Pišem ti ovo pismo, jer moram ići u rat!
Kako je sve ovo došlo, ne znam.
Moram napustiti tebe, svoj život, svoje djetinjstvo, roditelje, braću, sestre i školu!
Svi planovi koje sam stvarao odjednom su nestali, nemaju smisla, smisla nema ni naše planiranje zajedničke budućnosti, posla, kuće i djece…
Do nedavno sam bio dijete i razmišljao o običnim, trivijalnim stvarima koje su mi bile jako važne, poput; što obući, gdje se naći sa prijateljima, gdje izaći…?
Sada se moram boriti sa neprijateljem kojega ne mrzim, a znam da on ne mrzi mene!
Moram ubijati ljude koji mi nisu išta učinili, a znam da ni oni ne žele ubijati nas!
Znam da mogu biti teško ranjen ili životno osakaćen, a znam da se možda neću nikada vratiti kući!
Pišem ti ovo pismo, jer sam siguran da pisma pišu i svi moji suborci pored mene, a također i svi dečki na suprotnoj strani, svojim djevojkama i svojim najmilijima!
Mi u stvari nismo neprijatelji, mi se moramo ubijati, jer su jedna, dvije ili više budala, tako odlučili!
Ovo nije naš rat, ovo je njihov rat!
Oni se bore riječima i olovkom iz svojih toplih fotelja, a mi kojih se rat uopće ne tiče, umiremo na bojištu.
Moram ubiti čovjeka kojega ne želim, nečijeg brata, oca, supruga, prijatelja, a isto tako on mora ubiti mene!
Zbog modernog načina ratovanja, danas se koriste svakakve vrste dronova, tako da suprotna strana nema više ni lica, ni tijela!
Kako se boriti protiv toga?
A što ako se bude počelo koristiti nuklearno oružje?
Mislio sam da rata više nikada neće biti!
Mislio sam da smo naučili iz povijesti, čije je učenje u školama svrha, da se zlo ratovanja nikada ne ponovi!
Mislio sam da smo dostigli najviši stupanj civiliziranosti i da nećemo ikada dozvoliti da dođe do novih ratova, osvajanja i velikog broja civilnih i vojnih žrtava!
Mislio sam pogrešno!
Bez obzira na stupanj civiliziranosti, čovjek se neće ikada promijeniti!
Čovjek će uvijek ostati čovjek, u onom negativnom smislu, zvijer željna krvi, ubijanja i osvajanja!
Ulazim u ovaj rat, bez razloga i bez cilja, samo zato da bi budale rekle na kraju ratovanja, da su možda ipak pogriješili i da rat uopće nije imao smisla, a u budućnosti će se na TV ekranima kretati snimke ogromnih groblja, sa stotinama tisuća bijelih spomenika, među kojima će jedan biti moj!
Oni dobri ljudi, kojih je neizmjerno više, ljudi poput mene, mojih suboraca i vojnika na drugoj strani, ljudi koji ne žele ratovati i žele graditi svoju budućnost u miru, takvi ljudi će uvijek plaćati najskuplju cijenu!
Pišem ti ovo pismo jer znam da se neću vratiti!
Pišem ti ovo pismo da ti kažem da te volim i da ti kažem zbogom!
