Na jednoj dalekoj obali, milovano sunčevim dlanom, među milionima zrna pijeska bilo je i jedno malo najobičnije zrno. Svejedno: sivo, žuto, žuto ili crno.
Iziđe školjka pred njega i pokloni mu se:
Tebe sam izabrala između milion drugih zrna, maleno zrno. Od sada bićeš neobično sretno. Uđi u moje srce!
Ja, obično zrno pijeska… sretno? I da ti uđem u srce… A mogu li da znam u čemu se sastoji sreća koja mi pripada od danas?
Postaćeš biser. Postaćeš ono što nitko od tvoje braće nije bio niti će biti.
O, biser? Čudno. I privlačno zvuči. Ali šta ću dobiti tada, šta će se desiti zbog te moje promjene?
Dobićeš cijenu. I poštovanje. I slavu. Dobićeš ono što nitko od tvoje braće nije dobio niti će dobiti.
A hoće li biti moje plavo nebo iznad mene? Hoće li me opet sunce milovati? I hoće li opet šumjeti vjetar u onim palmama tamo? Hoću li moći slušati pjesmu beskrajne morske vode? Da li će moja braća biti opet pored mene?… To mi kaži samo.
Ha, ha, ha… Ni ne znaš što znači raskoš, svjetlost, bljesak. Ti obično zrno, glupo zrno pijeska! Pronaći će te lovac na bisere shvati. A možda neki ribar ili crno dijete. I u njihovim očima ti ćeš biti radost i sreća: ti ćeš biti iskra koja se zlati! Ti ćeš im pomoći da kupe brod, kuću, kola… Hajde, uđi u mene, ostavi golu zemlju!
… biser… brodovi… sreća…! A znaš li ti šta su sunce u vjetar? Školjko, znaš li šta znači kad te uspavljuje šapat palminog lišća i kad te budi šum vode? O, školjko, ma kolika da je cijena najkrupnijeg bisera, i poštovanje, i bljesak i slava – sve to ne može da plati cijenu slobode!
Video Podgorec
(Preveo D. Đ.)