavu, ali sa
zlatom oklijeva
Astronomi iz Samarkanda zvijezde nad carstvom
broje
Algebra cvjeta; vjetar donosi crveni pijesak iz
pustinje
Carstvo su i safiri, hermelin, plemstvo i krune
A onda i cvjetovi raskošni obučeni u inje
A onkraj carstva Amerika trune
I što je pjesnik uz tolike časti
Opjevat ću bitke koje traju vječno
Uz romskog cara i uz romske vlasti
I možda ću naučit da prosim
Ispružen uz cestu s nogama bosim
Opera
Pjesma moja carstvo diže
Nagovorih romskog cara
Da pročita Tristan Tzara
(Rumunji se u njih cijene)
Prije zore Esma stiže
U to ime: Kalaj crnu ovcu striže
Operu ću utemeljit
Onkraj ljetne carske čerge
Kao nekad u prašumi
Prvi tycoon kaučuka
Sa očima ka’ u ćuka
Bez opere ne opere
Ni Car ona crna novca
Esma stiže, vatra čergu blago liže
A na stolu
Oguljena crna ovca
Opera će biti čudo
Suvremena graditeljstva
Zalog duga prijateljstva
S krilima i s jedrom
Da poleti zorom vedrom
Iznad Nijagare
BILJEŠKA O PISCU
Miro Glavurtić (1932) proživio je najvitalnije godine života u Beogradu. Slikar je, književnik, publicist i demonolog. Zbog poznatih (ne)prilika, uz to Hrvat, iselio se 1992. u Hrvatsku.
Kao nezavisni izdavač objavio je od 1947. brojna djela katoličkih mislilaca i mistika te niz molitvenika. Zajedno sa suprugom osnovao je 1995. izdavačko poduzeće Sion u Zagrebu. Pobornik je katoličanstva koje se temelji na tradicionalnim vrijednostima.
Inicijator je osnivanja (1957), teoretičar i najpoduzetniji član poznate slikarske grupe Mediala.Glad(1964), zbirka pjesama, novela, kolaža, ilustrirana crtežima i faksimilima, veliki je njegov iskorak, dočekan od kritike raširenih ruku. Sličnu recepciju doživjela je i zbirka pjesama, Zvekir (1969).
Pisanje i djelovanje tog osebujnog, svestranog umjetnika nisu bili po volji ondašnjim vlastima pa ne iznenađuje da je rukopis zbirke pjesama Historija Lili Marlen„izgubljen“u ladicama izdavača. Sličnu sudbinu doživjele su još tri knjige ovog miljenika crne liste, od kojih je samo roman Psine poslije tiskan u vlastitoj nakladi (1982). Na svoj račun objavio je također demonološke radove Satana (1978) i Pakao(1986). U vremenskoj rupetini od 1971. do 2005. (!) nije objelodanjen nijedan stih tog crnogorskog, srpskog, ali i hrvatskog umjetnika. Posljednjih godina upoznati smo s nizom ciklusa njegovih pjesama, starih i novih (napokon!). Veliki ih broj još čeka na izlazak iz sjene.
Izvor: Vijenac, 423 – 20. svibnja 2010.