Oficir i džentlmen…. zanimljivo kako mu to nisu govorili za života. Oni koji su gledali dokumentarac o Stipetiću, Hrvoja Zovka, a znaju čitati šire od naizgled prikazanog, ili su to kao Cobra i ja živjeli i osjetili na svojoj koži, njima će se slediti krv u žilama. Da, tako su živjeli obrazovani, dosljedni i ponosni ljudi. Tako im se Hrvatska zahvalila. Od početka rata naovamo. Od generala do vojnika. Podmetanjem, minoriziranjem, najgorim akcijama u kojima ti rade sve kako bi pogriješio a kad ne ide, onda ti rade iza leđa. Ukinu ti logistiku, povuku ljude, ostave te ko govno, menađeriraju ti da ne znaš. Pripišu ti svoje rupe. Namjeste provaliju. I taj dio priče moj najdraži ukućan osjetio je osobno. U ratu i nakon njega. I u Stipetićevom rajonu. Između ostalog. Tako kao oficir i džentlmen žive ljudi koji znanjem, iskustvom i dostojanstvom ne pristaju na jeftin trik. I nisu članovi HDZ-a. Nisu članovi ničega jer smatraju da su ime, prezime i djelo ono što te nosi. Nikakva stranka. A oni drugi, fukara na dah ti kaže kako za “tebe nema novca za stan” dok harmonikaši, pomoćni kuhari i šloseri kojima je rat poklonio generalske i časničke činove samo mijenjaju pločice na stanovima. I još štošta. Izvlačili smo činove iz šešira, priča mi jedan “general” svoje ratne dogodovštine. Bilo bi mi lakše, puno lakše, da mi je život ograničio susrete s mnogim ljudima. Da ih nikada nisam srela. Da nisu imali potrebu ulizivati se uvjeravajući me u svoje poštenje, a da ih nikada ništa nisam pitala. Samo sam slušala. I pamtila. Da nisam doživjela prijedloge za nagrade i promaknuća odložene u ladice, da nisam doživjela dnevni mobbing novokomponirane seljačije, da nisam preživjela prijetnje i podmetanja, da nisam srela hrpe lažnjaka i njihovih ženturača….Ali jesam. No ima jedna caka u svemu tome. Kad nisi dio bande, kad se ne treseš pred svakom umreženom klošarčnom jer nema toga što ti se već nije dogodilo, to je tvoja sloboda. Sve si odradio, od ničega se nisi izmakao, pomogao si kad si mogao i nikome ništa nisi dužan. To je sloboda. Sto puta su me pitali: Kak se ne bojiš o tome govoriti. Kak se ne bojim? Čega? Koga? Onih kojima je rat brat jer u protivnom ne bi imali uvjete ni za Zavod za zapošljavanje. Da se bojim onih za koje znam tko su, kako su i zašto su. Srećemo se dnevno, u raznim okolnostima. Okrenem se malo oko sebe, po susjedstvu pa dalje sve dalje do Pantovčaka. Pa dalje, put Karlovca do mora. Svugdje su dosljedni a neumreženi višak. Svugdje ti fukara radi o glavi. No uvijek, baš uvijek kad se sretnemo, ja znam da je “on” fukara a on zna da ja znam. Nema veće slobode! Tako je i Stipetić otišao ponosno. Svakog trenutka znao je tko je tko. Vrijeme pokaže ljude a ljudi kad-tad zacementiraju svoju priču. Sami. I tu je početak kraja. Stranka te postavlja, stranka ti sudi. A naizgled tvoji ljudi prvi te pljunu kad sami ispadnu budale. Ne dao Bog dugog čekanja. Dragi Pero, kako Te danas licemjerno nazivaju iz milja, sve si im rekao, davno. Pogledom, stavom, potpisom. Počivaj u miru. A vama dobar dan!
Potpisujem.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=UK9s4F1m6Qg