Historija grada Bihaća
O izgledu grada u 13. stoljeću nema dovoljno podataka. Ono što znamo jeste da je u tom razdoblju Bihać imao sedam crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna (Ante). U ovom razdoblju spominju se i dominikanci koji su imali svoj samostan u blizini gradske crkve (spominje se već 1266. godine). Stoga većina povjesničara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva. Dolaskom Osmanlija 1592. godine ova crkva je pretvorena u džamiju, nazvana Fetija (fethija - osvojena)
“… Kao najvažnija srednjovjekovna utvrda Pounja, Bihać se prvi put spominje 1260. godine kao vlasništvo citercitske Topuske opatije. To potvrđuje isprava ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. od 26. 2. 1260. kojom poklanja Topuskoj opatiji posjed Kralje za izdržavanje grada na otoku sv. Ladislava.
U sačuvanim povijesnim listinama grad na otoku zabilježen je pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Buch, Bichich, Bihag, Vyhych, Bywhergh Wyhugh, što označava kraljevsko dobro. Već 1262. godine Bihać postaje slobodni municipij sa svim pravima „slobodnog kraljevskog grada“. Ovaj status mu je omogućio znatno brži gospodarski i prometni razvoj.
O izgledu grada u 13. stoljeću nema dovoljno podataka. Ono što znamo jeste da je u tom razdoblju Bihać imao sedam crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna (Ante). U ovom razdoblju spominju se i dominikanci koji su imali svoj samostan u blizini gradske crkve (spominje se već 1266. godine). Stoga većina povjesničara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva. Dolaskom Osmanlija 1592. godine ova crkva je pretvorena u džamiju, nazvana Fetija (fethija – osvojena).
Osim dominikanaca u 14. stoljeću u Bihaću se spominju i franjevci koji su imali crkvu sv. Marije i svoj samostan. Na temelju kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan dvostrukim bedemima na kojima se nalaze brojne puškarnice s okruglim i četverokutnim tornjevima.
Osim toga imao je kupasti krov što se može vidjeti i na srednjovjekovnom grbu grada Bihaća. U grad se ulazilo kroz troje vrata, onih prema Izačiću, Zavalju i Uni. Zahvaljujući jednoj glagoljačkoj listini s kraja 14. stoljeća saznajemo da pečat srednjovjekovnog Bihaća čine tri kule, sa srednjom kulom koja je imala zastavu. Isti motiv imao je i srednjovjekovni grb grada Bihaća.
Početkom 15. stoljeća Bihać gubi svoju samoupravu. Na njegovom području u ovom razdoblju se nalaze posade Hrvoja Vukčića, namjesnik Ladislava Napuljskog, pretendenta na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Na taj način Bihać je uvučen u dinastičke borbe koje su već dulje vrijeme trajale na području Slavonije i Ugarske.
Poslije 1405. godine Bihaćem upravljaju pristalice ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda, koji je Bihać na putu za Dalmaciju posjetio 1412. godine. Godine 1434. kralj Sigismund je grad prvo založio, a potom i poklonio hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankopana pod čijom upravom ostaje do početka 16. stoljeća.
Početkom 16. stoljeća ovaj dio pounjskog područja bio je pod vlašću hrvatskih banova. Od onih koji su sa svojom vojnom posadom duže vremensko razdoblje boravili u Bihaću bio je Ivaniš Korvin. Izborom Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja 1527. godine Bihać je ponovno došao pod kraljevsku vlast kao „regia civitas“.
Iako je kraljev namjesnik Nikola Jurišić priznao gradu privilegije u njegovu tvrđavu je smjestio kapetana. Tako je bihaćka varoš bila pod jurisdikcijom bana, dok je bihaćki kapetan zapovijedao s posadom u Ripču. Bihaćka kapetanija, jedna od četiri hrvatske kapetanije, je sredinom 16. stoljeća obuhvaćala gradove: Bihać, Ripač, Sokolac, Drežnik, Tržac, Slunj, Cetinu, Izačić, Toplički Turanj, Brekovicu, Ostrožac, Vrnograč, Pernu, Stijenu, Cazin, Bužim i još neka mjesta. To je razdoblje kad se Bihać nalazi na snažnom udaru Osmanskog carstva.”
Izvor: www.bihac.org