U predvečerje svetkovine Uvoda presvete Bogorodice u Hram, u četvrtak 20. studenoga 2025., u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, otvorena je izložba ”Teodorine ikone” – kolažni radovi u maniri kršćanske ikonografije Istoka i Zapada, autorice Mirjane Nikolić
Izložbu je otvorio vladika Milan Stipić, biskup križevački, a o izloženim ikonama je govorio Dražen Zetić. Župnik o. Nenad Krajačić je zahvalio autorici te pozdravio sve nazočne, a svečanost je svirkom na saksofonu uzveličao Viktor Fedešin, student glazbe. O izložbi najbolji govori tekst Dražena Zetića iz kataloga:
”… Imaju li ikone snage da mire svijet… Mogu li nas svojom čudotvornošću uzdići iznad podjela… Mogu li nas zbližiti… sprijateljiti… Istočno sunce stoljećima svanjiva na Zapadu. Stidljivo raskriva svoje čari, bljeskajući uvijek iznova neponovljivim sjajem. Putem mora, prenosi poruke mira kao Noin golub s maslinovom grančicom u kljunu. Istok svojim tajnovitim bićem, posreduje neiscrpne energije plavetne nade, zlatne odsjaje (po)mirenja. Prije gotovo dvanaest stoljeća, na tronu jednoga svjetskoga carstva, Bizanta, pojavljuje se carica Teodora II. Prvotni razlog zbog kojega se ovaj ciklus radova u kolažu naziva Teodorine ikone jest nemjerljivi doprinos ove neobične vladarice, koji ponajviše dolazi do izražaja u njezinom hvalevrijednom poslanju, trajnome prekidu ikonoklastičkih proganjanja, osveta, ratova tijekom prve polovine devetog stoljeća (842. godine).
Ovu međunarodnu izložbu radova u kolažu nazvali smo i ekumenskom, prvenstveno po njezinoj osnovnoj namjeri, budući da želi pridonijeti pomirenju i jedinstvu kršćana. Nadahnuta je Teodorinom gestom svekolikog (po)mirenja i posvećena zajedništvu, suglasju i slozi Kristovih nasljedovatelja i svih pripadnika ljudskoga roda.
U bogatoj literaturi o ikonama poznata je činjenica da su ikone kroz svoju burnu povijest, još od samih početaka kršćanstva, oduvijek pronosile i duh simboličke baštine jednoga vremena, te svojom čudotvornošću (npr. ikona Presvete Bogorodice Trojeručice), uvijek bivale zrcaljenje božanske stvarnosti i njegov odjek u svijetu. Stoga je i ova izložba radova, motivirana tim vrijednim spoznajama, uznastojala i sama donekle biti svojevremeni inovacijski obol, ponajprije u samom izboru predstavljanja različitih etnografskih obrisa u civilizacijskim podnebljima Istoka i Zapada.
Prateći prethodno naznačeni slijed pojavljivanja ikonografskih ideja i na ovoj izložbi radova u kolažu, ukazuje se koje su crkvene zajednice (s većim ili manjim utjecajem) kroz minula stoljeća oblikovale i bivale predane čuvarice svijesti ikonografije među narodima diljem svijeta: armenska, antiohijska (sirijska, arapska), kretska (kretsko – venecijanska škola), ruska (novgorodska i moskovska škola), ukrajinska (pravoslavna i grkokatolička), irska, koptska (etiopijska, eritrejska), bizantska (s posebnim osvrtom na grčku – atoska škola), rumunjska, bugarska, makedonska (ohridska), crnogorska, poljska, bjeloruska, kineska – te naposljetku nipošto manje značajna srpska (hilandarska škola).
Povrh specifičnog likovnog izražaja radova u kolažu, u predstavljenim idejnim rješenjima nastojalo se (nerijetko uvjetovano mogućnostima) u osnovnim crtama slijediti standardizirane propise ikonopisa u drvu, kosti, metalu, platnu… Sam naime ikonopis u prvom redu neminovno iziskuje poniznost ikonopisca, njegovu staloženost, suzdržanost i skrovitost… Navedene se karakteristike mogu pažljivim promatranjem napose uočiti u elementarnim konstelacijama boja, crta, linija, fizionomije tijela koje je skoro u potpunosti lišeno tipičnih antropoloških proporcija: težine, visine (primjerice takvi naizgled (ne)uobičajeni suodnosi ljudskih ekstremiteta možda su najizražajnije vidljivi u drevnim koptskim ikonama: biskup Sveti Menas s Isusom, Bavit (Egipat), šesto stoljeće.
Osobitim se također može smatrati i shematski (ne)naturalistički oblik ljudske glave (čela, lica, obraza), do samih očiju, koje se često prikazuju bez sjaja. U kontekstu toga neprijeporno bi mogli navesti i jedan od najpoznatijih, ujedno i najstarijih prikaza Krista Pantokratora još iz Justinijanova vremena (483. – 565.), nad kojim se već tisuću i četiristo godina pomno bdije u koloritu crvenoga granita manastira sv. Katarine na Sinaju.
Meditativno ozračje ikona (od samih povoja kršćanstva), neupitno njeguje u sebi čin posvećenosti, blaženo stanje asketskog smiraja u Duhu. Otajstveni svijet ikona je za vjernika iznad svega čin ukazivanja časti i neumorno traganje za slojevitijom, dubljom sinkronijom Svetog u vrtložnim protežnostima vremena.
Same oči ikone oči su vjere, i samo onaj tko se zapravo ne zaustavlja na njihovoj vanjskoj (estetskoj) vrijednosti, može doprijeti do njihovog unutarnjeg govora, a to je dimenzija gdje se tvarnost pretvara u (nad)tvarnost, gdje nevidljivo postaje vidljivo, gdje objava srca koje ljubi zadobiva svoju puninu u svojoj cjelokupnoj (spasiteljskoj) ljepoti. Tek se u toj sveobuhvatnoj duhovnoj metamorfozi, kao u Markovom evanđelju, očituje ono što je zastrto, a ono što biva skriveno dolazi na vidjelo (Mk 4, 22)…
Sljedeći tu univerzalnu ideju harmonije neizostavnih stvarnosti, i sama Međunarodna izložba Teodorine ikone (ciklus radova u kolažu), u svojim likovnim manifestacijama posebice s naznačenom idejnom podlogom, intenzivnije ističe ljepotu sjaja zvijezda u svakome pojedinom detalju prikaza svetaca i svetica, nebeskih likova i događaja kroz duboko doživljene impresije biblijskih pripovijesti Staroga i Novoga zavjeta i time (na jedan osebujan akribijski način) doprinosi svojevrsnom novumu u interpretaciji ikona u današnjemu svijetu.
Naposljetku, ovdje podastrti radovi (dizajni) u kolažu umjetnice Mirjane Nikolić na zadanu temu kršćanske ikonografije na specifičan način (re)aktualiziraju i neka bolno prisutna, pa i tisućljetna pitanja o međusobnom zajedništvu, obostranom razumijevanju, uzajamnom uvažavanju. Same ikone na nenametljiv način u svojoj tihoj, gotovo liturgijskoj šutnji, neumorno prizivaju: drevnom prošlošću, neizvjesnom sadašnjošću, neodgonetljivom budućnošću… Hoćemo li znati prepoznati ove naizgled nerazumljive znakove vremena ovisi zapravo jedino o nama samima, o našoj iskrenoj potrazi za govorom vjere, govorom nade, i govorom ljubavi.
Ova jedinstvena Međunarodna izložba radova u kolažu – Teodorine ikone, umjetnice Mirjane Nikolić posvećena je svim revniteljima i promicateljima jedinstva kršćana u pomirenoj i komplementarnoj različitosti jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.
Dražen Zetić
