O zaboravu Riječi

 

«Nije tek slučajno

što početak svakoga dana

oglašava kukurikanje pijetla.

Time se od davnine najavljuje

izdaja.»

 

(Bertolt Brecht, «U zoru»)

 

U kruženju vlastitih zaborava

Izdaja Riječi.

Na početku da se razumijemo: «Kritika može postojati samo ako se promatrač ili istraživač, kao pogođeni, sami unesu u stvar.» (J. Grondin) Da se ne osjećam pogođenim, vjerojatno ne bih razbijao glavu o sljedeće retke. Moderni čovjek je napuštajući Druge – zaboravio samoga sebe. Drugi je (za njega samoga) postao stranac bez lica… čovjek bez imena. Tragedija našega vremena raskriva se u nastajućoj tragediji mitskog svijeta ljudi bez lica… svijeta bez ljepote.

Kako preživjeti svijet današnjice… ljude «vremena»? Prestajemo se nadilaziti. Što nam je činiti? Riječi postaju «sužnjevi» chronósa  (vremena). Sam čovjek u «tuđini» zaboravlja lica Drugih. Postaje klevetnik. Tko biva «osumnjičen»…? Oni koji ne vraćaju lica Drugih iz zaborava… Tko bi se usudio stati – vratiti Druge iz zaborava svijet bi ga silinom zgnječio. Strah nas stati, da nam svijet ne zamjeri. Uhvatiti predah… Koga kriviti… zaborave? Otrgnuti se njima, mimoići ih. Kakav bi svijet bio: drugačiji?

Foto: pixabay.com

Dani postaju teret čovjeku… Otuđenošću imenujemo naš svijet, naše nemire. Moderni čovjek postaje siroče svoga vremena. Ne prepoznaje Druge u svijetu, zaboravljajući da zapravo prepoznati Drugoga u svijetu znači reći Drugome: „Ti, nećeš umrijeti.“ (G. Marcel) Kakva tragedija… dati «zaboravu» da nas odmetne od trenutaka koji nam pripadaju, svjetla koje nam je dano da se obasjamo.

U izdaji vlastitih života krivotvorimo se. Posljednje iskre svjetlosti razgonimo namrgođenim licem svojega svijeta. U smiraju propadanja, čudimo se «mraku» svojih očiju… pitamo se gdje su prijatelji (izgubljene «polovice naših duša»). Čemu se čuditi… čemu se pitati: Kad i sami znamo, da nam je više stalo do okvira starih naočala, interijera restorana… nego li do onog «izdanog» čovjeka… što stoji i godinama čeka… zaboravljen. Danas nismo ljudi, danas smo samo suze svijeta prolivene u jadu vlastitih izdaja, vlastitog vremena. Što li će samo od nas takvih ostati u predvečerjima života…?

Strah suvremenoga čovjeka biva prepoznat u strahu od primanja lica Drugih u vlastitu unutrašnjost samih sebe. Strah za starim kaputima biva veći od straha za životom iznevjerenog čovjeka…? Kuda smo «to» krenuli… ostavljajući Druge na trnovitim svratištima života… Izdahnula lica Drugih napuštamo na najtežim putima… Jednoć bi nam moglo biti žao… Zašto to danas nitko ne govori?

U «zaboravu» riječi postaju strane. Ostaju prisjećanja, tihi glasi u masi stranaca. Riječi okrnjene… umanjuju ljepotu svijeta. Raspršene čekaju, da ih neko dijete izusti, dodirne sa zemljom. Al’ ni riječi s dječjih usana ne čuju se više… Tko će nas vratiti u život(e)…?

Foto: pixabay.com

Riječi se trgaju od čovjeka. Događa se najzlokobnija izdaja u povijesti ljudskoga roda… Nekome je pošlo za rukom, da raskine ono što smo nekoć mislili da je neraskidivo, i da nikada neće biti raskinuto: «Odnos» čovjeka i riječi. Raskinut je Odnos. Riječi je uzeta sudbina. «Iznutra» riječi više ne povezuju ljude – čovjeka s čovjekom. Približava se vrijeme iščeznuća, predaje i brisanja slova. Mijenjanje polica na kojima su negda stajale knjige. Zaboravni svijet etiketa, kodova… blještavih slika… «iskorjenjuje» riječi koje ostaju samo riječi (gubeći svoj «prvi» smisao), da se «ispunjavaju» jedne u drugima… Hoće li ostati išta za one koji tek otvaraju oči? Ima li u nama još svjetlosti da osvijetlimo i njihove tek rođene duše?

Foto: pixabay.com

Zatajili smo u panici, protrnuli. Ustajući protiv Drugih… ustali smo protiv samih sebe. Preko noći izgnali smo riječi… porušili odnose. Što je ostalo… ? Samo svjetovi što tutnje pokraj nas… Zgrćemo, kao da se i najsitnija trunka praha može zgrnuti… nekamo ponijeti!? Sve «tu» ostaje. Zatvorivši «oba oka»… Trgujemo, kao da su riječi roba. Oporezujemo. Prodajemo. Iznajmljujemo. Razmjenjujemo. O tome su prokletstvu stoljećima govorili proroci, slikari, pjesnici… I kako ne bi svjetovi protutnjili pokraj nas… kad smo i previše zavađeni da bismo se popeli i do najmanjega vrha svijeta…

Ostaje da se pitamo: Gdje naći riječi? Gdje naći menore što su nekoć sjale u ljudskim srcima? Hoće li se Riječi ikada vratiti… Tko će započeti govor… pridignuti nas… zasuti Nas svjetlošću Lica Drugih…?

Foto: pixabay.com

Izgubljeni Eden

Današnji čovjek treba zanijemjeti (myein) da bi progovorio. Oglušiti da bi se čuo… Izgubiti da bi se iznova «susreo». Oslijepjeti da bi nanovo progledao. Izmaknuti od prolaznosti, da bi se oteo vlastitoj zaboravljenosti.

Pogrbljeni čovjek (otrgnuvši se od samoga sebe) Riječi ostavlja na vješalici smrzavajući se, namjesto njima zaodijevajući se. Bez skrbi za Druge (sebe same) ostajemo samo odjeci krikova onoga što smo nekoć bili.

Riječi su otišle u tišinu. Tiho prebivaju kao napuštene ruševine samostana. Počivaju skrivene u nekim brdima… kojih nema više u kartama prljavih gradova. Dogodila se utaja po ne zna koji put u povijesti. Čovjek je oduvijek bio sumnjiv čuvar. Sve što je čuvao negdje se gubilo, lomilo… u toj gomili ruševina. U toj neobuzdanoj silini (samo sebi svojstvenoj), otpravio je svoja nadanja u snenost. Ali, užitci kratko traju. Najzad smo pregladnjeli… u međuvremenu, kadionici su presušili… savez je razvrgnut. Riječ više nije (kao ni Čovjek Čovjeku) prijatelj…

Foto: pixabay.com

Ne čuju se kao nekoć, k’o da su preko noći porušeni svi trgovi. (Nad)vremene kupole misli se ne cakle kao u prijašnjim vremenima. Sve se pougljenilo… zatravnilo. Podjarmili smo misli, prognali riječi. Što je ostalo? Nema se više što za kazati! Vremenom stojimo zasramljeni Jedni pored Drugih. Ojađeni… oskudijevamo mirom. «Pošasti» slike su zavladale posvuda (oko nas i u nama samima). Odnešeni bivamo unepovrat. Bez Riječi ostaje samo pusta zemlja. Čovjek je primamljen. Juriši su počeli. Portret Ljudi je oskrvnavljen…

Čovjek pogiba, smaknuvši samoga sebe. Otimajući, postaje sve veći dužnik vremenu. Kao sijač prestao je sijati, jedino se danas vidi u ratniku koji (svom silinom) razara svijet misli… Naspram negdašnjega «zdušnoga» prijateljstva» Riječi i Slike, danas Mi opredijeljeni (u pokretu otpora, ilegali… «izgnani» disidenti iz svojih «obezemljenih» polisa) s riječju «živimo»: «… u stanju oružana izviđanja.» (A. Chouraqui).

Foto: pixabay.com

Na putu prema ‘rajskim vrtovima’

Nema uzmicanja… čovjek nije cvijet ruže. On se mora brinuti za sutra… Skočiti na noge. Popriječiti drumom. Izbjeći egzodus… odmetnuće… presudu. Naći se u sebi. No, kako bi bilo moguće samome sebi uteći? Može li se zaborav uopće izbjeći ukoliko uteknemo sami sebi? Bijeg… spašavanje sebe od samoga (samih) sebe. Izdići se iz samoga (samih) sebe. Ostati s i u Drugima znači iskoračiti iz samoga sebe. Izgleda da je naša misija u hodu trećega tisućljeća: «… sve žešće ovladavati (samima – op. D. Z.) sobom» , poradi Drugih i sebe samih.

Riječi suočavaju. Ne prešućuju nas. Ostaju prisutne u zvuku koji iza njih ostaje… (nad)vremeno traju. Riječi nisu sitničave… ne skučuje nas da provirimo izvan nas samih. Vode u Druge. One su ru’ ah (duh). Neiscrpni dah koji nas ne napušta ni u starosti. Ne omeđuju, ne uzmiču, ne sahnu. Izbavljaju. Zaposjedaju prazna mjesta u nama. Popunjavaju presahla srca «otocima ljudskosti». (H. U. von Balthasar) One su oikos (kuće) Drugih u nama samima, kripte (kraljevske grobnice) u kojima prebivaju neotkriveni dijelovi nas samih. Epoché gdje se Jedni «ponovno prisjećaju»  Drugih.

Foto: pixabay.com

Riječi su tajne. Neodgodive amor fati. Začuđeni vijenci, neispjevani psalmi. U njima ćutimo Druge. Slutimo sami sebe. Neuklonjiva su prisuća diakonie u nama samima… Drugima. Rijetko nas prepuštaju mijenama vremenitosti. Zahvaćaju. Zauzdavaju. U njima uranjamo u sami sebe. Opstajemo. Kao kraljevstva naših misli: pripitomljuju… zbratimljuju. Čine nas!

Naizgled gubeći sami sebe (prividno uskraćujući si danosti ovoga svijeta), Mi postajemo susretišta samih sebe i Drugih… Bližnjih. Ti, Drugi kroz Riječ, postaje naša najbliža blizina i naposljetku i Mi sami…

Revolt «zaboravu»

Riječi vode u Druge.  

U ovo «vrijeme pjesnikove samoće» (F. Hölderlin), ne prepuštam se snu zatvorenih očiju… nego budan sanjam. Uskraćujem zaboravu da posrne da se igrom slučaja «zatekne» između mene samoga i Drugih.

U mravljem metežu svaki je čovjek pozvan prestajati biti čovjek bez vremena. Iz Riječi izrasta svijet. S njome se kao i sa slobodom, mišlju, srcem ne trguje. Bez obzira gdje bile upečaćene: na nekome gordome kamenu, olinjaloj koži, zahrđaloj bronci, popljesnavljenom papirusu, pohabanom svitku… Ne daju se već tisućama godina «likvidirati», odupiru se kao izmučeni sveci pred apokalipsom lomače. Usađene u Nas opiru se da postanu samo tek znameni na mramornim spomenicima velikih muzeja, akademija, parkova, škola… U njima ipak stanuju ljudi i njihova vremena…

Foto: pixabay.com

Treba se prignuti da bi našli «Odsjaje Riječi» u kapi prljave vode. Dolaze kao jutarnja magla. Pozivaju. Ne «na-daju» se pri prvom tapkanju. Uvijek su u izmičućem neimanju. Prisiljavaju u neizvjesnosti, kad stavljamo ruke u mutno, nepoznato… Otimaju od chronósa (vremena). Hrvaju, ne dajući da nas svijet satre. S riječima, urastamo u nešto Drugo… postajući djelom Drugih.

Nad (riječima) treba bdjeti. Približiti ih svojemu srcu. Sporije ići ulicama, na prijevojima osvrtati se. Dobro isprati Lice ujutro. Da nam ne bi promakle, da nas ne bi zadesile. Pustiti vjetar da nas malo ponese. Nisu svi vjetrovi stvoreni da nas razbijaju… ima i onih koji su «dani» da nas smiruju… Riječi čine da Drugi kroz nas Sam govori: Učiniti da Drugi kroz mene samoga govori – to je i essentia same umjetnosti riječi kao (začetka) ljudske kulture i civilizacije…

Ne odustaju od Čovjeka, nagovješćujući pojavu Svakoga (bića) kao jedan nedogotovljeni put, tek načeto obećanje… neugasivu svjetlost. Ne ostaju izvan slikarskoga platna. Uzimaju kist i slikaju okom Drugoga Čovjeka u nama samima. Unoseći vlastiti duh, obraćajući se Čovjeku Face-à-face  (Licem u lice – E. Levinas)… Tko bi rekao da je krajičak oka («kao treće uho») toliko moćan… da nas same od sebe sačuva od zaborava… napuštanja Drugih…

Foto: pixabay.com

Invocatio Muze: Poiesis

Svaki čovjek ima svoj hairesis (izbor). Pjesnikov hairesis je da bude «izgnanik svijeta». Poezija je poput prave ljubavi. Ne da se obezvrijediti. Pravedna je poput smrti: Svima u času izbija «slavu iz ruke»… I tu se ne da prevariti: Ima li srebrene narukvice, skupocjene satove… «opominje» svačiju dušu na svjetlu dana. Kao umjetnost riječi prisiljava vazda da izabiremo stranu… Nas… ljude bez vremena, žonglere bez misli… zar i nas!? Kako to razumjeti…? Možda kao «pritajeno nadanje», da svijet ipak ne skončava sa smrću. Stoga, treba znati odabrati stranu  (… auru bitka). Poezija je i rizik (surova giljotina, oteščali kamenolom, mučno rudarenje). Treba poživjeti uz Nju.

Epoha Riječi kao simbol (izričaja ljudskoga etosa i erosa) zamijenjena je djelatnom epohom Slike kao pustom prazninom… Simbolika Riječi «raspada» se u nebrojenim čovjekovim odmazdama. Osvećuju se Oni koji su zaboravili Riječ/i… Pjesnici kao zadnji rudari u svome kraju ostaju kopati, u mrklim noćima podzemnih hodnika: «Lijepa je miso skrita bolje no zelen dragulj» (staroegipatski pjesnik Ptahotep, «Iz pouka mudrosti»).

Foto: pixabay.com

Kao što su se jednoć počeli napuštati rudnici, tako su se i danas počele napuštati Riječi. Sve je manje Onih koji se odvažuju na takve neizvjesne puteve. Riječi se danas urušavaju kao rudarska okna bez ruda. Jeka se trgovima ne čuje, rizici postaju preveliki… Kultura Riječi ustuknula je pred navalom imperija Slike: Invazijom slike izdane su Riječi… otuđeni Drugi. Koga za to prozivati: Aristotela… Platona… Descartesa… Malebranchea, današnji svijet… današnje zaboravljajuće ljude?

Iskopine su naglo počele slabjeti… al’ kako bi to rekao stari Nietzsche, ne treba zbog toga «… odbacivati heroje u duši.» Za ponadati se da će se jednoga dana razulareni glasovi (svijeta) stišati. Jednom će doći «vrijeme» da svijet sam sebe» istrgne iz «zaborava» «sebe samoga» i «Drugih»…  Pri kraju…

https://www.youtube.com/watch?v=jjWMeSoNOzs

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=jjWMeSoNOzs

… Treba se prignuti

i ponijeti svoj kamen u svijet…

Foto: pixabay.com

«Ne boj se, nisi sam!»

Tin Ujević, «Pobratimstvo lica u svemiru»

Foto: pixabay.com