Ante Vučković – Zapažanje na rubu

Licem u lice

Svijet koji je snažno obilježen tehnološkim razvojem sve više gubi izravni odnos licem u lice. Sve je više ljudi nesposobno prepoznavati emocije. Svoje i tuđe.
Odnos s licem nije spoznaja objekta. U ovoj se kratkoj rečenici skriva velika misao. Tko se, makar i nakratko, kretao u društvu tekstova Emmanuela Lévinasa, lako će u njoj prepoznati njegov rukopis. Licem u lice. To je najkraći opis mjesta na kojemu se rađa najneobičniji od svih odnosa u svijetu. Odnos s drugim. Lice je ovdje predstavnik drugoga. I Drugoga. Čovjeka i Boga. Bog je beskonačan. No, u licu drugoga otkrivam i ljudsku beskonačnost. Čim se nađem licem u lice s drugim, opažam nerazmjer odnosa. Vidim tuđe lice. Svoje ne vidim. Odnos licem u lice lako može popustiti napasti da ovladam tuđim licem. Može se, međutim, pretvoriti i u jedinstvenu prigodu da ugostim drugoga. Za razliku od svih zapadnih mišljenja koji dva lica u susretu stavljaju na istu razinu, Lévinas naglašava razliku. Drugi je iznad mene. Viši je. Ne prostorno, nego etički. Beskonačno drugi. Dolazi iz uzvišenosti. Lice je golo. Nezaštićeno! Izloženo! Ranjivo! Njegova je golotinja njegova bijeda. Ali, njegova golotinja je i njegova uzvišenost. Zbog toga je lice drugoga zahtjevno. Kao što bi bio zahtjevan susret s kraljem! Lice zahtijeva brigu. Moju skrb! I istodobno zabranjuje nasilje. Opire se nasilju. Ne svojom snagom. Nema je. Opire se svojom golotinjom. Etički otpor ne može spriječiti ubojstvo. Može, međutim, probuditi odgovornost i pozvati na gostoljublje.

No, prva rečenica još nije razjašnjena. Lévinas o susretu s licem govori odvajajući ga od spoznaje objekta. Odnos s objektom je trud da shvatim objekt. Shvatiti znači obuhvatiti ga svojim pojmovima. Spoznaja u sebi krije nasilje kojim objekt prisiljava da se podredi spoznajnoj volji. Shvaćajući bilo koji objekt ja mu oduzimam njegovu drugost. Posvajam ga. Spoznaja je prisvajanje drugoga. Obuhvaćanje. Ovladavanje. Moć nad spoznatim. I istodobno je i bogaćenje. Zapad je svoje duhovne snage usmjerio na spoznaju. To lako prepoznajemo u znanju koje je moć i bogatstvo. Odnos s licem ne može biti takav. Nad licem drugoga ja ne mogu. Moja se moć lomi pred nenasilnim otporom gologa lica drugoga čovjeka. Drugi ne može biti moj objekt niti ja mogu gospodariti njime. Štoviše, kada se nađem pred licem drugoga, ja sam postavljen u pitanje. Nisam više subjekt koji ima pravo gospodariti i ovladavati. Pozvan sam pojavom lica na odgovornost za drugoga. Ja, naravno, mogu i ne odgovoriti. Mogu se zatvoriti i izbjeći odgovornost. No, ne mogu zbrisati poziv. Poziv ne ovisi o meni. Upućen je meni. Samo meni. Ne može me nitko zamijeniti. Lice drugoga nije preda mnom zato da bih ga ja spoznao, nego da bih ga primio. Nije tu da bih ga shvatio, nego da bih mu služio. Nije estetski objekt užitka, nego poziva bez glasa da u njemu čitam etičku zabranu ubojstva i etički zahtjev da ga napojim i nahranim. Spoznaja nije ljudski odnos s licem.

Odgovoriti zahtjevu lica drugoga mogu samo ako se mijenjam, ako ga ugostim. Lévinas shvaća subjekt kao gostoljubivost. Subjekt u svoj dom prima drugoga. Tuđinca, udovicu, siromaha. Primanje je davanje. Primanjem drugoga subjekt postaje čovjekom, ulazi u humanost.

Svijet koji je snažno obilježen tehnološkim razvojem sve više gubi izravni odnos licem u lice. Sve je više ljudi nesposobno prepoznavati emocije. Svoje i tuđe. Nije riječ o lijenosti. Radi se o rezultatu preduge izloženosti suvremenim zaslonima i ekranima i presiromašnim susretima licem u lice. Bolest je dobila i svoje ime. Aleksitimija. Emotivna nepismenost kao rezultat uznapredovale tehnike.

Novi zavjet opisuje kako se Isusovo lice promijenilo u trenutku preobraženja. Susret s nevidljivim Ocem se pokazao na njegovu licu. Kao što se na licu Mojsijevu, nakon silaska sa Sinaja, pokazala slava nevidljivoga Boga. Kod obojice se na licu vidio odnos s Nevidljivim. I doista, lice nije samo mjesto na kojemu se pokazuje ljudska nutrina. Na licu su vidljivi odnosi. Svi. Među njima vidljivim postaje i odnos s Bogom. Na Mojsiju i Isusu pokazao se kao sjaj lica. Vidljivi odsjaj nevidljive slave. Lévinas nas je učio da na ljudskom licu opazimo etički zahtjev istog Nevidljivoga. I da mu se odazovemo ugošćujući drugoga. Možda se vjera mjeri istim mjerilom kao i dobrota. Gajenjem gostoljubivosti prema drugom, drukčijem i Drugom. A gostoljubivost se ponekad pokaže i kao sjaj lica.