Sav je Osijek u magli. Otišao bi do rampe, al’ ne vidim Mjesec. Ne vidim ljude. Nitko se ne žuri na posao. Kaplje mi nešto po licu. Sagibam se i podižem suzu. Zaplakah kao dijete. Ne vidjeh rumenih ruža, zastrla ih magla. Što će takvoj ljepoti sivi ogrtači!
U magli su: šikare i ruže… secesijske ulice i dječje slikovnice…. jednaki… isti.
Raspe se sve. Bilo da je riječ o mirisima ili bojama. Digne se magla, povije se negdje. Iskrade. Ne da je se dotaknuti rukama. Nema bila. Ne odjekuje. Samo se rasipa… kakve li sudbine… Bez tragova, bez srca. K’o da je vezu od lani. Odakle se izlijeva? S klanaca. S gromada gorja. S tučka cvjetova. Grana ljeski. Na tuđim prstima. Mašnama zaigranih djevojčica… crvenome karminu usana…
Vara kao oči dezertirana vojnika. Zamagljuje. Mora biti negdje, iza nekoga kućerka majušnih baranjskih seoca, tvorničkih postrojenja Saponije, prostranih ravnica uz Dravu… negdje čeka… vreba… Osijek večeras nije mogao odoljeti. Gdje li ga je zaskočila, na kojim li prijevojima vlakovi noću donose maglu….? Hm. Tko bi to mogao znati… kad je večeras cijeli grad u magli…