… Strahovite oluje…
Razumije li itko njihov jauk, koji se obijestan skita svake noći po našim krovovima …
Negdje sam znao čuti ljude kako govore: priprema se nevrijeme… u času se ulice isprazne. Televizori pogase. Svijet se utiša. Gdjegdje zna ostati još samo obješeno rublje… možda nečiji tek novi crveni pony, pomalo sada već zahrđale klizaljke od prošle zime… Sve to zna ostati ostavljeno pomami razjarene oluje.
Oluje su znale odnijeti gradove, razbiti stakla starih muzeja, ukrasti tisuće života. Mada ljudi znaju reći da su oluji najsličnije suze, jer je poslije njih, kao i poslije oluje, čovjek uvijek u miru ostavljen potresen…
Najgore je valjda kad se odnesu životi. Kazaljke starih ura u trenutku se slome. Sekunde prestanu…
O, kada bih samo razumio jauk oluja….