HRVATSKI CRKVENOSLAVENSKI vs. STAROCRKVENOSLAVENSKI

Hrvatski je crkvenoslavenski jezik najstariji hrvatski književni jezik. Razvio se iz prvoga slavenskog književnog jezika – starocrkvenoslavenskoga, koji je nastao u 9. stoljeću i kojim su pisani najstariji spomenici slavenske pismenosti sačuvani u prijepisima iz 10. i 11. stoljeća.

Iz toga su jezika nastale različite inačice pod utjecajem govornih slavenskih jezika na različitim područjima te tako osim hrvatskoga crkvenoslavenskoga nastaju ruski crkvenoslavenski, srpski crkvenoslavenski, bugarski crkvenoslavenski, makedonski crkvenoslavenski, češki crkvenoslavenski, bosanski crkvenoslavenski i rumunjski crkvenoslavenski.

Osobitosti

Osobitost je hrvatskoga crkvenoslavenskoga unošenje čakavskih elemenata u naslijeđene starocrkvenoslavenske tekstove. Hrvatska se redakcija od ostalih razlikuje time što čuva glagoljično pismo. Za razliku od tekstova ostalih redakcija koji pripadaju istočnomu (pravoslavnomu) obredu, tekstovi pisani hrvatskim crkvenoslavenskim pripadaju zapadnomu (rimskomu, katoličkomu) obredu. Zbog tih je osobitosti hrvatsko glagoljaštvo često bilo poveznicom između istoka i zapada.

Hrvatski crkvenoslavenski jezik u prvome se redu upotrebljavao za bogoslužje te je najbolje sačuvan u misalima, brevijarima, ritualima i psaltirima. U književnim je tekstovima izmiješan sa starohrvatskim čakavskim književnim jezikom. Najstariji su spomenici toga jezika iz 11./12. stoljeća.

Tiskane knjige

Struktura je hrvatskoga crkvenoslavenskoga složenija od čakavskoga. U hrvatskome crkvenoslavenskome česte su participske konstrukcije (npr. dativ i instrumental apsolutni), složeniji je sklonidbeni i glagolski sustav (npr. postoje asigmatski i prvi sigmatski aorist).

Velik je broj riječi u ranijim razdobljima zajednički čakavskomu i hrvatskomu crkvenoslavenskomu, ali postoje i primjeri u kojima to nije tako: jegda – kada, glagolati – govoriti, cêsarstvo – kraljevstvo, čto – ča itd. Fonološki je sustav hrvatskoga crkvenoslavenskoga sličan čakavskomu, samo se u hrvatskome crkvenoslavenskome, za razliku od čakavskoga, pojavljuje fonem jat.

jezične značajkeDonosimo primjer jednoga poznatog teksta u hrvatskoj crkvenoslavenskoj inačici:

zdrava marie milosti plna gospodь s toboju blagoslovlena ti v ženahь i blagoslovlenь plodь čreva tvoego isus sveta marie mati božьê moli za n(a)sь grêšnih sada i v čas semrti naše amenь

Opadanje uporabe

U 17. st. Kongregacija za širenje vjere zahtijeva da se hrvatskoglagoljske knjige usklade s ruskom redakcijom koju su upotrebljavali i ukrajinski grkokatolici kako bi se i pravoslavni Slaveni približili Katoličkoj Crkvi. Zbog toga dolazi do istočnoslavenizacije hrvatskih tekstova, tj. do rusificiranja. Rusificirane su tekstove u 17. i 18. st. objavili Rafael Levaković, Ivan Paštrić, Mateo Karaman, Ivan Sović i Ivan Petar Gocinić.

Takvi su se tekstovi doživljavali kao strani i nisu bili dobro prihvaćeni te je to jedan od razloga za opadanje glagoljaštva. Umjesto tih tekstova glagoljaši su se počeli koristiti latiničnim izdanjima na narodnome jeziku (tzv. šćavet).

U drugoj polovici 19. st. biskup Josip Juraj Strossmayer sa suradnicima pokušava ponovno afirmirati glagoljaštvo. Kraj rusificiranja tekstova označava izdanje glagoljskoga misala koji je 1893. pripremio Dragutin Parčić.