Neki dan ulovih vremena pa sam malo bacio oko na ovu stranicu i to iz razloga da kroz sadržaj shvatim koja se generalna ideja provlači kroz kontekst. Shvatih da je generalna ideja preko ovoga malog kutka cyberspacea pokušati učiniti ovaj svijet bar malo boljim mjestom.
No, ovako na prvu, iskreno ne vjerujem da bi i meni bilo moguće biti sudionikom ove benevolentne agende. Ne da bi ovaj svijet mogao i, ponajviše, trebao biti bolje mjesto realizacijom nakana dobrih ljudi, nego radi mog uvjerenja da jednostavno ne postoje internetske stranice koje bi, per se, širile ili dobro ili zlo. Njihov sadržaj može biti zanimljiv ili dosadan, informativan ili zatupljujući, no isključivo sam ja, ili bilo koji drugi čitatelj sa svojim afinitetima, stupnjem obrazovanja, seksualnim sklonostima, svjetonazorom, taj koji će okarakterizirati bilo koju stranicu ovakvom ili onakvom, a ne autor. Ne mogu autori svoje stranice, portale i novine nazivati informativnima ili najčitanijima. Takav sud bi trebali donositi isključivo čitatelji.
Druga stvar je činjenica da bi se cijela ova priča trebala odvijati na platformi koja se zove ‘Fejsbuk’. A on ima algoritam koji se zove ‘komjuniti standards’. Prilično je sofisticiran, no ipak je još u povojima, a po sebi je zapravo najava softvera koji će svojim kapacitetima i zlom namjerom provjere i uklanjanja poruka i misli sa ove platforme biti na razini istinskoga ‘Big Bradera’. (I ne, ne imponira mi engleske riječi pisati ‘po Vuku’, nego je, za sada, to jedan od načina da se zaobiđe navedeni algoritam).
‘Komjuniti standards’ iznad države i zakona
Konačno, ova platforma je nečije privatno vlasništvo i taj vlasnik, a uvjeren sam da iza kojeg stoje prilično moćna i opskurna ekipa, ima pravo postaviti ‘komjuniti standarde’ kakvi god mu padali na pamet, dok zakonodavstvo pojedinih država ostaje nemoćno i prilično nevažno pred tim globalnim čudovištem.
Marko Aurelije jednom reče (obožavam ovakve početke rečenica): “Duša ima boju čovjekovih misli”. Tako o čovjeku današnjice najviše govori i njegov nepobrisan ‘browser history’. S druge strane, istinski mi je drago što sam na misao cara filozofa, nekoć davno, naletio čitajući knjigu, a ne surfajući internetom, što, naravno, ne opovrgava činjenicu da se nadahnute misli mogu i tu pronaći. No, pitanje je tko ih i u kojoj mjeri, zapravo, želi tražiti. I tu ne mislim na neki nadahnuti meme ili dubokoumni citat na fotografiji nekog krajolika. Mislim na ekipu koja, recimo, u tramvaju čitaju iz svojih Kindle uređaja, dok u ovom trenutku internet razmjenom gargantuozne količine odvratnoga i smrdljivoga smeća ljudskoga duha nadmašuje sve knjige ikada napisane.
Treba li se zbog toga uplašiti i pobjeći s interneta? Naravno da ne. Iznimno je svojom simbolikom jaka fotografija Ivana Pavla II, dok gotovo u sferi liturgije pritišće ‘Enter’ na laptopu, šaljući ideju Kristovog namjesnika na Zemlji u cyberspace.
Međutim, kakvu simboliku iz te fotografije želi i, konačno, može shvatiti prosječan korisnik mrežnih usluga dok mišem za računalom ili palcem skrola po screenu smartphonea ili tableta. Dok lajka fotografiju susjedine mačke, nečijeg ručka, objavu o trenutačnoj lokaciji u kinu, kazalištu ili koncertu, objavu kako je netko tužan, radostan, napaljen ili utučen ili dok pravi ‘selfie’ u sanitarnim prostorijama nekog ugostiteljskog objekata ili dok prosljeđuje inicijativu o prikupljanju sredstava za oboljelu djevojčicu od raka ili za podršku nastavka rada skloništa za napuštene pse… a dok je sve u okvirima političke korektnosti i njihovih ‘komjuniti standarda’.
Sajam taština i gluposti ili moderni areopag?
Iznimno mi je teško pisati o dobru u takvom okruženju. Na sajmu ljudske inventivnosti izložiti ideju na zakupljenom štandu, dok mi s desna stoji štand sa videima vrištećih lisica koje se uspoređuju s gestom prijatelja koji se nisu dugo vidjeli, a s lijeva mi stoji štand s izloženim informacijama o jeftinim getribama Golfa trojke, dok malo dalje stoji štand nostalgičara za nikada prežaljenom Jugoslavijom ili porno sadržaji čija je legalnost vrlo upitna jer ozbiljno koketira s pedofilijom. Sajam za sve i svakoga, na kojemu se svašta nudi i svašta potražuje.
Na kraju, želite li okus Dobroga za vrijeme jutarnje kave, podnevne pauze na poslu ili u smiraj dana – uzmite knjigu u ruke. Za početak bilo kakvu. Pomirišite ju. Osjetite papir pod prstima i kao izraz protesta ili u smirenosti duha ukradite od ovog užubarnog i tehonološki nikad naprednijeg svijeta par redaka ili stranica za zdravlje svoga duha.
Naravno, kao djeca današnjice i dalje se poslužite internetom, ali najprije kao alatom za naručivanje gableca, kupnjom donjeg rublja, da se informirate o današnjoj vremenskoj prognozi ili da organizirate neku pijanku s prijateljima ili sastanak s istomišljenicima. Ma, znate već. Dovoljno ste pametni i informatički pismeni. Uostalom, internet je golem kao i ljudska radoznalost.
No, istinsko dobro ne može i ne smije biti uškopljeno ‘komjuniti standardima’. Ono je oduvijek provokativno, ono je razbuđujuće, ono u isto vrijeme tješi ožalošćene i do kostiju plaši nepravedne.
Tako. A prije nego nastavim čitati knjigu bacit ću pogled, obećajem na samo par minuta, na video peseka koji zavija na pjesmu ‘Jingle Bells’… nešto jednostavno preslatko!