Kršćani u zemljama islama: iz demografske perspektive

Broj kršćana se kroz povijest mijenjao, smanjivao, ali u određenim periodima i povećavao. Za vrijeme četiri stoljeća otomanske vlasti broj kršćana se znatno povećao, da bi na kraju opet spao na približno isti postotak kao na samom početku otomanskog perioda.

Baviti se demografijom bliskoistočnih kršćana znači prije svega baviti se procesom islamizacije na ovom području, ili znači jednostavno konstatirati progresivno povećavanje stanovništva islamske vjeroispovijesti. U dugotrajnom procesu islamizacije ovog područja bila su presudna četiri čimbenika:

1. Obraćenje s jedne vjere na drugu, kako pojedinaca tako i grupa;

2. Masakri i progoni na konfesionalnoj osnovi (i jedno i drugo ima povremeni karakter) što je rezultiralo zamjenu jednog stanovništva drugim;

3. Spajanje različitih konfesionalnih pripadnosti u mješovitim brakovima što je rezultiralo stvaranjem jedne homogene konfesionalne situacije;

4. Različita stopa demografskog rasta s obzirom na konfesionalnu pripadnost.

Svaki od ovih čimbenika bio je posebno karakterističan u određenom periodu, kada je najviše utjecao na konfesionalnu sliku Bliskog istoka.

Prelazak u situaciju manjine: od Hidžre do memlučkog perioda

Pri pojavi islama u VII. stoljeću, kršćanstvo je već dugo bilo vjera većine stanovnika Bliskog istoka. Kada je obavljen prvi popis stanovništva u arapskom islamskom svijetu, u drugoj polovici XVI. stoljeća, proces islamizacije je bio već završen, a broj kršćana je iznosio nešto manje od 10% stanovništva tzv. Plodnog polumjeseca i približno tako i Egipta. Nema nikakvih sigurnih podataka o broju kršćana u prvih deset stoljeća islamskog vladanja. Kako se odigrala islamizacija 90 % stanovništva Bliskog istoka može se tek pretpostavljati. Sigurnih podataka nema.

Odmah na početku treba eliminirati teoriju o demografskoj arapsko-muslimanskoj invaziji. Ova teorija se često čuje u Libanonu među pristašama feničkog identiteta maronitskog stanovništva, ili među koptima koji podržavaju faraonsko podrijetlo svoje zajednice. Ova teorija podrazumijeva da muslimani i kršćani imaju različito etničko porijeklo, tvrdeći da muslimani potječu iz Arabije i da su masovno naselili ova područja. Tamo gdje je religijska pripadnost jedini čimbenik razlikovanja među narodom, onda bi ova etnička različitost vrlo dobro došla u intenziviranju vlastitog identiteta. Ovaj mit nema nikakvo povijesno uporište, jer arabijski poluotok nikada demografski nije bio u stanju naseljavati druge prostore. Arapska etnička prisutnost u svim zemljama Bliskog istoka bila je minimalna i nigdje nije bitno utjecala na demografsko formiranje.

Muslimanska vlast u ovim još uvijek većinski kršćanskim zemljama nastojala je zadržati postojeće strukture, između ostalog i zbog toga što su u sustavu zimme kršćani plaćali poreze od kojih su se u početku islama dobrim djelom financirala daljnja muslimanska osvajanja. Vojna i politička ekspanzija napredovala je mnogo brže od duhovne ekspanzije.

Ovakva situacija nije naravno mogla trajati dugo. Iako je islamski sustav zimme omogućavao kršćanima opstanak u islamskom društvu, što je pogodovalo ekonomskom rastu islamske države, ipak taj status je podrazumijevao otvorenu neravnopravnost kršćana u odnosu na muslimane, što je utjecalo na praksu prelaska na islam kršćanskog stanovništva. Taj proces prelaska bio je vjerojatno vrlo spor i postupan, osim u pojedinačnim slučajevima u posebno kriznim vremenima, kao na početku memlučke vlasti, koja se poklapala s krajem traumatičnog perioda križarskih ratova.

Demografska nejednakost pokrenula je ubrzo proces stapanja stanovništva. U prvom periodu islamske vlasti, većina muslimana koji su iz Arabije dolazili u osvojene zemlje bili su vojnici, propovjednici i trgovci, dakle, skoro isključivo muškog spola, zato je mješoviti brak bio neophodan za preživljavanje grupe. Islamsko pravo uvodi na ovom području asimetriju koja je ubrzo počela donositi plodove. Musliman se mogao oženiti kršćankom, ali djeca rođena iz tog braka morala su sva biti muslimani. Na isti način i kršćanin koji bi htio oženiti muslimanku, morao je nužno prijeći na islam. Brak muslimanke i nemuslimana bio je strogo zabranjen.

Islamizacija je tako tekla po jednoj dosta jasnoj logici i slijedila je krivulju u obliku slova „S“. Znači na početku je bila spora da bi se postupno ubrzavala i kada su muslimani činili polovicu stanovništva ponovo se postupno usporavala.

Što se tiče druga dva čimbenika islamizacije: nasilne promjene jednog stanovništva drugim i prirodnog nejednakog demografskog rasta, nema se mnogo podataka, u svakom slučaju nije bilo nikada sistematično. Bilo je sporadičnih pogroma nad kršćanima, kao u vrijeme halife Al-Hakima u Egiptu, ali oni su uvijek bili lokalnog karaktera. Bilo je povremeno i premještanja stanovništva iz jednog kraja u drugi, ali ne isključivo kršćana. Poznat je slučaj progona šija od strane memluka u području današnje Kadiše (Libanon) koju tada naseljavaju kršćani maroniti.

Promjena tendencije u otomanskom periodu

Prije osvajanja Sirije i Egipta, otomanski sultani su vladali carstvom koje je većim dijelom bilo evropsko i kršćansko. Na svojim posjedima u Istambulu i Balkanu oni su stvorili i isprobali jedan novi način međukonfesionalnih odnosa, koji je kasnije prenesen i u arapski dio carstva. U sustavu mileta koji otomanska vlast uvodi religijska zajednica postaje nosilac prava. To je odigralo ključnu ulogu u demografskoj promjeni koja je nastupila za vrijeme otomanske vladavine. Broj kršćana se utrostručio u ovom periodu. Pred kraj memlučke vladavine, u periodu koji ide od 1570. do 1590, sa 7% kršćani dolaze 1914. do 20 % stanovništva u zemljama Bliskog istoka. Ovaj postotak je bio i do 30 % u tzv. Velikoj Siriji (Libanon, Sirija i Palestina). Bila je to očita promjena tendencije koja je do tada prevladavala, i koja je vodila potpunom nestanku kršćana na ovim područjima.

Ovaj demografski rast nije svakako bio kontinuiran u ova četiri stoljeća, nego je koncentriran posebno na XVI. stoljeće i drugu polovicu XIX. stoljeća, kada se bilježi općenito demografski rast u istočnom i južnom dijelu Mediterana. Demografski rast kršćana se isto tako ne odnosi na Egipat, gdje postotak od 8% pod Memlucima ostaje i na početku XX. stoljeća.

Koji su razlozi ovoj promjeni tendencije?

Dva mehanizma koji su u prethodnom periodu doveli do islamizacije, obraćenje i stapanje, sada više nisu aktivni, bar ne u masivnijem obliku. Obraćenje na islam je tada je već izgubilo svoju ekonomsku motivaciju i zato se prorijedilo. Sa smanjenjem broja kršćanskog stanovništva džizija (porez) više nije bila važna stavka u ekonomskom poretku carstva. Tijekom otomanske vlasti džizija se postupno smanjivala sve do potpunog ukidanja u vrijeme tanzimata (reforme). Bilo je i dalje pojedinačnih obraćenja iz socioloških ili bračnih razloga, ali više nije bilo obraćenja čitavih grupa kršćana. Zna se da je u ovom periodu bilo i obraćenja muslimana na kršćanstvo. Poznat je slučaj emira Šehab u Libanonu, koji iako su bili emiri Druza 1756. sa sunitskog islama prelaze na kršćanstvo u maronitskoj crkvi. Ovakvi slučajevi su svakako bili izolirani, u otomanskom periodu generalno više nema velikih prelazaka.

Sustav mileta dodatno je utvrdio izoliranost etničko-religijskih zajednica u geografskom smislu. Pojedine konfesije su se koncentrirale u određenom dijelu zemlje više ili manje, a u gradovima u određene dijelove grada.

Na porast kršćanskog stanovništva utjecali su i neki drugi čimbenici. Neke smo već spomenuli, kao veća stabilnost kršćanskih brakova, ali i vjerojatno manja stopa smrtnosti u kršćanskim obiteljima. Što se tiče stope smrtnosti na nju su utjecala tri važna čimbenika: konfesionalna geografija, ponašanje u vrijeme epidemija i stupanj prihvaćanja modernih socioloških dostignuća.

Kršćansko stanovništvo se vremenom koncentriralo uglavnom duž mediteranske obale i u planinskim lancima iza obale. Muslimansko stanovništvo je bilo više u unutrašnjosti i u velikim gradovima. Ekonomska ekspanzija kršćanskog Zapada počevši od renesanse dodatno je pojačala koncentriranost kršćanskog stanovništva duž Mediterana i tako im omogućilo doticaj s trgovcima i evropskom diplomacijom. U slučajevima velikih epidemija kršćansko stanovništvo je reagiralo drugačije od muslimanskog. Kršćani su se izolirali i zatvarali u kuće u slučaju epidemija kako su vidjeli da to čine evropski trgovci u slučaju epidemija. Neke zajednice su posebno bile pošteđene bolesti, kao Maroniti koji su obitavali u visokim planinama i stoga su planine činile prirodnu prepreku u širenju bolesti. Zbog svoga kontakta sa zapadnim svijetom među kršćanima su se prije širile određene moderne ideje koje su se pokazale odlučujućim i po pitanju stope smrtnosti. Prije svega dostupnost škola i elementarnog znanja koje se tamo posredovalo bila je svakako velika prednost kršćana u odnosu na muslimane koji nisu imali tako razvijene kontakte sa zapadom.

I ovom slučaju Kopti u Egiptu ne pokazuju takvu konfesionalnu razliku glede stope smrtnosti. Za razliku od drugih kršćanskih zajednica, Kopti su nastanjivali teritorij zajedno s muslimanima, kao i oni, više u selima, nego u gradovima. Srednji Egipat, gdje je malo veća koncentracija koptskog stanovništva nije imao nikakvu povezanost sa zapadom i modernim dostignućima života. Njihova stopa smrtnosti bila je slična onoj kod muslimana, zato se broj koptskog stanovništva nije povećao kao kod drugih kršćanskih zajednica u otomanskom periodu.

Povratak islamizacije u periodu nacionalnih država

Izvanredni rast kršćanskog stanovništva zaustavlja se i prestaje s prestankom otomanske vladavine na Bliskom istoku. Postotak kršćana u odnosu na cjelokupno stanovništvo na ovom području kulminiralo je 1914. s 26,4 %, taj postotak je u samom Libanonu dostigao i 58,6 %, 11,3 % u Palestini, 10,1 % u Siriji, 8,1 % u Egiptu i 2,2 % u Iraku. U naše vrijeme broj kršćana na Bliskom istoku se ponovno kreće kao na početku otomanske vladavine, negdje oko 6,3 %, vrativši se opet na najnižu povijesnu razinu. Postotak je vjerojatno i manji jer nemamo još podatke o recentnim masovnim progonima kršćana u Iraku i Siriji, koji su još u tijeku. Osamdesetak godina izbrisalo je dakle demografski rast koji se događao kroz četiri stotine godina.

Politički i povijesni kontekst u kojem se dogodila re-islamizacija jest pojava modernih nacionalnih država na Bliskom istoku i nestanak sustava mileta.

Obraćenja na islam u ovom periodu nisu vjerojatno bila masovnijeg karaktera, iako se nesumnjivo bilježi njihov rast, ali uglavnom se to događalo u određenim konfliktnim situacijama, kao za vrijeme napada Kurda muslimana na nestorijanske i kaldejske kršćane 1933. Te godine velik broj nestorijanaca iz zaleđa grada Mosula na sjeveru Iraka bježi u druge zemlje, a kaldejci se u velikom broju premještaju prema Bagdadu. Slična situacija se događa u Srednjem Egiptu gdje se znatno pogoršao odnos kopta i muslimana. U Libanonu, tijekom građanskog rata između 1975. i 1990. dolazi do velikog premještanja stanovništva iz jednog kraja u drugi i do napuštanja Libanona od strane mnogih kršćana. Jedan drugi proces znatno je izmijenio konfesionalnu sliku Libanona, a to je priliv palestinskog muslimanskog stanovništva u Libanon nakon izraelske okupacije Palestine.

Međunarodne migracije, bez nasilnog premještanja stanovništva, koje su imale čas političku čas ekonomsku podlogu, dodatno su utjecale na konfesionalnu raspodjelu. Tri oblika migracija, s različitim karakterom, bili su posebno značajni u XX. stoljeću. Prvi tip migracije ticao se Libanona i doseljavanja u njega velikog broja stanovnika iz okolnih zemalja. Među njima je bio velik broj Armenaca koji su bježali od genocida u Turskoj, kao i sirijski i pravoslavni kršćani iz Halepa i Damaska ili iz Kaira. Useljavali su se i muslimani, naročito Kurdi iz Iraka i Turske i već spomenuti Palestinci. Drugi tip migracija jest odlazak u daleke zemlje: Amerike, Evropu, Australiju. Ovaj tip migracija odnosi se naročito na Libanon, Siriju i Palestinu, kroz čitavo XX. stoljeće, u Egiptu počinje u većoj mjeri tek šezdesetih godina XX. stoljeća. Ovakvo premještanje stanovništva, velikim dijelom definitivno, pogađalo je više kršćane nego muslimane. Treći tip migracija je regionalnog karaktera, uglavnom prema zemljama u kojima je počela eksploatacija nafte (zaljevske zemlje i Libija).

U ovom periodu ponovno postaje aktualan četvrti proces islamizacije stapanjem stanovništva, pomoću mješovitih brakova. Ne postoji precizna statistika o mješovitim brakovima, ali se iz nekih indicija može zaključiti da oni nisu rijetkost u ovom periodu. Smatra se da recimo u Egiptu, muškarci kršćani koji žene muslimanke i zato prelaze na islam čine velikim dijelom onih petnaest tisuća prelazaka na islam godišnje koje se navodno događa u egipatskom društvu.

Otomansko carstvo je podržavalo različitost i odvojenost religijskih zajednica, a moderne nacionalne države promoviraju homogenost i jednakost stanovništva u kojem ima sve manje mjesta za nacionalne i religijske manjine. Nije slučajno da se najveće stradanje kršćana u islamskim zemljama dogodilo upravo u početku stvaranja nacionalnih država, kao genocid nad Armencima u Turskoj ili nad Asircima u Iraku. Najnovije buđenje islamskog fundamentalizma novo je poglavlje koje je isto tako karakteristično za nacionalne države i što danas predstavlja najveću prijetnju opstanku kršćana u zemljama islama.