Bokeljski Krist

0

 

Bokeljska Krista nađoh polegnuta u Crkvici jednog majušnog ribarskog mjesta Lepetani (od peraških plemića Petani). Slučajno ga susretoh u nekom ormaru (smeđkaste boje), niskoj sakristiji, gdje negda parosi i ministranti zaodijevaše svoja misna ruha (dalmatike). Pohabani rubovi izblijedjelih venecijanskih povelja – zbore da trobrodni hram potječe iz 1760. – tih, i da je posvećen onom bosonogom Portugalcu svecu Antunu. Izgleda da nikada nije bio iz nekog razloga dovršen, da jedan brod nikada nije sagrađen. S desne vanjske strane, ispod napuklih stjenovitih ploča, nalaze se počivališta, uski grobovi neznanih pomorskih duša. Tu bjehu posljednji ispraćaji Bokelja Hrvata, i njihove čedne djece!

Puno sam vremena proveo moleći, šuteći, u toj Crkvi. Nebrojenim gluhim časima obitavajući u kanonici, koja je nekoć sagrađena tik do zidina Crkve. Sjedinjena su obja kamena zdanja, kao dvije zaljubljene duše. Izbijeljela u nekim davnim protutnjalim neverama. Noću sam često znao sjesti na vanjske skaline, i promatrati blijede frakove urara Mjeseca, te rogobusne bracere kako se do ponoći izmjenjuju u Verigama (uskom tjesnacu dviju obala).

Proslavljeni Krist. To je moj Krist. Bez jedne ruke, s crvenom tunikom… upečatljivim mirisom dotrajalih muzejskih artefakata. Nažalost, toga vreloga bokeška kolovoza, nisam ga obrisao od prašine (niti u Crkvi, niti u samoj unutrašnjosti svoga srca). Fotografirajući ga satima, vratih ga u derutni kovčeg goropadnih samoća. Ponadati je se, da ću jednog dana hodočastiti u tu bogomolju, te svoga Krista umiti,  poljubiti… zagrliti!

Krist iz Emausa, poput napuklih rozeti, svjedoči o duhovnom ozračju, šutnji zamagljenih vitraža. Povrh baštine mramorja (tropruta pleterja i kitnjastih akantusovih cvijetova), postoji još baština Duha, koja se ne dade olahko stoljećima preklesati!

Okamenjeli tragovi burnih ljetina historije – prkose u bezglasnim snima sarkofaga, nekropola, urni. Nečije kćeri (majke) ubiru svježe cvjetove raskošnih bokeljskih đardina. Cvatu bijeli jasmini pred onijemjelim kipovima bokeških svetaca.

Hoće li Sinovi ribara u bdijenjima Vazma… prositi za milost u okrilju Raspeta Boga… kao što su to njihovi preci nekad činjeli… Bokeljski Krist bez ruke u Jaganjcu Božjem sklapa otvrdnjele sinovljevske ruke, rožarija u njima. Jedini darujući smiraj Zaljevu…

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.