Branko SEKULIĆ: Eshaton od kostrijeti

Kad kažemo da vjerujemo Krista, mi neupitno tvrdimo da vjerujemo u viziju njegova osloboditeljskog projekta i društveno-političkog djelovanja, te da smo shodno tomu spremni preuzeti odgovornost za naše postupke u sredini u kojoj živimo upravo na način na koji je on to činio

Na početku svake rasprave o novoj političkoj teologiji i teologijama oslobođenja neophodno je istaknuti ono nepobitno, a to je da politički i osloboditeljski kapaciteti kršćanske vjere nisu, kako i dan danas mnogi misle, teološka novotarija šezdesetih i sedamdesetih godina, formulirani u duhu tadašnjih društvenih i političkih previranja, već da su oni utkani u samo suće Kristova nauka. Drugim riječima, osloboditeljski i politički aspekti kršćanstva inaugurirani su onog trenutka kad je Nazarećanin započeo svoje javno djelovanje, da bi kao takvi bili u potpunosti potvrđeni činom njegova raspeća. Naime, oslobođenje koje je propovijedao okončano je presudom INRI iz koje je pak sljedovalo pribijanje na križ kao iskaz onodobne kazne za ustanak protiv sociopolitičkog ustroja Rimskog carstva. Nazarećanin je dakle pogubljen kao politički pobunjenik u ime cara, a u smrt je otjeran na inzistiranje judejskog religijsko-političkog rukovodstva i uz svesrdno odobravanje za tu priliku okupljenog naroda, koji je na najvažnijem referendumu u povijesti kršćanstva – oslobođenje Barabe ili Isusa – odlučio da se nad potonjim izvrši presuda. Tu se pak, u užem smislu gledano, nalaze svi gradbeni elementi koji će jednoj novoj političkoj teologiji ili teologiji oslobođenja ikad trebati – određena imperijalna sila koja u kupovanju svojeg mira za korist nesmetane eksploatacije okupiranih krajeva podilazi lokalnim dominantnim političko-religijskim strukturama, glas naroda u suglasju sa dotičnim strukturama koji ideološki prokušano zaziva obranu ugrožene većine od „radikalizirane“ manjine, dokazani i osuđeni zločinac koji ima status narodnog heroja, te vrat nevinog čovjeka koji se pod tim teretom bespovratno lomi. U širem smislu gledano pak, ti elementi su utkani i u same temelje kršćanske univerzalnosti, koji kroz poruku evanđelja, bili mi toga svjesni ili ne, bivaju navještavani svim ljudima u svim vremenima, što pak znači da oni kao takvi ne mogu biti razmatrani tek kao politične odrednice stanovitog teološkog diskursa unutar kršćanstva, već bivaju samom suštinom njegova vjeroispovijedanja. Ukratko, kad kažemo da vjerujemo Krista, mi neupitno tvrdimo da vjerujemo u viziju njegova osloboditeljskog projekta i društveno-političkog djelovanja, te da smo shodno tomu spremni preuzeti odgovornost za naše postupke u sredini u kojoj živimo upravo na način na koji je on to činio.

Kad osjetimo tu vrst razumijevanja i tu spremnost u nečijem radu i djelovanju, tad je moguće uzviknuti ecce homo, odnosno u jednom prenesenom značenju, imamo kršćanina, i to u onom izvornom, kristovskom smislu – radikalna dosljednost životu, ubilačkim okolnostima unatoč. No, bez obzira na tu, jedinu istinsku razinu kršćanske autentičnosti, postoji više razina njenog svjedočenja, a jedna od tih razina je i ona koja se manifestira u radu Pantelisa Kalaitzidisa. On se, naime, umnogome nekarakteristično za duh pravoslavlja kojem pripada, upeo artikulirati važnost primjene bogatog iskustva nove političke teologije i teologija oslobođenja u njegovim okvirima, jer je svjestan kako je njegova tradicija, za razliku od katolicizma i protestantizma, ovim teološkim diskursima ostala gotovo u potpunosti netaknuta, unatoč činjenice njihove neizmjerne važnosti za relevantnost cjelokupnog kršćanskog navještaja u svijetu u kojem živimo. Tim više nedostatak dotičnih diskursa ostaje nejasan ako se uzme u obzir činjenica da ogroman postotak pravoslavnih vjernika obitava u turbulentnim društvenim sredinama, snažno impregniranim nezdravim suodnosom političkog i religijskog faktora, čime se formiranje jednog teološkog osloboditeljskog koncepta samo po sebi nameće kao urgentna potreba. Zašto pak tomu nije tako, Kalaitzidis pokušava postupno i konstruktivno odgovoriti u knjizi koja je pred nama, nastojeći nas iz općeg rakursa odnosa teologije i politike uvesti u specifičnost i delikatnost te problematike u okvirima pravoslavlja. Za tu svrhu je knjigu podijelio u dvije cjeline i sedam poglavlja – I. Pravoslavlje i politička teologija: 1. Teologija politike, 2. Politika Teologije, 3. Zbog čega pravoslavlje nije razvilo političku teologiju ili teologiju oslobođenja?, 4. Javna uloga crkve i teologije; II. Eshatologija i politika: 5. Eshatološka dimenzija, 6. Crkva i politika, služba i moć, 7. Eshatologija ili teokracija? Bog ili cezar? – čime je, jednim udžbeničkim pristupom uspio dočarati kompleksnost, izazove, ali i nemir kojeg nasljeđe nove političke teologije i teologija oslobođenja unosi u svijet pravoslavlja, posebice u njegove prelatske strukture.

Kalaitzidis ulaže iznimne napore u održavanju ravnoteže svoje teološke artikulacije, neprestano bivajući na ivici između nužnosti uvođenja sadržaja nove političke teologije i teologija oslobođenja u duh pravoslavlja, te skepse, pa čak i otvorenog zazora prema istima, dobivajući na koncu jedan izuzetno respektabilan rukopis ne samo u okvirima vlastite tradicije, već kršćanske teološke misli u generalu

Uzevši u obzir fragilnost i delikatnost jednog takvog govora, dr. Kalaitzidis osloboditeljski moment evanđeoskog navještaja iznosi postupno i probranom teološkom argumentacijom, s kojom istodobno nastoji postići zadani cilj, te pri tom ne sablazniti odviše pripadnike i predstavnike vlastite religijske tradicije. Održavanje tih dviju stavki u ekvilibriju nije niti najmanje lako, ali je njemu kao teologu u potpunosti jasno kako je to jedini mogući način da pola stoljeća nakon što su dotični aspekti zaživjeli u okvirima katoličanstva i protestantizma, sad najzad uhvate korijena i u okvirima pravoslavlja. Sukladno tomu, Kalaitzidis ulaže iznimne napore u održavanju ravnoteže svoje teološke artikulacije, neprestano bivajući na ivici između nužnosti uvođenja sadržaja nove političke teologije i teologija oslobođenja u duh pravoslavlja, te skepse, pa čak i otvorenog zazora prema istima, dobivajući na koncu jedan izuzetno respektabilan rukopis ne samo u okvirima vlastite tradicije, već kršćanske teološke misli u generalu. Naime, ocrtavajući posebnosti pravoslavne teološke misli i duhovnosti u komparaciji sa osloboditeljskim zahtjevom evanđelja, on utječe, kako na izgradnju tog vida diskursa unutar pravoslavlja, tako pridonosi i međusobnom približavanju kršćanskih tradicija, jačajući element ekumenskog zajedništva kroz konstruktivno-kritičko i odgovorno društveno djelovanje.

Ovaj dvojaki učinak proizlazi iz sadržaja same knjige, čiji je prvi dio posvećen sustavnom predočavanju ključnih momenata problematike suodnosa teološkog i političkog aspekta generalno, te utjecaja rezultata njihova međusobna prožimanja na samo tijelo pravoslavlja partikularno, dok drugim dijelom knjige prevladava obrnut postupak, odnosno predočavanje ključnih teoloških elemenata sraslih sa samim bićem pravoslavlja, koje se potom nameće kao stanovit novitet, tj. stanovita pravoslavna posebnost unutar političkog i osloboditeljskog teološkog diskursa kao takvog. Težište pak oko kojeg se vrti čitav prvi dio knjige nalazi se u trećem poglavlju koje, kako je i prethodno spomenuto, nosi naziv „Zbog čega pravoslavlje nije razvilo političku teologiju ili teologiju oslobođenja?“. Naime, to poglavlje, u korelaciji sa sadržajem preostala tri poglavlja u ovom dijelu knjige („Teologija politike“, „Politika teologije“, „Javna uloga crkve i teologije“), predočava višeslojnost, te dramatičnost odnosa teologije i politike, crkve i društvenog konteksta, tradicije i suvremenih humanističkih kretanja, što u slučaju pravoslavlja dr. Kalaitzidis obrazlaže kroz osam točaka, koje ujedno i sačinjavaju okvire odgovora na postavljeno pitanje u navedenom naslovu. Premda svaka od spomenutih točaka te vrste odgovora neosporno ima svoju unutarnju dinamiku i specifična obilježja, moguće ih je, u konačnici, svesti na zajednički nazivnik kojim dominiraj dva bazična aspekta – „iskustvo Bizanta“ i koncept „povratka ocima“. „Iskustvo Bizanta“, uvjetno rečeno, podrazumijeva doživljaj Bizantskog Carstva kao svojevrsnog ideala društvenog uređenja po mjerilima pravoslavlja, fungirajući kao takav, u idealističkoj pravoslavnoj svijesti, kao najbolji od mogućih svjetova kojim dominiraju harmonični odnosi između crkvene i državne institucije, što je koncept koji je nakraju, najkonkretnije zaživio pod imenom simfonija. „Povratak ocima“ pak podrazumijeva učenje ruskog teologa o. Georgija V. Florovskog koje se zasniva na težnji da se pravoslavna teologija, pod pritiskom zahtjeva modernog vremena, vrati u okrilje patrističkih kršćanskih zasada kao jedinog istinskog korektiva koje je čuva od duhovne dezintegracije i propadanja, s posebnim naglaskom na distanciranje od onog što se drži negativnim kulturološkim fenomena zapada, smatrajući ga za jednu od ponajvećih prijetnje životnim vrijednostima pravoslavnog istoka. Međutim, u samom svojem teoretskom konstruktu, niti „iskustvo Bizanta“, niti „povratak ocima“ ne podrazumijevaju odbacivanje civilizacijskih dosega suvremenog svijeta ili pak zaključaka drugih teoloških iskaza unutar kršćanskog svjetonazora, što je ujedno i razlog zašto obje ove stavke dr. Kalaitzidis oprezno i konstruktivno kritizira, primarno se orijentirajući na one teoretske manjkavosti unutar njih na kojima se napaja anti-moderna, anti-ekumenska, odnosno, ukratko, anti-evanđeoska rasprava. Drugim riječima, Kalaitzidis ne smatra samo po sebi manjkavim ili krivim uzimanje u obzir ova dva elementa pri formiranju suvremenog pravoslavnog diskursa, već promašenim smatra njihovu interpretaciju od strane onih pravoslavnih teologa koji ih koriste u svrhu „lažnog proroštva“, konstruirajući na taj način prepreku za cjelokupan razvoj pravoslavne duhovnosti i teologije, pa tako i za samu recepciju iskustva nove političke teologije i teologija oslobođenja unutar nje. Stoga, napominje on, ovaj svojevrsni „simfonični povratak ocima“ ne bi trebao biti korišten bez svojeg povijesnog bizantskog konteksta i bez razmatranja cjelovitog nauka o. Florovskog o dotičnim pitanjima, iz kojih, unatoč stanovitim teoretskim nedostacima, nema čvrstog utemeljenja za odbijanje suvremenih društvenih, globalnih kretanja i redukciju unutarnjeg razvoja kršćanskog diskursa. U tom smislu, odnosno s obzirom na rečeno, ovaj prvi dio rukopisa koji nosi isti naziv kao i sama knjiga „Pravoslavlje i politička teologija“, u konačnici ne djeluje toliko kao obrazlaganje specifičnosti pravoslavlja drugima – drugim konfesijama, drugim religijskim, humanističkim i inim tradicijama i svjetonazorima – koliko se stiče utisak da je ono, u principu, posvećeno objašnjavanju suštine pravoslavlja samim pravoslavcima.

Zastranjenje grčkog pravoslavlja primarno počiva na socijalnim problemima iz kojih se potom izrodila sakralizacija etnonacionalnog i etnocentrističkog faktora, u slučaju zastranjenja srpskog pravoslavlja radi se primarno o sakralizaciji etnonacionalističke i etnocentrističke matrice koja je zatim izrodila mnogu socijalnu problematiku, dok se u slučaju zastranjenja ruskog pravoslavlja ne radi o etnocentrizmu i etnonacionalizmu kakav je prisutan u ova dva slučaja, već se primarno radi o imperijalističkom nagonu apsorpcije svih slavenskih pravoslavnih naroda u okrilju ruskog političkog radara kako bi se uspostavilo neko svojevrsno „rusinsko pravoslavno carstvo“

Taj dojam nastavlja dominirati i drugim dijelom knjige pod nazivom „Eshatologija i politika“, s tim da se rasprava ponešto zaoštrava, pa iz objašnjavanja suštine pravoslavlja pravoslavcima, prelazi u prikaz sukoba unutar samog pravoslavlja, a rezultati tog konflikta, kako stvari stoje, bit će indikativni za odnos duha ove tradicije prema drugim konfesijama, religijama i humanističkim inicijativama. Težište ove druge literarne cjeline se pak nalazi u poglavlju „Crkva i politika, služba i moć“, koje zajedno sa tezama iz preostalih dvaju poglavlja ovog korpusa („Eshatološka dimenzija“, „Eshatologija ili teokracija? Bog ili cezar?“), predočava koncepciju razvoja crkvenog života, uvjetovanog odnosom poimanja eshatologije i političkog ustroja unutar nekog društvenog konteksta, što prema Kalaitzidisu u pravoslavlju stvara brojne probleme na relaciji između poimanja evanđeoskog i politikantskog djelovanja. Prema njemu, ukratko, kao ključan problem tu se nameće težnja da se na svjetovan način ovlada parametrima eshatona, kako bi stanovita zemaljska vlast zadobila određena sakralna obilježja, putem kojih se eshatološka dimenzija Kraljevstva lišava svog božanskog karaktera, te poistovjećuje sa određenim politikantskim ciljevima. Takvo jedno nastojanje je također prožeto, tj. naslonjeno na „iskustvo Bizanta“, te koncepta „povratka ocima“, ali se sad oni pojavljuju u svojim radikaliziranim, vulgariziranim inačicama, koje za ovu priliku možemo okarakterizirati kao „bizantizam“ i „florovskizam“. Ove inačice, naime, pretpostavljaju da su koncepti na koje se naslanjaju u svojim originalnim varijantama apstrahirani od vlastita konteksta te da im je pridodana određena ideološka matrica, usmjerena ka zadovoljenju interesa stanovitih religijsko-političkih krugova. Najdominantnijim vidom ovog interesnog nastojanja unutar pravoslavlja pak, ukazuje se ona teologija koja nosi snažna etnonacionalna obilježja, te ih u skladu sa, na taj način profiliranim agendama, pretpostavlja parametrima, odnosno duhu samog evanđelja. U tom smislu, „bizantizam“ bi podrazumijevao „izuzeće“ Bizanta i postavljanja ideala vlastite etnički definirane države u središte tog „iskustva“, zauzimajući pri tom profani pogled na svijet umjesto sakralnog, posljedicom kojeg svećeničke, prelatske strukture zauzimaju vlastodržačku, carističku perspektivu. „Florovskizam“ pak pretpostavlja odbacivanje cjelovitosti učenja o. Florovskog, te njegovo reduciranje na stanovite politikantske potrebe, u sklopu kojih se odbacuje njegova otvorenost prema drugim konfesijama i kritičnost prema stanovitim idejama pravoslavlja, te se uzima isključivo onaj dio njegovih argumenata koji ističu neprikosnovenost pravoslavne tradicije u kršćanskom svijetu i suzdržanost naspram zapadnog utjecaja na kulturu i duhovnost istoka. Ova dva radikalizirana, vulgarizirana aspekta pak, imaju ulogu svojevrsnog generatora upregnutog u proizvodnju političkih mitova, putem kojih određene religijsko-političke strukture unutar nekog sociopolitičkog konteksta, kako to mitovi i čine, promoviraju prikaz prošlosti na onaj način na koji oni smatraju da je ona trebala biti, a ne kakva je doista i bila. Stoga, kao ključni problem u ovom slučaju, prema Kalaitzidisu, bilo bi „etnocentriranje“ teološkog govora, putem kojeg se nastoji dati sakrosanktni obris nekim posve svjetovnim društvenim konceptima i uređenjima. Ukoliko dotičnu problematiku kontekstualiziramo u naše sociopolitičke okvire, takvo zastranjenje u pristupu eshatološkoj dimenziji kršćanske vjere bi, primjerice, bilo postavljanje srpske srednjovjekovne države u središte „iskustva Bizanta“, te zaziranje od svih onih vanjskih ili unutarnjih utjecaja i elemenata koji onemogućavaju nesmetan razvoj na ovaj način artikuliranog srpskog pravoslavnog političkog imaginarija i njemu pripadajućih planova. „Povratak ocima“ u tom smislu bi, stoga, bio svojevrsni „povratak“ svim onim ljudima koji u sklopu takvog zastranjenog srpskog pravoslavnog konstrukta imaju ulogu uzora i svetaca, no ne zbog svojih možebitnih kršćanskih vrijednosti, već čistih etnocentrističkih karakteristika. Zapadanje u ovu vrst zastranjenja je, čini mi se, i jedan od ključnih razloga zašto je Kalaitzidis, pri tumačenju „etnoteologije“ kao pravoslavne kontekstualne teologije koja bi mogla ima obilježja pravoslavne teologije oslobođenja, pristupio sa zrnom soli, vjerojatno bivajući svjestan manjkavosti, fragilnosti i nategnutosti općeg pristupa jednoj takvoj tezi, shodno čemu je ova problematiku, barem u ovoj knjizi, ostala u potpunosti otvorenom i neriješenom.

„Pravoslavlje i politička teologija“ nije samo još jedno u nizu teoloških štiva koje su nastale u duhu pravoslavne tradicije, već ono biva jednim od onih rukopisa na kojem se temelji čitava jedna svjetonazorska koncepcija, usklađena sa osloboditeljskom porukom evanđelja kao ključa kršćanskog vjeroispovijedanja u generalu, jer ukratko, ako nešto u potpunosti ne zrači praksom Isusa Nazarećanina onda je to tek varijacija na temu njegova naslijeđa, a iskustvo nas podučava da je manja šteta ako takvih varijacija uopće nema, nego da u svojim varijantama na spomenutom naslijeđu uporno parazitiraju

To je naravno i logično, jer ako se uzme u obzir cjelokupan sadržaj knjige „Pravoslavlje i politička teologija“ ona ne nudi nekakav hermeneutički ključ putem kojeg se jedino i može u stvarnosti ozbiljiti diskurs jednog konkretnog osloboditeljskog teološkog govora, već ona isključivo nudi hermeneutički okvir, obrazac unutar kojeg je moguće tragati za jednim takvim ključem u sklopu pravoslavlja. Kako bi problematika koja iz ovog proizlazi bila što slikovitije predočena, možemo uzeti primjer autorovog grčkog, „našeg“ srpskog i, recimo, najbrojnijeg ruskog pravoslavlja. Naime, sve što je ova knjiga donijela može generalno biti primijenjeno na svakom od ovih slučajeva ponaosob, i tu je ona, barem u akademskom svijetu pravoslavlja, neosporno jedinstvena. No, ulazeći u sam kontekst svakog od ovih pojedinih slučajeva treba biti svjestan njihovih bitnih međusobnih razlika, pa će tako, uopćeno rečeno, zastranjenje grčkog pravoslavlja primarno počivati na socijalnim problemima iz kojih se potom izrodila sakralizacija etnonacionalnog i etnocentrističkog faktora, u slučaju zastranjenja srpskog pravoslavlja radi se primarno o sakralizaciji etnonacionalističke i etnocentrističke matrice koja je zatim izrodila mnogu socijalnu problematiku, dok se u slučaju zastranjenja ruskog pravoslavlja ne radi o etnocentrizmu i etnonacionalizmu kakav je prisutan u ova dva slučaja, već se primarno radi o imperijalističkom nagonu apsorpcije svih slavenskih pravoslavnih naroda u okrilju ruskog političkog radara kako bi se uspostavilo neko svojevrsno „rusinsko pravoslavno carstvo“. Naravno, ovdje iznesene teze zahtijevaju umnoge detaljniju analizu i ozbiljniji pristup nego sam na ovom mjestu, u vidu nekakvih natuknica, to ovlaš naveo, ali je njima predočena sva kompleksnost i dramatičnost jednog potencijalnog pravoslavnog političkog i osloboditeljskog diskursa koji bi sa takvim stvarima ušao u okršaj. Ova knjiga pak daje okvir za takvo što, te bi u tom smislu, unutar pravoslavne teološke misli i tradicije, trebala biti uzeta kao svojevrsna knjiga početnica od koje jedna takva inicijativa može, ali načelno i treba krenuti.

Kalaitzidis, naravno, nije niti prvi niti jedini pravoslavni teolog koji se uhvatio u koštac sa problematikom nove političke teologije i teologija oslobođenja u sklopu svoje religijske tradicije, ali on danas, zajedno s Aristotleom Papanikolauom, neosporno biva nosivim stupom ove vrst diskursa unutar nje, s obzirom da su je oni podigli na jednu višu, akademsku razinu s jasnom namjerom da ona tamo i ostane. Naime, 2012. godine izlazi knjiga „Orthodoxy and Political Theology“ Kalaitzidisa na engleskom jeziku, a nekoliko mjeseci nakon nje i knjiga „The Mystical as Political: Democracy and Non-Radical Orthodoxy“ Papanikolaua, čime se, na jedan način, najavio kraj svojevrsnog „doba nevinosti“ pravoslavlja u sferi preuzimanja političke i društvene odgovornosti. Barem u onom teoretskom smislu, jer se za praktično ostvarenje iste traži puno više od nekolicine teologa okupljenih oko ove ideje, koji se pripadnicima svoje zajednice upinju dokazati nepobitno – kršćanska teologija jest politična i osloboditeljska, a eshatologija niti je nekakvo sredstvo za opravdanje svjetovnih ideoloških agendi, niti je utočište za bijeg od svijeta i njegovih izazova, već je ona usudom Krista prožeta dimenzija bivanja koja konstruktivno i vrlo praktično stoji nasuprot svake zemaljske vlasti, bivajući najkonkretnijom nadom potlačenih, njihovom svojevrsnom barikadom u otporu prema društvenoj nepravdi i društvenim zlima. To, dakako, na teoretskoj ravni nije nešto što može biti dovedeno u pitanje, dok se u praktičnom smislu, to pak malo i rijetko takvim pokazuje, jer je, samo da za primjer uzmem kontekst postjugoslavenskih područja (mada je isto primjenjivo i šire), veća sablazan vidjeti popa ili svećenika među iz svojih kuća deložiranim ljudima i radnicima u štrajku ispred tvorničkih kapija, nego sa puškom u ruci ili na tenku. Knjiga dr. Kalaitzidisa upravo sa ovim i sličnim stanjima duha ulazi u raspravu, suprotstavljajući se nagonu koji kršćanstvo svodi na ravan skučenih politikantskih agendi, s čim njegova religijska tradicija ima izuzetno velikih problema i on se to potrudio konstruktivno prikazati. Stoga, „Pravoslavlje i politička teologija“ nije samo još jedno u nizu teoloških štiva koje su nastale u duhu pravoslavne tradicije, već ono biva jednim od onih rukopisa na kojem se temelji čitava jedna svjetonazorska koncepcija, usklađena sa osloboditeljskom porukom evanđelja kao ključa kršćanskog vjeroispovijedanja u generalu, jer ukratko, ako nešto u potpunosti ne zrači praksom Isusa Nazarećanina onda je to tek varijacija na temu njegova naslijeđa, a iskustvo nas podučava da je manja šteta ako takvih varijacija uopće nema, nego da u svojim varijantama na spomenutom naslijeđu uporno parazitiraju.

Izvor: polis.ba