Manihejka
Pjesma o redovniku, teškim izborima u životu: prema Bogu il sanjanoj ljubavi, odricanju i žrtvi, hrabrosti i pouzdanju, nesebičnom služenju i predanju prema molitvi i askezi, kontemplaciji, svjedočanstvu prema Milosti Raspetoga Križa.
Foto: pixabay
U nezgodnome trenutku,
došla si. Skupila umorne sne
kao ruke mladih redovnika u zoru.
Kad bi samo znala koliko će molitvi
biti jutrom isplakano zbog tebe…
Kad bi samo znala… moja Manihejko (ratnice)
moj rajski biseru, moja plemenita družice.
Ljudi će se osvrtati. Neka te ne bude strah!
Nikad neće znati, da je to onaj samostan
gore na brdu.
… ne smijem ti se predati. Ni časka!
Nemam više dana da te ljubim.
Noćas ću uvjerit sebe da je to bila slučajnost,
da sam kriv što sam te susreo.
Kriv… što sam te tražio. Kriv… što sam te razotkrio!
oprosti!
Pisat’ ću pjesmu. Skrit ću te u njoj:
tvoj sramežljivi lik… tvoje svileno srce.
Sve ono što ćeš još jednoga dana biti.
Neću izgovarati tvoje ime, dan rođenja, zemlju
u kojoj si se rodila.
Neću nikome reći ništa o tebi… ni lijepo, ni ružno.
Zašto si ostala jedan sat mojega potrošena života –
jednoga popodneva na starome zagrebačkome Kaptolu.
Moja draga nevjesto… moja divna prosinačka radosti.
Foto: pixabay