Jedan od najbolnijih rak – rana svakog vremena je mržnja. Mržnja kao nesnošljivo stanje ljudskog duha, nerijetko rezultira trajnim nemirom i bolju. Ona razara svu zdravu ljudsku antropologiju, inficira međuljudske odnose, prostore za možebitni skladniji život. Ne dopušta da se razvije ono DOBRO u čovjeku, u njegovoj perspektivnoj budućnosti. Nažalost, mržnja s vremenom prerasta u čisto zlo, koje opsjeda čovjekov ranjiv duh i dušu. Uvijek djeluje autodestruktivno, rušilački, agresivno, porazno za svako ljudsko društvo. Stravične posljedice viševjekovne mržnje osjećaju se i danas, na svakom mjestu na kugli zemaljskoj. Konstantno traju brojni vjerski sukobi, generirani prvenstveno prijezirom naspram Drugih, Bližnjih, sugrađana, sunarodnjaka. Nerijetko su to neke stoljetne zavade, prijepori oko zemlje, nekih davnih egzekucija, ubojstava, podjarmljivanja.
Povijest ljudskoga roda opterećena je mnogim takvim izopačenim primjerima nečije iracionalne mesijanske veličine i historijskog značenja. Mnogi su poredci oduvijek težili takvom apsolutističkom principu vladanja i manipulacije, eksploataciji i porobljivanju. Ovisno o granicama carstava i kraljevina, širenjem njihovih utjecaja i posjeda, podanika i riznica, tako se i religiozna sila očitavala kao dominantna suvladarica tih procesa i zbivanja. Nerijetko su i Islam i Kršćanstvo bili u oštrom srazu, poput njihovih vladarskih svjetovnih dinastija. Također su se nerijetko gubile granice između tzv. teokratskih autokracija, pa se uopće nisu znale ‘ingerencije’ između božanskog i ljudskog autoriteta.
Pećka patrijašija je samo jedan od mnogih takvih pokazatelja, gdje su se crkvene jurisdikcije miješale i poništavale. Osnovana još 1346. godine u Peći, smogla je snage tijekom teških povijesnih previranja zadržati svoje postojanje i kao takva nadživjeti srednjovjekovnu srpsku državu. Ukidana je i obnovljena nebrojeno puta, pripajana raznim drugim crkveno – administrativnim središtima (Srijemskim Karlovcima). Najviše je nesumljivo stradavala pod brutalnom vlašću Osmanlija i njihovih svirepih progona i kažnjavanja. No, mučeništvo Pećku patrijaršiju nije oplemenilo, pročistilo i nadahnulo, da kao Crkva mučenica bude najveći zagovornik i zaštitnik drugih progonjenih crkava.
Odnos Pećke patrijašije naspram Marče nikada nije bio dijaloški i sestrinski raspoložen. Uvijek su tu postojale tendencije i crkvene aspiracije oko ovlasti, crkvenih renti i posvećenja vladika. Pećka patrijaršija je naprosto zbog složenih povijesnih okolnosti i teritorijalne rascjepkanosti, ostala dugo stoljeća u čeličnom zagrljaju Osmanske vladavine. Samo njeno ukidanje 1459. i 1766., neminovno je vodilo da preživi u nekom servilnom odnosu naspram svojih vladara i vlastodržaca. Nesumljivo da je nerijetko dijelila svoj tragični usud sa svojim vjernicima i narodom, al’ ni u tome historijskom momentu nije prestajala biti remetilački faktor raznoraznih oblika ekspanzija i posegnuća. Ponajbolji primjer za to jest dolazak Srba 1690., na čelu s pećkim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem na prostor nekadašnje Habsburške Monarhije. Koji se po svom dolasku (seobi s pravoslavnim vjernicima), pod svaku cijenu bio namjerio da preuzme i stavi pod svoju izravnu kontrolu sve grkokatolike i grkokatoličkog vladiku. Posebice je bila sporna Marča i Pakrac (sjedište Slavonske eparhije 1699.-1704.). Samostan sv. Mihaela sagrađen je 1589. od pravoslavnih kaluđera na ranije porušenim temeljima katoličke crkve Svih Svetih, i kao takav je bio iznimno značajno rasadište vjerskog i kulturnog života na tadašanjim prostorima Vojne krajine.
Sami nesretni događaj spaljivanja impresivnog crkvenog zdanja (samostana svetog Mihaela arkanđela), bilo je posljedica ondašnjih nemilih povijesnih turbulencija. Pobune 17.000 krajišnika iz Vojne krajine Varaždinskog generalata, a i snažnog utjecaj pravoslavnih kaluđera iz Pećke patrijaršije. Spaljivanje objekta samostana sv. Mihajla (1739.) takve naravi, u sebi pronosi dosta gorčine i nepravde, prijezira i srdžbe. Mada, nikad takav radikalni čin nije slučajan, naprotiv, u ovom je slučaju itekako bio pomno isplaniran i realiziran. Sve dragocjenosti, arhiva, priveligije, matice, liturgijske knjige i bogoslužni predmeti su prije toga sklonjeni u Severin i manastir Lepavina kod Koprivnice.
U kronici Crkvi, ostalo je zapisano još jedno svjedočanstvo o krvoproliću. Dvije kršćanske zajednice istočnog obreda sukobile su se i ostale u trajnom srazu narednih četiri stoljeća. Ako je ovdje išta izdano, kada govorimo o nesretnoj sudbini Marče, onda je izdana sama bit Evanđelja i Krist. Previše krvi i ljudske zloće, spletki i kleveta, a premalo poruka bratske Isusove ljubavi. Nije samo Marča, kao jedno sakralno zdanje zauvijek napuštena, napuštena je na tom prostoru i jedna predivna ideja mira koja svijetli već 2.000 godina. U tome je još veća tragedija, i još veći i bolniji četverostoljetni poraz…
Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Dražen ZETIĆ, 31. 08. 2026. godine
