Alen Tomić: ATENSKA ŠKOLA

Sukob je otac svemu, upozorava nas samozatajni Jonjanin iz Efeza; jedne je učinio bogovima, a druge ljudima, jedne gospodarima, a druge robovima. Ostavivši nam opomenu u nasljeđe njegov duh i dalje blasfemično lebdi nad našim glavama. I opet ga, stoljećima kasnije, susrećemo u liku Michelangela kako na Rafaelovoj fresci usamljeno i odvojeno od svih zapisuje retke nepoznata sadržaja. Pomalo neprimjereno odjeven i lišen Diogenove raskalašenosti, Platonova i Aristotelova knjiškog ponosa, Pitagorine zadubljenosti ili pak Ksenofontove rječitosti, Heraklit mračni nam sa zida knjižnice pape Julija II podbočeno predočava nezainteresiranu ravnodušnost kao pečat i potpis svega onoga što se oko i iza njegovih leđa događa.

Heraklitov sukob je stilski vješto nijansiran. On izlazi izvan okvira konfrontacije i ostavlja dojam duboko rezigniranog promatrača. Rafael pozicionira dotičnu asocijalnost poprilično frontalno. Perspektiva je slikarski nedvosmislena: otuđenost se ne skriva, njezini mehanizmi su nadasve transparentni. Pažljivijem promatraču gotovo da se nameće pitanje o sljedećem trenutku; što bi se moglo zbiti u narednih petnaest minuta?! Vremenska amorfnost likovnog prikaza znalački konzervira prikazani događaj na razini simbola, ali ga na razini života rastače u nemilosrdnu paradoksalnost onoga nakon, poslije i iza. Sva kobnost budućnosti pomirena je u statičnoj prozirnosti trenutka i uzdignuta na razinu značenja. O značenju Rafaelove Atenske škole je suvišno govoriti: ona je višeslojna, višeznačna i renesansna, ali za nas, koji impulse nastanka tog djela jedva da možemo i naslutiti, potpuno proizvoljna i pomalo neodređena. U nastavku bi se vjerojatno puno toga moglo promijeniti. Boecije bi popravio halju, Euklid ispustio spravu iz ruku, a Platon i Aristotel međusobno izmijenili knjige poput kapetana nogometnih ekipa pred derbi te bi općenito uvaženi gosti u maniri spontanosti ljudske kretnje zauzeli nove, manje dramatične položaje u toj kazališnoj predstavi života.

Zasigurno bi jedino Heraklit ostao sjediti ukipljen jer je ispravno razumijevanje promjene u osnovi svakog ozbiljnog filozofskog promišljanja. Upravo je to Heraklitova paradoksalna psihodinamika sukoba: razumjeti život kao manifestaciju suprotnosti, vatru koja opeklinu stvara i ranu dezinficira, ono objedinjujuće koje u svemu prepoznaje drukčije u naličju istoga; jedne čini gospodarima, a druge robovima

Suprotnosti su oko nas i tradicija nas uči da o pojavama nerijetko rezoniramo kao o suprotnostima: sensibilia – intelligibilia, temporalia – aeterna, carnalia – spiritalia, foris – intus etc. Ne ulazeći u opravdanost takva stava, konfrontacija je ipak iznjedrila inspirativne mehanizme metodološkog razumijevanja koje će pratiti filozofiju i znanost do današnjeg vremena i vjerojatno biti misaoni izazov na čijim izvorima će i u budućnosti crpiti snagu argumentiranja. Svi mi koji smo ostali pred vratima Atenske škole, neki zbog slikareve tendencioznosti, drugi pak zbog Kronove nemilosrdnosti, nastojimo živjeti u odjeku te velebne likovne statike, pomalo smušeni, a pomalo prkosni, ali iznad i prije svega opčinjeni životom koji se razumije iz suprotnosti.