LEONARDIS, Franjo (de Leonardi, de Leonardis, Leonardi, Leonardo; Francesco, Frano), nadbiskup i misionar (Trogir, 11. IV. 1595 — Kotor, između 3. i 7. IX. 1645). Osnovnu izobrazbu stekao u rodnom gradu, studij filozofije i teologije polazio u Rimu, gdje je doktorirao oko 1625. Nakon povratka u Trogir arhiđakon i generalni vikar biskupa P. Giordana.
Kongregacija za širenje vjere imenovala ga je u ljeto 1636, radi rada na crkvenoj uniji, opunomoćenim izaslanikom za područje Paštrovića. Na poč. 1637. iz Kotora je izvijestio Kongregaciju o nesuglasicama s tamošnjim biskupom V. Bućom oko metode rada te o uspjeloj suradnji s F. Bolicom Grbičićem, papinskim opunomoćenikom za misije u Albaniji. Radi veće učinkovitosti predlagao je prevođenje crkvenih knjiga na »ilirski jezik« te kontaktirao s tiskarom M. Ginammijem. Na početku je za suradnju pridobio manastire u Cetinju i Gradištu u Paštrovićima, 1638–39. više se puta sastao s crnogorskim vladikom Mardarijem I, a 1640. ishodio je od pape pomoć za isplatu dugova cetinjskoga manastira. Djelovao je kao misionar i izvan bokeljskoga i paštrovskoga područja, 1638. boravio u Draču i Lješu te pomogao pri razrješivanju jurisdikcijskih prijepora tih biskupija. U siječnju 1640. s Mardarijem je u Rimu pregovarao s Kongregacijom, ishodio za trojicu gojenaca iz Paštrovića smještaj u Zavodu za obraćenike te novac za učitelja koji će u Budvi na »ilirskom jeziku« poučavati buduće svećenike. Vrativši se iz Rima, Kongregaciju je potanko izvijestio o stanju na području Mletačke Albanije, Crne Gore i Srbije (Relatione di Francesco Leonardi Missionario Apostolico in Pastrovichi; objavili K. Horvat i M. Jačov).
U rujnu 1640. na njegovu je inicijativu vladika u Mainama prisegnuo na vjernost papi i obvezao se ispovijedati vjeru prema nauku Katoličke crkve. Kongregacija je pak te godine Leonardisu proširila misionarsku djelatnost na »cijelo područje Kraljevine Srbije«. U ljeto 1641. posredovao je u prijeporima Barske nadbiskupije i Skadarske biskupije s Lješkom biskupijom, u jesen 1642. neuspjelo u Peći pregovarao o uniji s patrijarhom Pajsijem i u listopadu uputio Kongregaciji raspravu o životu i smrti srpskoga kralja Uroša I (objavio Jačov).
Prema prijedlogu Bolice Grbičića iz 1643, u Rimu je 1644. posvećen za barskoga nadbiskupa; zbog složenih vojno-političkih prilika, ondje nikad nije boravio. U posljednjim izvješćima najavio je nastavak pregovora s patrijarhom i vizitaciju Nadbiskupije. Objavljeni su njegova oporuka i kodicil (L. Čoralić).