Dražen ZETIĆ: Astroetika (Kultiviranje (demilitarizacija) svemira)

 

”Nije čovjek uredio svemir da ga po njegovim mjerama sudimo.” [1]

Znanstvenici i poduzetnici širom svijeta upiru svoje eksploatacijske pretenzije ponajprije prema našem susjedu Mjesecu, zatim Marsu, Jupiterovom mjesecu Europi, Saturnovom mjesecu Titanu ili pak asteroidima Amunu ili Erosu. Da takve ideje nisu iluzorne pokazuju tipični predstavnici današnje svemirske tehnologije: alkemičar (sustav opskrbljivanja gorivom), zrakoplovi na laser, Deep Space 1, The Jupiter Icy Moons (prva svemirska letjelica na atomski pogon).

No, uz takav rapidni razvoj svemirske tehnologije, ponajprije trebamo precizirati i istaknuti potrebu izrade i usvajanja etičkih, te pravnih regula za svemir.[2] Odnosno, taj minimum opstanka i razvoja života u međuplanetarnim svjetovima nesumnjivo će morati biti popraćen i izgradnjom nove praktične etike (astroetike), koja bi za prvotnu intenciju imala demilitarizaciju svemira izraženu u temeljnom astroetičkom diskursu: Svemir ne smije postati oružje jednih protiv drugih. 

Ovaj skromni pothvat svoje obistinjenje također vidi i u, nedavno obznanjenoj široj javnosti, izjavi sir Martina Reesa (vodećega britanskog astronoma), koji je na znanstvenoj konferenciji Instituta za astronomiju, izjavio sljedeće:

”Ako su ekspedicije vladine ili međunarodne, mogla bi se ustanoviti ograničenja istraživanja poput onih na Antarktiku, no ako će istraživače financirati privatni poduzetnici vjerojatno će prevladati model Divljeg zapada.” [3]

To svakako ovisi o nama upravo sada – ovisi o tome  kakve ćemo planove izgraditi za sutra, za bolju budućnost, za sigurnije vrijeme nadolazećih generacija…?

Eksplotacija asteroida (planetoida) [4] Amuna ili Erosa s astroetičkoga diskursa

Ponajprije valja ukazati na tzv. aktualne svemirske kapitaliste i njihovo pretenzionističko ”gospodarenje nad univerzumom”. Današnji giganti već polako usmjeravaju svoje zanimanje za neistražena prostranstva dalekoga svemira. Za sada postoji aktualna ideja o iskorištavanju asteroida Amuna.

Da sve to nije iluzija govori i podatak da je NASA već u veljači 2001. god. prizemljila sondu na prašnjavu površinu asteroida Eros.[5]

Naime, sama vrijednost samorodnog željeza i nikla sadržanog u prostornom kilometru metalnog asteroida približno je jednaka godišnjem bruto nacionalnom proizvodu Sjedinjenih Američkih Država. Pa i sam asteroid Amun sadrži 30 puta više metala negoli što je to iskopano i obrađeno na Zemlji u čitavoj njezinoj povijesti![6]

”Međutim, čak su i sirovine s velikog asteroida ili kometa ograničene, i vremenom bi se sve više sirovina tražilo negdje drugdje, posebice voda, koja je potrebna za pića, za atmosferu kisika u kojoj se može disati te za proizvodnju vodika koji bi pokretao fuzijske reaktore.” [7]

No, SAD već ima i vlastiti program koji počinje misijom Deep Impact. [8] Međutim, ma koliko misija Deep Impact glasno zagovarala svoje znanstvene ciljeve, ona je isključivo svojevrsni paravan za američku kolonizaciju (pri tome bezuvjetno isključujući kultiviranje) svemira. Odnosno, pojednostavljeno rečeno, komercijalizacijom svemira dolazi i oružje.

Ali, (to famozno ”ali”), je li danas uopće mudro namjesto ”prvenstva Drugoga” (E. Lévinas)[9] pohrliti i odlučiti se za ”prvenstvo stroja”, i tim činom potpisati kapitulaciju i položiti svoju krunu[10] na giljotinu obezdušenja u eshatologiji tehnike.[11] Naime, po vlastitom sudu, smatram da su astronomija i čovjek (a ne multinacionalne korporacije i kompanije), tu u zajedničkoj suodgovornosti za kultiviranje i naseljavanje (umjesto kolonizacije) svemira sutrašnjice.

”Nastajanje čovjeka je uzdizanje do otvorenosti svijeta pomoću duha.” [12]

Prema tome, tu suvremeni čovjek itekako treba prihvatiti suodgovornost, jer prihvaćajući suodgovornost, čovjek odbija ropstvo koje je sam sebi komercijalizacijom namijenio. Odnosno, otklanja mogućnost da bude svojevrsni objekt u službi tehnoloških procesa i njihovih vladara. Oslobađajući se takvog podaničkog odnosa naspram krutoga tehnocentrizma, čovjek postaje neminovno ono na koncu za što je i sam pozvan (stvoren): ostvariti sebe kao osobu, kao čovjeka. Jer eksplotacijska tehnokracija ovdje pod maskom kolonijalnoga izrabljivanja, prvenstveno biva ne slobodni izričaj čovjekove stvaralačke prirode, nego prije svega krvoločna glad za bogatstvom. Zbog toga, u prvom redu treba u samom promišljanju otkloniti mogućnost da umjesto kultiviranja svemir postane svojedobni poligon za izrabljivanje čovjekove ranjivosti za prividnim basnoslovnim bogatstvima.

”Projekt Mjesec” s astroetičkoga diskursa

Na Mjesecu je već pronađena i lokacija na nevidljivoj strani – famozni krater Saha. Sadašnji astronomi predviđaju da bi na Mjesecu do 2020. trebala biti sagrađena stalna postaja za iskorištavanje mjesečevih rudnih i mineralnih izvora.      

No, prema novoj američkoj svemirskoj strategiji,  robot bi na Mjesecu trebao biti već 2008. godine, a ljudi bi ga počeli ozbiljnije naseljavati između 2015. – 2020. godine. Međutim, mnogobrojni stručnjaci naglašavaju kako ne treba srljati u veliki svemirski skok s ljudskim posadama. Pogotovo što se u takvom hiperaktivnom progresu svemirske tehnologije, u prvi mah, ponajprije ističe ambivalentnost sigurnosti i ugrožavanja ljudskih života u budućim međuplanetarnim putovanjima. U pogledu toga, vrijedno je prisjetiti se i događaja eksplozije raketoplana Challengera (28. siječnja 1986.), poslije čega nije bilo preživjelih.

Ali s druge strane arene, tabor američkih znanstvenika bezrezervnim ovacijama podržava Bushovo prebacivanje strategije prema Mjesecu kao ishodištu za daljnja istraživanja, jer je smatraju oni, upravo odustajanje od Mjeseca usporilo razvoj svemirske tehnologije. Naime, ”Projekt Mjesec” nije samo trošak koji u punom smislu podmiruje država, nego želi što bržu komercijalizaciju Zemljina suputnika. Odnosno, privatne tvrtke trebale bi pronaći računicu da Mjesec iskorištavaju kao relejni objekt za zemaljske komunikacije, rudarsko iskorištavanje, pogone za proizvodnju u uvjetima smanjene gravitacije, genetska i biološka istraživanja s profitom kao motivacijom te – ne najmanje važno – turizam, prisutnost medija poput televizije. S druge strane, zajedničku (planetarnu) obranu od udara izvanzemaljskih tijela Amerikanci izričito odbijaju, pa čak i s Europom.

No, cilj kultiviranja Mjeseca a priori ne bi trebao biti eksplotacija, već bi prvotno trebao biti usmjeren na misiju širenja kultiviranoga života u univerzumu. Odnosno, kultivirajući životom nepregledne mjesečeve kratere, čovječanstvo bi zapravo trebalo kultivirati Mjesec životom, a ne još ga više imperijalističkim izrabljivanjem osiromašiti!

Naime, i u tim kultiviranim «svemirskim postajama» čovjek će također neminovno trebati težiti prema smislu, vrednovati svoju okolinu, čine i ponašanja.

”Ti se problemi uspješno mogu rješavati jedino na međunarodnom planu udruživanjem čitavog civiliziranog čovječanstva, ali u prvom redu podizanjem svijesti i odgojem savjesti svake osobe, čovjeka. Zato su ispravna etička, moralna načela odgovornosti za svoj osobni život… i naroda te čitavog čovječanstva i budućih generacija itekako važna. ” [13]

Dakle, poanta kultiviranja svemira sutrašnjice ogleda se prvenstveno u što produktivnijoj i kvalitetnijoj izgradnji međuljudskih odnosa i zajedničkog suživota u planetarnim prostranstvima. Odnosno, svemirska civilizacija ne bi trebala postati «plijen» kapitalističkih pretenzija i frankenštajnskih ideologija.

”Ona manipulacija, koja bi ugrožavala čovjeka u toj njegovoj određenosti beskonačnim horizontom, odnosno koja bi ga svodila na ovisnost o određenoj stvarnosti (o društvu ili o nekolicini manipulanata) – jest potpuno neprihvatljiva…”. [14]

Dakle, umjesto osvajanja, astroetički diskurs bezuvjetno zagovara i podržava kultiviranje neistraženih planetarnih područja, koje nadalje treba ne samo staviti u službu pojedinih svjetskih velesila, nego i u svestrani napredak cjelokupnoga čovječanstva. 

No, tu je svakako bitno naglasiti da će i temeljnu i samim time presudnu  ulogu u tim jezivim prerijama Mjeseca, Marsa, Jupitera (Europe), Saturna (Titana) i asteroida Amuna ili Erosa… nerijetko imati i ono što bude pokretalo čovjeka, a to će svakako biti i ”recipročni altruizam”.[15]

Naime, upravo genetička sebičnost ili pak altruistično ponašanje elementarno polazi od pretpostavke da skupina, vrsta ili populacije neke vrste, koje se ponašaju altruistično jedne prema drugima, imaju kudikamo veće izglede za opstanak naspram onih skupina koje su se ponašale egoistično. U prilog tome nadasve je poželjno navesti i razmatranja u socijalnoj psihologiji (suživota bijelaca i crnaca u rudniku) koji opet u mnogočemu potkrjepljuju potrebu izrade i usvajanja pravnih i astroetičkih regula za kultiviranje svemira sutrašnjice. Upravo tu socijalni psiholog Pennigton navodi da je tolerancija bijelih rudara naspram crnih u rudniku bila čak 80 %, dok je primjerice izvan rudnika, takav stupanj tolerancije zastupalo samo nekolicina (preciznije tek nekih 20 % bijelih rudara). Ovi podaci sasvim očigledno upućuju da suživot (u Pennigtovom slučaju suživot ispod zemlje – u rudnicima) uvjetuje uvažavanje različitih skupova vrijednosti ili normi u odnosu na one koje djeluju iznad zemlje (što će zasigurno još više doći do izražaja pogotovo u uvjetima mikrogravitacije i nemilosrdne odvojenosti od matičnoga planeta).[16]

”Quidquid movetur, ab alio movetur – kad god se ozbiljuje mogućnost, ozbiljuje se snagom drugoga.”[17]

Jer će upravo taj odlučujući iskorak prema drugom čovjeku i nesebično zatomljivanje  pretenzija omogućiti čovječanstvu da ne umre u vremenu, nego da se nadilazeći uprisutni kao kolijevka evolucije ljubavi i mirotvornog ozračja za nadolazeće generacije.

”Kozmonautskoj generaciji, koja se nada da će tehnikom zavladati svijetom, moramo reći da se vara. Svemir ćemo osvojiti ljubavlju.” [18]

Kultiviranje [19] Marsa s astroetičkoga diskursa

”… Mars nije američki, niti je bilo koje druge države ili grupacije, čak nije ni”vlasništvo” samih Zemljana. Kad kažemo”m”, onda se pod tim mora podrazumijevati život jer svemir pripada životu.”[20]

Iz svih ovih dosada izloženih tvrdnji nužno je ponajprije osvrnuti se i na eksploatiranje Marsa. Naime, iz zadnjih saznanja (od američkoga rovera Opportunity / robota Spirita) izgleda da na Marsovom južnom polu ima mnogo zaleđene vode, što bi značilo, tobože, da su oba pola prekrivena ledenom korom.[21]

Odnosno, nakon otkrića da je na jednoj strani Marsa bilo vode, znanstvenici su izvijestili da je vode, iako manje, bilo i na drugoj strani planeta, što ide u prilog teoriji da je Mars nekoć imao atmosferu.

Zatim, tu treba imati na umu i relevantnu činjenicu, a to je svakako rađanje jedne nove univerzalne «marsovske» kulture. Također trebamo imati u vidu i činjenicu novih (mladih) rođenih na Marsu, jer će oni vjerojatno imati specifičniju edukaciju iz tehnologija, koje će biti relevantne za njihovu koegezistenciju u tom novom ekosustavu. U takvim (znatno) promijenjenim okolnostima razvijati će se i svekoliko drugačija (u ovom slučaju «marsovska») kultura. Odnosno, pogotovo će doći do izražaja novi strahovi i tendencije s kojima će se buduće generacije nesumnjivo u skorašnjoj budućnosti susretati. Zatim različite tehnologije, društveni sistemi…

”…i, kako se to dogodilo u svim sličnim okolnostima kroz cijelu ljudsku povijest, postupno kulturno i političko udaljavanje od matičnog svijeta (planeta D. Z.).” [22]

Naime, navedeni pilot projekti  za stalne postaje i istraživanje na Mjesecu i ostalim planetima i nebeskim tijelima (asteroidima ili planetoidima)  uvelike će ovisiti o međusobnoj ljudskoj tolerantnosti i podnošljivosti. Iz toga razloga možemo navesti i program Biosfera II,[23] koji je u SAD (Tuscon, Arizona) pokušalo realizirati osam američkih znanstvenika. Oni su, naime, u periodu između 1991. i 1993. g. pokušali živjeti u hermetički zatvorenom prostoru u umjetno stvorenoj atmosferi u Tusconu.

Oni su odmah na početku bili suočeni s mnogim problemima, kao što je primjerice recikliranje i stvaranje umjetne atmosfere, biljnog i životinjskog otpada. Jer prema jednom proračunu, na dvogodišnjem putu do Marsa, posada broda od šest članova proizvela bi više od šest tona organskog otpada. Većinu toga činile bi ‘fekalije‘, pa se samim time nameće i pitanje: što učiniti s tim otpadom? [24]

 Aktualni sustavi zbrinjavanja otpada trenutno ne pokazuju veliku perspektivu. Samim time neizostavno ukazujući na potrebu razvijanja novog sustava recikliranja u svemiru sutrašnjice. U kontekstu toga, jedno od mogućih rješenja je i trenutni razvoj ‘mikrobnih pogonskih ćelija’.[25] Nadalje, povrh tehničkih problema recikliranja i stvaranja (umjetne atmosfere, biljnog i životinjskog otpada), astronauti će biti zatvoreni i s pet, šest bliskih prijatelja (ukoliko uopće budu prijatelji) u prostorije veličine radnoga boravka u trajanju od dvije godine.[26]

Tu se također nazire i pitanje Astroetike, koja bi mogla imati posredničku ulogu u toj 24 satnoj upućenosti svemirskih kolonizatora jednih na druge na uskom i nerijetko hermetički zatvorenom prostoru. Naime, primarni cilj astroetike bio bi osvijestiti potencijalne svemirske putnike sa Zemlje da prihvate demilitarizaciju i da kultiviraju astroetički diskurs (”Svemir ne smije postati oružje jednih protiv drugih”) u drugim Sunčevim sustavima, planetima, galaksijama. Zapravo, samim takvim temeljnim osvješćivanjem u hermetički zatvorenim prerijama, ona nastoji postati sugestivni putokaz ka što boljem stabiliziranju međuljudskih odnosa i svakodnevnoga suživota u nepreglednim planetarnim  prostranstvima:

”Čovjek mora biti u mogućnosti, da se oslobodi izvanjske prisile, da bi mogao t.j. vrijednosno djelovati.” [27]

Naime, onih osam znanstvenika u Biosferi II bilo je u kudikamo povoljnijem položaju jer su mogli slobodno napustiti svoj ekosustav, što sutrašnji svemirski kolonizatori svakako neće biti u mogućnosti na što sasvim transparentno upućuju i navedeni podaci o tehničkim polijetanjima s Marsa.

a) Utjecaj mikrogravitacije na ljudski organizam

Je li uopće moguće preživljavanje u svemiru, bez utjecaja gravitacije i zaštite atmosfere i magnetosfere? Dakle, iz svega toga na površini a priori izranjaju i pitanja: što ako svaki član ovlada jednom ključnom djelatnosti, što će biti u slučaju ako se taj član posade razboli ili pak strada?

Odnosno, znanstvenicima je već poznato da boravak u bestežinskom stanju za vrijeme misije (oko tri godine) može uzrokovati degeneraciju mišića, kostiju i srca.

Dakako, trebamo odgovoriti i na pitanja o progresivnim promjenama u kemiji krvi i na gubitak kostiju od 6 % u godini dana u bestežinskom stanju; Na što sasvim evidentno upućuje i Gary Martin (direktor naprednih programa u NASA – i), naglašavajući sljedeće:

”Biti daleko od Zemlje u vremenu od tri godine znači da bi svaka stanica našega organizma bila ozračena galaktičkim zračenjem i mi jednostavno ne znamo kakve bi bile posljedice za ljude.” [28]

Nadalje, u kontekstu toga, mogu se navesti i drugi mikrogravitacijski uvjeti koje su ruski znanstvenici za vrijeme svoga dugotrajnoga boravka na Miru također proučavali, a to je poglavito utjecaj mikrogravitacije na:

1. ponašanje srca i pluća
2. odvijanje tjelesnih procesa poput probave
3. rast biljaka u uvjetima mikrogravitacije[29]

Štoviše, što se općenito tiče znanosti u svemiru, bitno je spomenuti i Spacelabove[30] koje je ESA (Europska svemirska agencija) prilagodila  teretnom prostoru američkoga raketoplana Space Shuttla. Naime, Spacelab je bio sačinjen od laboratorija koji su bili konstantno pod tlakom zraka, gdje su se obavljali pokusi s mikrogravitacijom.

Na nekim letovima Spacelab je nosio Biopolicu i Antropolicu, odnosno sklop inkubatora za stotine uzoraka stanica i mikroorganizama gdje su znanstvenici proučavali kako mikrogravitacija djeluje na njihov razvoj i ponašanje, dok je Antropolica namijenjena za izvođenje pokusa o utjecaju mikrogravitacije na ljudsko tijelo.

Biolozi su tu nadasve htjeli vidjeti kako mikrogravitacija djeluje na oplođena jajašca. Takve pokuse je izvodila Shannon Lucid 1996. na Miru. Spacelab je poduzeo takva dva međunarodna leta. Projekti su prvenstveno sadržavali istraživanja djelovanja mikrogravitacije na ljudski živčani sustav te na razvoj račjih jajašaca, sadnica leća i bakterija.

Što se tiče pitanja slobode znanstvenika na međuplanetarnim putovanjima i u planiranim naseobinama (svemirskim naseljima – postajama), tu  istraživači (znanstvenici) svakako ne bi trebali u mnogočemu imati «odriješene ruke», odnosno potpunu slobodu u istraživanju (eksperimentiranju), te time zapostaviti: obvezu, odgovornost,[31] astroetičko postupanje prema dignitetu, kulturi, u krajnjoj instanci životu!

Dakle, astroetičke norme prvenstveno bi trebale sutrašnjim znanstvenicima  (istraživačima)  pokazati gdje su granice preko kojih više ne bi smjeli ići i time eventualno ugroziti jedinstvene kulture, te ih takvim destruktivnim djelovanjem dovesti na rub egzistencije i humanog života.

b) Problematika ”demografske eksplozije” na Zemlji u odnosu na

     kultiviranje (naseljavanje) Marsa

”Život traži život”.[32]

Jedan od aktualnih gorućih problema suvremenoga čovječanstva svakako je i  ”demografska eksplozija” u nerazvijenima i najsiromašnijim zemljama svijeta, što u svakom slučaju argumentirano potkrepljuje i činjenica da se dnevno rodi 240. 000 djece i da samim time ne postoji nikakvo rješenje za dnevno slanje 240. 000 stanovnika Zemlje u Svemir.  O tome je ujedno govorio i Carl Sagan (projektni znastvenik NASA – e), koji je tvrdio da nema nikakve naseobine oko Zemlje, na Mjesecu ili drugim planetima koji bi mogli eventualno spriječiti velike razmjere djelovanja ”demografske eksplozije” na Zemlji.[33]

Usto, relevantno je naglasiti da danas na svijetu živi negdje oko 6 milijardi ljudi. Štoviše, bude li se stanovništvo ovakvim eksponencijalnim rastom povećavalo (oko 1, 9 % godišnje), neminovno će na Zemlji za četrdesetak godina biti oko 12 milijardi ljudi, za 80 godina 24 milijarde, a za 120 godina 48 milijardi stanovnika.

Polazeći s toga stanovišta, sasvim je sigurno neprimjerenim smatrati i izjavu S. W. Hawkinga, koji je londonskom listu Daily Telegraphu u više navrata izričito naglasio kao jedinu mogućnost opstanka čovječanstva u 21. st. invaziju svemira. Objektivno gledajući, s dužnim respektom prema ovom renomiranom znanstveniku iz Cambrigea, ipak je potrebno apriorno ustvrditi, da su ovakve tvrdnje i javni apeli na alarmantnu invaziju (imperijalističko osiromašivanje neistraženih satelita asteroida planeta) u široj perspektivi doista u jednu ruku apsurdni i svakako, s bilo kojega etičkoga (pogotovo astroetičkoga), stajališta neodgovorni.

”Da bi se stvorio taj  frankenštajnski okoliš trebalo bi uložiti jako puno novca, tehnologije i hrabrosti, što se napose odnosi na ljude čija bi misija bila izgradnja i upravljanje tvornicama plina na studenoj i pustoj periferiji, lišenoj čak i zraka. Taj  je plan toliko nevjerojatan da je izazvao debatu i glede metode i glede etike.”[34]

Nikakav bijeg u međugalaktičke svjetove neće riješiti goruće probleme čovječanstva: demografske eksplozije, bioterorizam… i prokletu glad za zlatom. Stoga, umjesto visoko podignutih okulara teleskopa prema drugim planetarnim svjetovima, odvažimo se za početak sučeliti sa problemima našega vremena i pokušajmo zajedničkim snagama stvarati planove za kultiviranje nadolazeće budućnosti bilo gdje u svemiru. 

c). Lice s Marsa – Iluzija?

Naime, misleći na lice s Marsa, mnogi su od toga učinili spektakularni medijski događaj. Odjednom su nastale mitske priče o postojanju nekakve superiorne civilizacije na Marsu, koja je bila u službi zaštite i očuvanja vodenih izvora na tom tajnovitom planetu. Pa je tako i američki tabloid Weekly Word News (20. studenoga 1984.)[35] obznanio doista u kozmičkim razmjerima vijest o postojanju porušenih hramova i lica koja je načinila neka drevna izumrla civilizacija!?

No, sva ta stihija završena je konačnim preletom MGS – a (Mars Global Surveyor – 5. studenoga 1998.) preko područja Cydonije, kada je ujedno napravljen snimak lica na Marsu, koji je bio desetak  puta istančaniji od orginalne Vikingove fotografije 1 iz 1976. god.

Te su istančane slike pokazale sasvim prirodni (marsovski) krajolik, bez ikakvih vanzemaljskih spomenika, porušenih hramova… ili lica na Marsu.

Štoviše, u pogledu ovih ovdje izloženih dokaza, neminovno je također ustvrditi da se jedino preko istine čovjek može pronaći u svemiru, jer iz istine izvire čovjekov duh i čitav univerzum. I samo takva istina može otkriti najtiše zakutke čovjekova iskonskoga mikrokozmosa.

NOTA BENE: Članak je napisan 2004. (prije punih dvadeset i jednu godinu), i sada se prvi put javno obznanjuje na internetu. Otada se dosta toga promijenilo, ali i dalje mnoge ovdje iznesene postavke, mogu se uzeti ozbiljno u obzir i možda neka daljnja razmatranja. Ovdje je prvi puta iznesena ideja o mogućnosti zasnivanja astroetike u bestežinskom stanju. 

CONCLUSION

In spite of all, as we have established, space is truly a phenomenon and a perspective of our future to make it adjustable co-traveller throughout time travels and a fast devellopment of space technology. Of course, if during that rapid devellopment we do not allow space to become “weapons” that we use against each others.

Bibliografija

COUPER, H., / HENBEST. N., Enciklopedija svemira, Zagreb  ²2004.

KARDUM, I., Evolucija i ljudsko ponašanje, Zagreb 2003.

MATULIĆ, T., Evolucija – kultura – etika – moral – religija, u: Filozofska istraživanja, 91 (4/2003).

RAGUŽ, I., Homo – Experimentum Coram Deo, u: Filozofska istraživanja, 91 (4/2003).

DADIĆ, B., Čovjekov duh pred izazovom tehnike, u: Filozofska istraživanja, 89 (2/2003).

WETZ, F. J., Protiv ravnodušnosti svijeta, u: Filozofska istraživanja, 90 (3/2003).

SAGAN, C.,  Plava točka u beskraju, Zagreb 2002.

OSLIĆ, J., Izvori budućnosti. Fenomenološki i hermeneutički pristupi svijetu faktičnog životnog iskustva, Zagreb 2002.

HAWKING, S. W., Svemir u orahovoj ljusci, Zagreb 2002.

STAGUHN, G., Kratka povijest svemira, Zagreb 2002.

WAAL, F. D., Prirodno dobri. Podrijetlo ispravnog i pogrešnog kod ljudi i drugih životinja, Zagreb 2001.

MITTON, S. /  J., Astronomija, Zagreb ²2001.

NIKOLA, S., Čovjek i kultura. Uvod u socio-kulturnu antropologiju, Zaprešić 2001.

McNAB, D., / YOUNGER. J., Planeti, Zagreb 2000.

 SAGAN, C., Svijet progonjen demonima. Znanost kao svijeća u tami, Zagreb 2000.

HATHAWAY, H., Vodič kroz svemir, Zagreb ²2000.

DAVIES, P., Posljednje tri minute. Priča o svršetku svemira, Zagreb 2000.

A, SIMONIĆ, Tragovima znanja u budućnost. Quo vadis scientia, Rijeka 1999.

SAGAN, C., Koliko sunaca, koliko svjetova, Zagreb 1999.

GARDELS, N. P. (prir.),  Na kraju stoljeća. Razmišljanje velikih umova o svom stoljeću, Zagreb 1999.

LOVELOCK, J., Taj živi planet Geja , Zagreb 1999.

BAJSIĆ, V.,  Granična pitanje religije i znanosti, Zagreb 1998.

PENNINGTON, D. C., Osnove socijalne psihologije, Jastrebarsko 1997.

BELIĆ, M., Metafizička antropologija, Zagreb 1995.

BERDJAJEV, N., Novo srednjovjekovlje. Razmišljanje u sudbini Rusije i Europe, Split 1991.

SMITH, A. E. W., Postanak čovjeka i njegova sudbina, Zagreb 1991.

POZAIĆ, V., Ekologija. Znanstveno – etički – teološki upiti i obzori, Zagreb 1991.

SCHELER, M., Položaj čovjeka u kozmosu. Čovjek i povijest, Sarajevo  ²1987.

DESPOT, B., Uz genezu filozofijske antropologije: Filozofska istraživanja 11 (4/1984).

WEISSGERBER, J., Osnovni zakoni svemira, Zagreb 1972.

KANT, I., Kritika praktičnoga uma, Zagreb 1956.

http://www.iskon.hr.znanost/page/2004/03/18/0118006.html

astronomija.net/article.php?sid=210

htnet.hr/vijesti/dogadjaji/page/2004/01/14/0338006.html

astronomija.net/article.php?sid=240&mode=threa&order=0

iskon.hr/znanost/page/2004/03/24/0138006.html

iskon.hr/znanost/page/2001/02/16/4037006.html

iskon.hr/znanost/page/2002/09/15/0024006.html

astronomija.net/article.php?sid=58

iskon.hr/znanost/page/2003/12/10/0345006.html

iskon.hr/znanost/page/2003/12/16/0397006.htmlastronomija.net/article.php?sid=55

iskon.hr/znanost/page/2004/03/26/0604006.htm

iskon.hr/znanost/page/2000/06/21/2004006.html

iskon.hr/znanost/page/2003/12/16/0397006.html

iskon.hr/znanost/page/2004/03/26/0604006.html

iskon.hr/znanost/page/2004/03/09/0410006.html

iskon.hr/znanost/page/2004/05/19/0517006.html

Podnožne napomene:

[1] V. BAJSIĆ, Granična pitanje religije i znanosti, Zagreb 1998., str. 241.

[2] a) slobodu iskorištavanja i istraživanja svemira; b) spašavanje astronauta; c) registraciju i vraćanje lansirnih    objekata; usp. A. SIMONIĆ, Tragovima znanja u budućnost. Quo vadis scientia, Rijeka 1999., str. 429.

[3] http: //www.iskon.hr/znanost/page/2002/09/15/0024006.html

[4] Usp. S. / J. MITTON, Astronomija, ²2001., str. 86 -87.

[5] Asteroid «Amun» je zapravo planina željeznih ruda izmiješanih s dragocjenim metalima.

[6] U unutrašnjosti prave vrste planetoida (onoga što sadrži ugljik), poglavito se može pronaći i materijal za proizvodnju kamena, metala i plastičnih konstrukcija te obilje vode, odnosno svega što bi nam eventualno trebalo za izgradnju zatvorenog ekološkoga podzemnog

sustava (bolje rečeno podzemnoga vrta).

[7] C. SAGAN, Plava točka u beskraju, Zagreb 2002., str. 351; G. STAGUHN, Kratka povijest svemira, Zagreb 2002., str. 180

[8] Usp. Večernji list, subota, 20. 03. 20004., str. 67.

[9] Usp. J. OSLIĆ, Izvori budućnosti. Fenomenološki i hermeneutički pristupi svijetu faktičnog životnog iskustva, Zagreb 2002., str. 195-243.

[10] Dijadem – vrpca za čelo od plemenite kovine, ukrašena dragim kamenjem.

[11] Usp. N. BERDJAJEV, Novo srednjovjekovlje. Razmišljanje u sudbini Rusije i Europe, Split 1991., str. 128.

[12] M. SCHELER, Položaj čovjeka u kozmosu. Čovjek i povijest,  Sarajevo ²1987., str. 48.

[13] V. POZAIĆ, Ekologija. Znanstveno – etičko – teološki upiti i obzori, Zagreb 1991., str. 20.

[14] I. RAGUŽ, Homo – Experimentum Coram Deo, u: Filozofska istraživanja, 91 (4/2003.), str. 927.

[15] F. DE WALL, Prirodno dobri. Podrijetlo ispravnog i pogrešnog kod ljudi i drugih životinja, Zagreb 2001., str. 23; Usp. T. MATULIĆ, Evolucija – kultura – etika – moral – religija, u: Filozofska istraživanja, 91 (4/2003), str. 986; Usp. I. KARDUM, Evolucija i ljudsko ponašanje, Zagreb 2003.

[16] Usp. C. D. PENNINGTON, Osnove socijalne psihologije, Jastrebarsko 1997., str. 121-122.

[17] M. BELIĆ, Metafizička antropologija, Zagreb 1995., str. 16.

[18] J. WEISSGERBER, Osnovni zakoni svemira, Zagreb 1972., str. 240.

[19] P. DAVIES, Posljednje tri minute. Priča o svršetku svemira, Zagreb 2000., str. 124.

[20] http: //www.htnet.hr/vijesti/dogadjaji/page/2004/01/14/0338006.html

[21] http://www.iskon.hr/znanost/page/2004/03/18/0118006.html

[22] C. SAGAN, Nav. dj., str. 303.

[23] H. COUPER / N. HENBEST, Enciklopedija svemira, Zagreb ²2004., str. 72-73.

[24] A i pola stoljeća nakon lansiranja prvog satelita, čak više od 90 % predmeta u stazi oko Zemlje čini svemirski otpad. Svaki neuspješni let povećava količinu toga smeća i povećava opasnost od sudara s njime. Jer čak i sudar s česticom boje, ili pak veličinom trešnjine koštice, može izazvati sudar sa svemirskom letjelicom pri brzini od 30 – 45 000 km/ h.

To se jednom i dogodilo – kad je komadić svemirske prašine 1982. god., oštetio prozor svemirske postaje Saljut.

[25] ‘Mikrobne pogonske ćelije’ elektrone dobivaju iz organskog otpada. Naime, sama bakterija u srcu uređaja, hrani se smećem, i u svom metaboličkom ciklusu izvlači elektrone iz otpadnog materijala.

Bakterija ‘Geobacter‘, kao i neke srodne, mogu se ‘nagovoriti’ da te elektrone provedu direktno na elektrodu pogonske ćelije koja ih prenosi u strujni krug. Kako elektroni teku u strujnom krugu oni proizvode električnu energiju.

[26] Upravo o toj problematici govori i knjiga Ljudi na Marsu 2029. godine autora Zlatka Rendulića koja će biti objavljena u dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju do kraja 2004. godine na 150 stranica s 30 – tak fotografija. Naime, Z. Rendulić u svome 7. poglavlju govori o izolaciji i utjecaju zatočeništva na članove posade. (7. LJUDSKI FAKTOR U MARSOVOJ MISIJI). Usp. http://www.iskon.hr/znanost/page/2004/03/24/0138006.html

[27] I. KANT, Kritika praktičnoga uma, Zagreb 1956., str. 197.

[28] http: //www. astronomija.net/article.php?sid=240&mode=thread&order=0

[29] Usp. Mars će jednoga dana svijetliti svjetlošću genetski modificiranim biljkama, http://www.astronomijama.net/article.php?sid=55.

[30] Usp. H. COUPER / N. HENBEST, Nav. dj., str. 66-67.

[31] Usp. F. J. WETZ, Protiv ravnodušnosti svijeta, u: Filozofska istraživanja, 90 (3/2003.), str. 556.

[32] Usp. C. SAGAN, Plava točka u beskraju, Zagreb 2002., predgovor XIV.

[33] ISTI, Koliko sunaca, koliko svjetova, Zagreb 1999., str. 22 – 24.

[34] N. HATHWAY, Vodič kroz svemir, Zagreb ²2000., str. 121.

[35] Usp. C. SAGAN, Svijet progonjen demonima. Znanost kao svijeća u tami, Zagreb 2000., str. 64.