Nakon posljednjeg oproštaja od Ratka Mladića više se ne može šutjeti.
Srpski patrijarh Porfirije osobno je predvodio opelo Ratku Mladiću, čovjeku kojega je međunarodni sud pravomoćno osudio na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
I nije problem u tome što se netko moli za pokojnika.
Problem nastaje kada poglavar Crkve govori o čovjeku osuđenom za genocid kao o vojniku i zapovjedniku kojemu je, kako je sam rekao, „najveći dio” srpskog naroda duboko zahvalan.
To više nije samo privatna molitva. To je javna poruka.
I zato hrvatski građani imaju pravo pitati:
KAKVU PORUKU SPC ŠALJE?
Je li poruka da se čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid može istodobno predstavljati kao nacionalnog junaka?
Je li poruka da je svaka zemlja u kojoj živi Srbin potencijalno „srpska zemlja”?
Je li poruka da srpski nacionalni interes treba biti iznad teritorijalnog integriteta Hrvatske?
Ako nije – neka SPC to jasno kaže.
Ako jest – onda hrvatske institucije imaju obvezu reagirati.
Hrvatska nije ničija etnička karta.
U Hrvatskoj Srbi imaju sva prava koja im pripadaju kao hrvatskim građanima i pripadnicima nacionalne manjine. Ali ta prava ne znače pravo na teritorijalne pretenzije, veličanje agresije ili stvaranje paralelnog političkog autoriteta.
Isto tako, treba jasno reći:
pravoslavna vjera nije isto što i SPC kao institucija.
Nitko normalan ne napada pravoslavne vjernike zato što su pravoslavci. Nitko nema pravo dirati čovjeka zato što je Srbin.
Ali upravo zato treba razlikovati vjeru od politike.
Ako se neka crkvena institucija počne ponašati kao zaštitnik nacionalnog projekta, povijesnih teritorijalnih pretenzija ili političke ideologije, onda je legitimno pitati gdje završava vjersko djelovanje, a gdje počinje politika.
HRVATSKA DRŽAVA NE SMIJE BITI NIČIJI PLJEN
Godinama slušamo o potrebi „pomirenja”.
Pomirenje je moguće.
Ali pomirenje ne može značiti da će žrtva šutjeti dok se osuđeni ratni zločinci pretvaraju u heroje.
Pomirenje ne znači brisanje presuda međunarodnih sudova.
Pomirenje ne znači da se hrvatske žrtve moraju odreći vlastitog sjećanja kako bi netko drugi mogao graditi vlastiti nacionalni mit.
Istina mora vrijediti za sve.
Ako hrvatska država financira ili priznaje djelovanje vjerskih i manjinskih institucija, onda ima pravo i dužnost tražiti da se hrvatski zakoni poštuju.
Ne tražimo zabranu pravoslavlja.
Ne tražimo progon Srba.
Ne tražimo ukidanje vjerskih sloboda.
Tražimo nešto potpuno drugo:
DA SVAKA INSTITUCIJA U HRVATSKOJ POŠTUJE HRVATSKU DRŽAVU, NJEZIN USTAV, ZAKONE I TERITORIJALNI INTEGRITET
Ako pojedinci ili institucije prijeđu tu granicu i postoje dokazi o poticanju mržnje, nesnošljivosti ili veličanju zločina, neka nadležna tijela rade svoj posao.
Bez političkih zaštita.
Bez dvostrukih kriterija.
Bez obzira tko je počinitelj.
Jer Hrvatska može biti demokratska i tolerantna država, ali tolerancija ne znači samouništenje.
A hrvatski narod ima pravo postaviti jednostavno pitanje:
AKO JE RATKO MLADIĆ ZA MEĐUNARODNI SUD GENOCIDNI ZLOČINAC, ZAŠTO GA VRH SPC-A PREDSTAVLJA KAO ČOVJEKA KOJEMU JE „SRPSKI NAROD ZAHVALAN”?
To pitanje ne postavljaju „mrzitelji Srba”.
To pitanje postavlja građanin Hrvatske koji želi znati što njegova država dopušta na svom teritoriju.
I zato je vrijeme da hrvatske institucije prestanu zatvarati oči.
Vjera – DA.
Pravoslavni vjernici – DA.
Prava srpske manjine – DA.
Veličanje ratnih zločina – NE.
Teritorijalne pretenzije – NE.
Nacionalizam iznad hrvatskog Ustava – NE.
Hrvatska može poštovati svačiju vjeru.
Ali mora prvo poštovati sebe.
facebook status, Z. Z.
