Branimir Vidmarović: Percepcija jednog samozatajnog mislitelja
Početkom 1900-ih, njemački biolog Jakob Johann barun von Uexküll nije prestajao razmišljati o potencijalnim razlikama u unutarnjim životima životinja i ljudi. Bio je fasciniran meduzama, ježincima, paucima i kukcima. Pitao se kako je njihov maleni živčani sustav stvorio njihovu percepciju okolnog svijeta. Uočivši da osjetila morskih stvorenja i insekata mogu percipirati stvari koje naša osjetila ne mogu (i obratno), zaključio je da u njihovim subjektivnim iskustvima nedostaju ogromni „dijelovi“ stvarnosti. Kao i u našim...
Početkom 1900-ih, njemački biolog Jakob Johann barun von Uexküll nije prestajao razmišljati o potencijalnim razlikama u unutarnjim životima životinja i ljudi. Bio je fasciniran meduzama, ježincima, paucima i kukcima. Pitao se kako je njihov maleni živčani sustav stvorio njihovu percepciju okolnog svijeta. Uočivši da osjetila morskih stvorenja i insekata mogu percipirati stvari koje naša osjetila ne mogu (i obratno), zaključio je da u njihovim subjektivnim iskustvima nedostaju ogromni „dijelovi“ stvarnosti. Kao i u našim…
Drugim riječima, većina krpelja ne može uživati u koncertima za klavir Rahmanjinova ili operi Nikola Šubić Zrinjski. Ili diviti se Kriku Edvarda Muncha. To je zato što nemaju oči i uši, i nikad se nisu htjeli integrirati u ljudsko društvo. S druge strane, za razliku od krpelja, nijedan čovjek ne može namirisati maslačnu kiselinu koja lebdi na povjetarcu.
Barun von Uexküll je smatrao da je subjektivno iskustvo svake životinje ograničeno njenim „privatnim“ osjetilnim svijetom koji je nazvao umwelt. U istom okolišu, različiti osjetilni organi različitih stvorenja kreiraju različiti umwelt. Stoga je svako stvorenje evolucijski podešeno da percipira i savlada tek mali dio ukupne slike stvarnosti. Naravno, von Uexkülla je osjećao da pripadnici životinjskog svijeta to ne mogu znati. Budući da nijedan organizam ne može percipirati cjelokupnost objektivne stvarnosti, svaka životinja je prema barunu vjerojatno tretirala ono što može percipirati kao sve što postoji. Svaki umwelt je privatni svemir, prilagođen svojoj niši, a subjektivna iskustva svih stvorenja na Zemlji su poput mora ispunjenog mnoštvom ograničenih virtualnih stvarnosti koje plutaju jedna pored druge nesvjesna svoje nesvjesnosti o vlastitoj ograničenosti i široj slici. Sjetite se crtića iz djetinjstva o slonu Hortonu koji otkriva da u malom trunu na cvjetiću postoji maleni svijet-civilizacija. Ni stanovnici svijeta u trunu, ni Hortonovi prijatelji nisu mogli prihvatiti ideju da njihov osobni osjetilni svijet nije apsolutna stvarnost.
Filozofi su se odavno pitali o razlikama u subjektivnoj i objektivnoj stvarnosti. Ideja da nas naša percepcija dovodi u zabludu o objektivnoj stvarnosti, u cijelosti ili djelomično, ima dugu povijest. Demokrit je tvrdio da su naše percepcije vrućeg, hladnog, slatkog, gorkog te boja samo konvencije, a ne stvarnost. Nekoliko desetljeća kasnije, Platon je usporedio naše percepcije i predodžbe s titravim sjenama koje je nevidljiva stvarnost bacala na zidove pećine. Filozofi su od tada raspravljali o odnosu između percepcije i stvarnosti. Iako Uexküllove ideje nisu bile sasvim originalne, on ih je prokuhao u sasvim novom akademskom umaku – biologiji. Tako je, uz primjenu teorije evolucije, promišljanje objektivne stvarnosti prešlo iz filozofske u akademsko polje neuroznanosti i istraživanja prirode svijesti.
Je li, dakle, naša ljudska percipirana realnost potpuna, konačna i apsolutna? Ako nije, je li naša percepcija realnosti barem superiornija od percepcije drugih vrsta? Homo sapiens je ipak jedina vrsta na Zemlji koja je načela razumijevanje i savladavanje kompleksnosti svijeta oko sebe, od cijepanja atoma do proučavanja svemira i Higgsovog bozona. U konačnici, crne rupe i hipotetska tamna tvar svemira ne spadaju u naš osjetilni spektar (ne možemo ih vidjeti, čuti, dodirnuti ili namirisati) ali uz pomoć produkata našeg intelekta i svijesti ih možemo registrirati ili teoretski opisati. Uz pomoć složenih instrumenata i matematike, ljudi „vide“ i ono nevidljivo.
Ipak, Donald Hoffman, kognitivni psiholog sa Sveučilišta u Kaliforniji sa pozadinom u umjetnoj inteligenciji, teoriji igara i evolucijskoj biologiji razvio je teoriju svijesti prema kojoj različiti organizmi uopće ne vide istinu, čak ni u dijelovima.
Hoffman se zapitao je li evolucija doista naklonjena umovima koji traže istinu. On i njegovi diplomirani studenti stvorili su računalne modele (simulacije) prirodne selekcije. Jedna od varijabli simulacije bila je točna percepcija stvarnosti. „Simulirali smo stotine tisuća nasumičnih svjetova i smjestili organizme u te svjetove“, objašnjava Hoffman u jednom podcast intervjuu. „Organizme smo podijelili na one koji su mogli vidjeti svu istinu, dio istine, ili ništa od istine. Ono što smo otkrili u našim simulacijama jest da organizmi koji vide stvarnost onakvu kakva jest nikada ne mogu nadmašiti organizme jednake složenosti koji ne vide ništa od stvarnosti i koji su samo prilagođeni preživljavanju.“
Hoffman zaključuje da organizam koji vidi cjelokupnu istinu nikada neće uživati naklonost prirodne selekcije. Hoffmanova istraživanja sugeriraju da se doslovno ništa što možemo zamisliti ne može smatrati objektivnom stvarnošću, Ni atomi, ni molekule pa ni zakoni fizike. Fizika i kemija su bez obzira na sve što znamo, vidimo i osjećamo tek dio umwelta. Nema izlaza. „Ako su se naši perceptivni sustavi razvili prirodnom selekcijom, tada je vjerojatnost da vidimo stvarnost onakvom kakva ona zapravo jest, na bilo koji način, ravna nuli“, tvrdi Hoffman.
U svojoj (strahovito zanimljivoj) knjizi Argument protiv stvarnosti (2019), Hoffman uspoređuje našu percepciju realnosti sa računalnim sučeljem. Radna površina, prozori i ikonice na našim monitorima postoje kako bi nam olakšali i pojednostavili upravljanje i interakciju. To je moguće zato što ikonice skrivaju istinu. Ikonica elektronske pošte je četvrtasta, plava i nalikuje na poštansku kovertu. No, elektronska pošta nije plava četvrtasta koverta. Elektronski dokument kao takav nema boju, izgled ili određenu poziciju na vašem monitoru. Ikonica dokumenta skriva napon, tranzistore, matematičke operacije i sve složene procese koje obavlja sklopovlje naših računala.
Hoffmanove teze su iznimno intrigantne ali i pokrijepljene rigoroznim matematičkim simulacijama u kojima vrste koje su naklonjene preživljavanju (eng. fitness) uvijek pobjeđuju vrste koje su naklonjene percepciji objektivne stvarnosti, odnosno istine. Osjetila poput okusa, mirisa, dodira i vida postoje kako bi što uspješnije preživjeli a ne kako bi otkrili puninu svijeta oko sebe. Toplo, hladno ili okus krastavca – sve su to reprezentacije okoline koje nam pomažu da se bolje adaptiramo: da se ne smrznemo u arktičkoj hladnoći ili da se ne ispržimo kao njemački turisti na suncu. Tu možemo navesti i osjećaj boli. Sadrži li objektivna stvarnost bol ili ne? Postoje ljudi sa kongenitalnom analgezijom – urođenom neosjetljivošću na bol. To je vrlo opasno stanje u kojem pojedinac ne može normalno obavljati svakodnevne radnje i izložen je stalnom riziku smrti. Uz ovo, i činjenicu da je doživljaj boli individualan, možemo reći da bol nije definitivna objektivna stvarnost već postoji kao funkcija preživljavanja naše vrste.
Boje, mirisi i okusi su posebno zanimljivi. Kako biste opisali žutu boju od rođenja slijepoj osobi? Kako biste opisali okus marelice nekome tko ju nikada nije kušao? Je li okus češnjaka jedinstven i konstantan u svoj realnosti, za sve organizme? Galileo Galilei je izjavio da smatra kako okusi, mirisi i boje egzistiraju u svijesti; stoga, ako bi živa bića nestala, sve odgovarajuće kvalitete bi nestale i bile uništene. Bez organizama, okus krastavca i plavo nebo jednostavno ne postoje.