Suze bistričkog hodočasnika

U svibnju smo, Marijinom mjesecu. Mnoge župe Zagrebačke nadbiskupije posvećene su Blaženoj Djevici Mariji, no župe Zagorskog arhiđakonata imaju svoju posebnost u štovanju Majke Božje. Stoga, ovaj tekst posvećujemo upravo štovanju Blažene Djevice Marije u župama Zagorskog arhiđakonata. Ljepotu Hrvatskog Zagorja prepoznat će svaki namjernik u neki od zagorskih krajeva. Ta ljepota ne odražava se samo u „bregima“ po kojima su poput kakvih sražarnica postavljene „klijeti“ i stare preostale „hižice“, ne odražavaju je samo ni mnogobrojni dvorci i kurije velikaša po čemu je Zagorje druga regija u Europi; ponajprije to su „cirkvice“ i kapelice od kojih su neke vrhunski biseri umjetnosti, ne samo Hrvatske, nego i svjetske kulturne baštine. Skoro pa nema „brega“ na kojem nema crkve, kapele ili barem križa krajputaša. I uvijek je tu Ona – Majčica Božja. Ako ne oltarna slika, kip, a ono barem mali „kipec“.

Toliku prisutnost sakralnih građevina, pilova i križeva krajputaša na uzvisinama po Zagorju, zabočki župnik Marijan Culjak jednom mi je prilikom objasnio kao želju i potrebu naših starih da budu uvijek u dosegu Božjeg Pogleda i Majčice Božje Marije. Da ih čuva i prati. Osobito Majčica Božja.

Sasvim sigurno da je i to bio razlog, jer kad se pogledaju župni titulari župa Zagorskog arhiđakonata, onda se to dodatno otkriva. Naime od 47 župa, njih 16 ih je posvećeno Majci Božjoj i to: 7 župa Uznesenja BDM (Marija Bistrica, Oroslavje, Pregrada, Taborsko, Tuhelj, Zajezda i Zlatar), 2 župe Pohoda BDM (Vinagora i Marija Gorica), župa Bezgrešnog začeća BDM u Maču, župa BDM od sedam žalosti u Velikom Trgovišću, župa Navještenja BDM u Klanjcu, župa BDM Kraljice Mira u Marincima, župa BDM Pomoćnice u Ivancu Bistranskom, župa BDM Kraljice Apostola u Zaprešiću i župa BDM Snježne u Belcu.

Ako bismo ovome broju dodali i dva svetišta posvećena Mariji, uz ono nacionalno u Mariji Bistrici, a to su Majka Božja Gorska u Loboru i Majka Božja Jeruzalemska na Trškom Vrhu, te popisali sve kapele i pilove posvećene Majci Božjoj, s pravom bismo mogli zaključiti da Zagorje nije samo druga regija u Europi po broju dvoraca, nego i prva regija u Europi po broju crkvi, kapela i pilova posvećenih Isusovoj i našoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji.

Razmišljajući o „uzrocima“ tolike Marijanske privrženosti vjernika naših zagorskih župa, sjećanje me vodi u djetinjstvo i moje prvo hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. To nije bio „turistički izlet“, „odmor“, „antistres program“, „usputna stanica“ na proputovanju po Hrvatskoj, „navika“… to je bila duhovna obnova koja je trajala od dana kad je župnik oglasio župno hodočašće pa do nedjelje iza toga kad bi bila zahvalnica za hodočašće.

To župno hodočašće bilo je događaj cijele zajednice i cijela je zajednica sudjelovala u njemu – od djece, prvopričesnika, mladih koji su „nosili Mariju“, zastave i križ; žena i muževa koji su pripremali repertoar liturgijskog pjevanja, križni put i sve ostalo i na kraju župnika koji je kao pravi pastir trebao voditi kroz hodočašće kojemu je cilj bio ljude vratiti Bogu uz pomoć Majke Božje i njezinog zagovora.

I to se događalo. Da kamen na podu u bistričkoj bazilici može progovoriti, progovorio bi milijardama isplakanih suza. Suza koje su zahvaljivale, prosile, kajale se, vapile, jecale, radovale se, smijale, sanjale, nadale se… I sve to pod blagim majčinskim očima „Črne Majke Božje Bistričke“.  Ako se zagledate u taj Njezin lik, otkrit ćete da se smije.

Da, samouki kipar koji je izradio lik Majke Božje Bistričke, Majci je dao osmijeh – blagi, nježni majčinski osmijeh koji jedini može razumjeti težinu života u ovoj „suznoj dolini“ i dušu zagorskih muževa. A oni, onakvi puni ponosa koji se ni pred jednom „babom“ nikad ne bi sagnuli ili joj „dali za praf“, jer se to ne „šika mužima“, pred Njom su si smjeli dopustiti biti ono što su u duši bili – dječaci koji ne mogu bez svoje Majke.

Jednom godišnje na tom hodočašću, pred svojom Majčicom, smjeli su si dopustiti da zaplaču i isplaču svoju dušu, a da ih vide žena i djeca i sused Jura i sused Štef i njegova žena Bara, jer i oni su se plakali, ak’ ne zbog kakve boli i radosti, a ono jer „nemreš“ ostati ravnodušan kad na kraju hodočašća sve zagrmi riječima pjesme – Zbogom, zbogom, zbogom Marijo…

I nije to bilo nekakvo tužno – zbogom. Ne. U tom stihu, u tom – zbogom pozdravu, dok je suzni pogled bio uprt u kip Črne Majčice Božje, jer se natraške izlazilo iz crkve, upravo se rađala nepokolebljiva nada. Nada da će Majčica Božja čuvati svoju dječicu i da će joj opet doći pjevajući joj – Zdravo, zdravo, zdravo Marijo!