Dolazeći ulicom od Pjace od Muzeja pa pored špine Karampane, otvara se prelijepi pogled na jednu od najsugestivnijih kotorskih pjaca, na Pjacu Sv. Luke. Prostorna kompozicija sa crkvom sv. Luke iz 1195 godine, iza koje se uzdižu se zvonici i kupola nove crkve Sv. Nikole iz 1909 godine, sa palačom Lombardić, Muzičkom školom, (nekadanji Vladičanski dom), sve povezano lijepim pločnikom u obliku šahovnice od kamena u crvenoj i bijeloj boji na kome se nalazi i bunar iz perioda gotike, daje ovoj pjaci izuzetan scenični dojam.
Pjaca se nalazi uz drugu po važnosti kotorsku ulicu koja se protezala od crkve Sv. Marije Koleđate do Pjace od oružja, a o njenoj važnosti svjedoče i šest crkava smještenih uz nju, Sv. Marija, Sv. Nikola, Sv. Luka, Sv. Klara, Gospa od Rozarija i Sv. Bartolomej čiji se ostaci nalaze u vrtu samostana Sv. Klare.
Pjaca je tokom stoljeća mijenjala svoj oblik i veličinu, a najveće promjene desile su se u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st., kada su izgrađene Vladičanska palača, sadašnja Muzička škola, zatim kuća Makin i crkva Sv. Nikole koje su svojom veličinom dramatično izmijenili izgled pjace. Pjaca je do ovih intervencija prostorno obuhvaćala samo dio od crkve Sv. Luke do palače Lombardić, jer je blok zgrada sadašnje Muzičke škole bio gotovo dvostruko veći i formirao sa crkvom Sv. Luke malu ulicu koja je vodila do nekadašnje dominikanske crkve Sv. Nikole. Rušenjem srednjevjekovnih kuća koje su okruživale pjacu radi izgradnje ovako velikih zgrada nepovratno su se uništili podaci o nekadanjoj urbanoj matrici ovog dijela grada, koju sada mukotrpno pokušavamo rekonstruirati iz starih planova.
Nigdje kao na ovoj pjaci nije se odslikavao i preplitao susret, sukob i suživot dva svijeta, starosjedilačkog katoličkog i pravoslavnog koji, naročito poslije 1657. godine, počinje da naseljava grad u sve većem broju. Naime, te godine, dio Grbljana koji su od 1497. godine, dakle punih 160 godina, priznavali tursku vlast, pomogao je Kotoranima u odbrani grada kada su Turci, potpomognuti između ostalih i Grbljanima koji su ostali vjerni Turcima i pripadnicima brdskih plemena, tri mjeseca opsjedali Kotor. Zbog njihovih zasluga u odbrani, Mlečani su Grbljanima koji su se nakon rata naselili u gradu, dali na korištenje crkvu Sv. Luke, ostavljajući katolicima pravo na svoj oltar u crkvi, pravo na služenje mise, na vizitaciju, kao i na sve ranije stečene privilegije.
Otpor katolika davanju crkve pravoslavcima bio je veliki jer su smatrali da je pravo korištenja bilo dato samo za period rata i nekoliko puta su se žalili Mlečanima tražeći da im se crkva vrati. Međutim, Mlečani su, cijeneći pomoć Grbljana u odbrani grada, odbijali njihove zahtjeve te su se sukobi nastavljali i trajali sve do 1812. godine kada su Francuzi definitivno oduzeli crkvu katolicima, dali dozvolu da se katolički oltar ukloni iz crkve i predali je pravoslavcima.
Suživot se mukotrpno uspostavljao uz stalne sporove, kako zbog netrpeljivosti pravoslavaca prema katolicima, biskup Marin Drago konstatuje da se “neopravdani napadi pravoslavnih jako pojačavaju kako bi se katolici privoljeli na njihova pogrešna gledanja”, tako i zbog netrpeljivosti katolika koji pravoslavce smatraju šizmaticima i stranim tkivom u katoličkom biću grada. Osim crkve Sv. Luke, mletačke vlasti dodijelili su pravoslavcima na pjaci i jednu zgradu za potrebe sveštenstva, tako da je pjaca vremenom postala njihovo uporište u gradu, koje se zaokružilo za vrijeme francuske i austrijske vladavine. Prvo, davanjem na korištenje dominikanske crkve Sv. Nikole, a kasnije i izgradnjom crkve Sv. Nikole na tom mjestu, a zatim i izgradnjom zgrade Vladičanskog doma, sadašnje Muzičke škole. Već u doba Venecije, pjaca je nosila ime Piazza Greca, Grčka pjaca, jer su Mlečani za pravoslavnu vjeru koristili naziv grčko-istočna vjera, dok u doba Austrije nosi ime Pjaca Sv. Luke.
Najznačajnija građevina na pjaci je svakako crkva Sv. Luke, sagrađena kao Katolička crkva 1195. godine, o čemu svjedoči ktitorska tabla iznad ulaza u crkvu. Sagradio je Kotoranin Mauro Kacafranđi sa svojom ženom Bonom i sudonatorom priorom Bazilijem za vrijeme vladavine Kotorom srpskog kralja Vukana, a nad crkvom su, sve do 1657. godine, patronat imale kotorske plemićke obitelji Bazilije, Drago i Toma.
Crkva je građena u romaničkom stilu, a tokom stoljeća pretrpjela je nekoliko izmjena naročito krova i kupole, a u XVIII. stoljeću dodana je kapela Sv. Spiridona. Mnogobrojni pokušaji pravoslavaca da izgrade manji manastir pored crkve ili da je prošire sa sjeverne i južne strane nisu urodili plodom zbog otpora katolika i mletačkih vlasti, a također nisu uspjeli ni pokušaji pravoslavnih crkvenih vlasti da se promijeni katolički karakter crkve tvrdnjom da ju je izgradio srpski kralj Vukan, što je naučno opovrgnuto. Sadašnji izgled crkve je rezultat restauracije nakon zemljotresa 1979 godine.
Nova pravoslavna crkva Sv. Nikole podignuta je na ruševinama bivše dominikanske crkve Sv. Nikole koju su Francuzi oduzeli dominikancima zajedno sa susjednim samostanom i predali kotorskim pravoslavcima, a samostan pretvorili u kasarnu. Dominikanska crkva i samostan počeli su da se grade 1540. godine, nakon što su crkva i samostan Sv. Nikole van grada srušeni 1537. godine, zbog opasnosti da postanu tursko uporište. Crkva je, poslije Sv. Tripuna, bila najljepša i najbogatije uređena crkva u Kotoru, a kako se o njoj malo govori, interesantno je reći da je imala 8 oltara i bila ukrašena skulpturama i platnima poznatih slikara, između ostalih i Tripa Kokolje, koja su spašena i nalaze su u katedrali Sv. Tripuna. Po dolasku u Kotor 1797. godine Austrijanci su crkvu i samostan pretvorili u kasarnu, da bi Francuzi, Marmontovim dekretom iz 1810. godine i pored njihovog veliko protivljenja, crkvu sv. Nikole oduzeli katolicima i službeno je predali pravoslavcima zato što je crkva sv. Luke postala pretijesna za sve veći broj vjernika koji su dolazili u Kotor. Pravoslavci koriste crkvu sve do 1896. godine, kada je noću između pravoslavnog badnjeg dana i Božića crkvu i samostan opustošio veliki požar u kome je uništeno kulturno blago i crkvena arhiva.
Car Franc Jozef koji je pokazivao veliku naklonost prema pravoslavcima, između ostalog, utemeljio je Kotorsku pravoslavnu eparhiju 1874. godine, lično je poklonio 80.000 forinti, a austrougarske država dala je još 20.000 forinti, čime su pokrili gotovo sve troškove za izgradnju nove crkve. Na carev rođendan, 18. kolovoza1902. godine, na ruševinama stare crkve, a po projektu hrvatskog arhitekte Ćirila Ivekovića , postavljen je kamen temeljac i započela je gradnja nove, sada pravoslavne crkve Sv. Nikole koja je završena i osvećena 17. svibnja 1909. godine.
Odmah uz crkvu Sv. Nikole nalaze se ostaci dominikanskog samostana i crkve Gospe od Ružarija. U samostanu je od XV. stoljeća pa sve do dolaska Francuza 1807. godine, bilo je sjedište najstarijeg učilišta uopće na tlu današnje Crne Gore koje je bilo otvoreno i za građane u kome su se učile humanističke znanosti. Iza crkve nalazi se dvorište najljepšeg klaustra u Kotoru okruženog zasvedenim arkadama, koji je nekada činio cjelinu sa dominikanskom crkvom Sv. Nikole i crkvom Gospe od Ružarija. Gradnjom nove crkve ta cjelina je poremećena pa je samostan ostao odvojen od crkve kao ruševina. Na uličnoj fasadi mogu se vidjeti ostaci kamene plastike ranijih zgrada koje su prethodile samostanu iz perioda romano-gotike.
Do crkve Sv. Nikole sa desne strane nalazi se zgrada Srpske pravoslavne parohije, sa prodavaonicom ikona i vjerskih predmeta u prizemlju. Zgrada je starijeg porijekla, a polovicom XVIII. stoljeća bila je vlasništvo Viktorije Bembo, majke budućeg kotorskog biskupa Marka Gregorine. Interesantno je da je u planu za rekonstrukciju kuće koji je 1865. godine uradio arhitekt Enrico Mattarelli, ugao kuće označen kao Casamento della Chiesa Parochiale Greca, u prijevodu, Zgrada Crkvenog pravoslavnog doma. U nastavku prema zidinama nalazi se zgrada u kojoj je smješten Muzej srpske pravoslavne zajednice, sa lijepom zbirkom ikona, portreta, misne odjeće i drugih umjetničkih djela. Posebno je prezentirana diploma cara Franca Jozefa, utemeljitelja crkve Sv. Nikole i velikog dobročinitelja pravoslavne zajednice, kojom 1874. godine utemeljuje Kotorsku pravoslavnu eparhiju. Dokument je ovjeren u tri primjerka, jedan na njemačkom, službenom jeziku carstva, drugi na talijanskom, službenom jeziku Dalmacije i treći na srpskom jeziku. Sva tri primjerka potpisao je car, a kuriozitet je da se na trećem primjerku potpisao ćirilicom.
Dolazeći od Pjace od muzeja, sa lijeve strane nalazi se palača Lombardić, dio kompleksa podignutog u baroknom stilu početkom XVIII. stoljeća, nakon zemljotresa 1667. godine, a obuhvata tri dijela, dva uz pjacetu Karampana i jedan prema pjaci Sv. Luke. Ime prvobitnog vlasnika nije poznato jer obitelji Lombardić nema u mletačkom popisu građana Kotora iz 1784. godine, a po arhivskim podacima Lombardići su kupili zgradu u prvoj polovici XIX. stoljeća.
Poznato je da je u zgradi boravio vladika Petar Petrović Njegoš kao gost protojereja Ilije Lombardića i kapetana Toma Lipovca, kasnijeg gradonačelnika Kotora, a u zgradi je između 1804. i 1806. godine bio smješten ruski konzulat. Ispod prozora sobe u kojoj je boravio Njegoš, Gradska muzika Kotor mu je, 1843. godine, održala serenadu. Ovaj kompleks je jedan od rijetkih u Kotoru, uz palače Pima, Bizanti i Gregorina, koji je sačuvao izvorni vanjski i djelomično unutarnji sklop.
Sa desne strane nalazi se kuća Makin podignuta 1907. godine po projektu arhitekta Milana Karlovca, na prostoru na kome su se nalazile srednjevjekovne, manje kuće i groblje crkve Sv. Luke. Ovo je jedna od najvećih stambenih zgrada u gradu, sa tri sprata i mansardom. Osim što je za potrebe gradnje zgrade porušena grupa manjih, tradicionalnih kamenih kuća, veliki horizontalni i vertikalni gabarit zgrade trajno je poremetio prostorne odnose i vizure u gradu i svojom eklektičkim stilom prepotentno se nametnuo crkvi Sv. Luke, jednom od najznačajnijih spomenika grada Kotora.
Preko puta Sv. Luke, u drugoj polovici XIX. stoljeća izgrađena je zgrada Vladičanskog doma, sadašnja Muzička škola, na mjestu mnogo većeg bloka srušenog prema pjaci Sv. Luke radi gradnje doma, čime je znatno uvećan prostor pjace između crkve, Sv Luke i dominikanske crkve Sv. Nikole. Dom je bio dio pravoslavnog crkvenog kompleksa na Pjaci Sv. Luke zajedno sa crkvom Sv. Nikole i parohijskim domom, a od 1874. do 1934. godine u njemu su bile rezidencije četvorice pravoslavnih episkopa, Zgrada je poslije II. svjetskog rata oduzeta pravoslavnom svećenstvu i u njoj je sve do zemljotresa 1979. godine bilo sjedište Opštine Kotor, a danas je u njoj smještena Muzička škola “Vida Matjan”. U školi je vježbala i Gradska muzika Kotor, koja će 15. lipnja ove godine proslaviti jubilej, 180. godina postojanja, kao najstarija gradska muzika u Crnoj Gori, čiji su članovi u najvećoj mjeri stekli obrazovanje upravo u ovoj školi.
Po staroj užanci prisjetio bih se i onih koji su tih šezdesetih godina živjeli na pjaci:
U kući Makin br. 477, u prizemlju se nalazila biblioteka sa čitaonicom, na I. katu obitavali su Ivanović Stanka i obitelj Radonjić Sava, sin Radovan i kćer Ratka, na II. katu kotorski glumac i pjevač Ivo Begu, supruga Zora i kćer Maja, obitelj Marinović Tripo i Nena i kćeri Branka i Sonja, na III. katu obitelji Čeliković i Paskojević, a na masardi Marica Makin sa bratom i Bizjak Marija i Dara.
U palati Lombardić br. 389, živjela je učiteljica Bose Ilić sa majkom i kćerkom Draganom, a u prizemlju je bila bila butiga postolara Nika Miloševića.
U zgradi do, br. 384 obitavale su obitelj Rajević i obitelj Jovanović Mirka, sinovi Slobo i Pjerino i kćerke Nada i Olja, a u prizemlju je bila butiga precizne mehanike Gobović.
U zgradi br. 377 sa vanjskim stepeništem, na I katu obitavali su Ljubo Bogdanović, supruga Emica, njena sestra i sinovi Ivica i Perica, a na II. katu Vide Bukilica sa sinom Dragom.
U kući do crkve Sv. Duha obitavala je obitelj Nika Mršulje sa suprugom Anom i sinovima Jovicom i Krstom, a u zgradi do br. 455 obitavali su obitelj Buj i obitelj Leoni sa djecom Dubravkom i Edom.
U kući iza muzičke škole br. 454, obitavale su obitelj Lazarević Petar i Milica sa kćerkama Dušankom, Desankom, Biljanom i Vesnom, obitelj Tagić Bato i Jane sa dvoje djece, obitelj Marjanović, Vlado i majka Vjera, obitelj Mačić, Drago, Zorka i Miško, obitelj Baša Pajevića sa četiri kćeri Radojkom, Nenom, Snežanom i Nadom, te obitelj Bjelobrković, Arso i Kose sa sinovima Pedjom, Nenom i Zoranom. U crkvi Gospe od Ružarija obitavao je postolar Zorec sa suprugom i kćerkom.
Kuća br. 457 iza crkve Sv. Luke, koja se nazivala kuća Gojnića, pripadala je pravoslavnoj crkvenoj opštini, kao i zgrada br. 460 u kojoj danas obitava obitelj kotorskog protojereja pok. Momčila Krivokapića. U prizemlju je imao kancelariju za pravne usluge jedan od kotorskih oriđinala, Ivo Dubanek. U zgradi do ove, br. 461, obitavala je obitelj Mičijević i učitelj Ljubo Nikolić sa majkom.
U zgradi br. 458, na I katu živjela je fotograf Katica Smodlaka sa kćerkom Marijom, na II. katu pamtim gospođu Lalicu sa majkom, a u prizemlju je bila butigu “Ghetaldus” koju je držao optičar Branko Marković. U nastavku butige bila je prodavaonica cipela koju je držala Anica Badža.
U bivšem Vladičanskom domu br. 456, od oslobođenje pa sve do zemljotresa 1979. godine bilo je sjedište Opštine Kotor, a sa zadnje strane su bile prostorije Kluba penzionera.
Kao i na ostalim pjacama koje sam opisao, a koje su opustjele i na ovoj je, od preko 80 ljudi tih šezdesetih godina, ostalo samo njih desetak i od tih desetak većinu ne poznajem.