Anto Kovačić: Utjecaj glazbe na čovjeka

Najčešće, zapravo, nismo ni svjesni svoje potrebe za glazbom, načina na koji tu potrebu zadovoljavamo i činjenice da to ima neko dublje značenje. No, činjenica je da ta potreba postoji, da glazba na nas čudesno utječe i da to sve skupa nešto govori o nama.

Zašto je glazba važna za čovjeka?

O važnosti glazbe i njezinom utjecaju na čovjeka govori se već odavno. Platon je sve umjetnosti, a u prvom redu glazbu, smatrao snažnim sredstvima za oblikovanje čovjekova karaktera. Glazba utječe na neracionalni dio duše i pobuđuje strasti. Izgraditi krepost ponajprije znači ovladati strastima. Zato je Platon glazbu stavio u vrh edukacije, smatrajući da ona, kao i druge umjetnosti, zbog moćnog i raznovrsnog utjecaja na čovjeka, u državi treba biti cenzurirana i pažljivo primijenjena. Poznata je Platonova izreka: kakva muzika, takva i država.

Kroz povijest se nije mnogo govorilo o tome zašto je glazba važna i kako to ona utječe na čovjeka. U novije vrijeme važnost glazbe sve se više uviđa i sve su učestalija istraživanja njezina djelovanja. No, još uvijek nema dovoljno dubokih i sustavnih saznanja. Ako o tome potražite neku informaciju, najčešće ćete naići na opće i ponekad površne tvrdnje: klasična glazba oplemenjuje duh, djeluje pozitivno, smiruje i ozdravlja; teški rock može djelovati destruktivno. Točno, ali zašto i kako? Je li to stvar koju treba uzeti zdravo za gotovo, ili se može zaroniti ispod površine i pronaći neke dublje razloge?

Od starih Grka potječe i saznanje o povezanosti glazbe s matematikom i kozmičkim zakonima, ali ta spoznaja kroz povijest nije mnogo produbljivana; zadržali smo je donekle u sferi misterija brojeva, kojemu su više nakloni astrolozi nego glazbenici i znanstvenici. No, čini se da se upravo u tom misteriju brojeva kriju barem neki odgovori o glazbi i njezinom utjecaju na čovjeka.

Često se za neko glazbeno djelo (ili umjetničko djelo uopće) kaže da posjeduje ravnotežu forme, što otprilike znači da je u njemu svega onoliko koliko treba, ni manje ni više, i da se sve događa na pravome mjestu, ni ranije ni kasnije. Analizom najuspjelijih glazbenih i drugih umjetničkih djela otkrilo se pravilo zlatnoga presjeka, po kojemu je idealno da se vrhunac djela nalazi otprilike na mjestu koje cjelinu dijeli tako, da se manji dio prema većemu odnosi kao veći prema cjelini. Te proporcije izražava broj 0,62 (približno), i one su u matematici poznate neovisno od umjetnosti, a prisutne su i u prirodi. Zanimljivo je da prosječna dužina ljudske ispružene šake (od vrhova prstiju do zapešća) prema dužini ruke od vrhova prstiju do lakta – stoji u istom omjeru. Ili dužina ruke od lakta do ramena prema cijeloj ruci također. Možda je podudarnost ove proporcije u prirodi, matematici i umjetnosti slučajna, ali više ima izgleda da nije. S prirodom smo neobično povezani i u naše biće upisani su isti kodovi koji su skriveni svugdje oko nas. Čini se logičnim da te kodove nesvjesno projiciramo u glazbu koju proizvodimo i slušamo, te da glazba stoga povratno djeluje na nas snažno i izravno.

Izravnost i snaga djelovanja glazbe

Ono što glazbu izdvaja iz drugih umjetnosti jest upravo to – činjenica da djeluje izravno, neposredno. Sve se umjetnosti, izuzev glazbe, služe nekim likovima da bi nešto izrazile. To nešto trebao bi biti neki sadržaj koji je višeg reda od onoga koji predstavljaju likovi kojima se taj sadržaj posreduje. Postoji nešto više od jabuka i krušaka koje vidimo u jednoj uspjeloj mrtvoj prirodi, to znamo. No, ta činjenica posredovanja u umjetnosti predstavlja za nas i izvjesnu poteškoću. Sva naša iskustva djeluju na nas slično kao placebo, ometaju donekle naš izravan susret sa stvarnošću, stvarajući efekt obojenih naočala. Ono što smo doživjeli prilično određuje način onoga što ćemo doživjeti, nove stvari gledamo kroz prizmu starih. Tako nas likovi u umjetnosti često smetaju da vidimo ono što stoji iza njih.

S glazbom to nije slučaj; sadržaj koji ona prenosi odvojen je od bilo kakvih posrednih oblika. Glazba je zato apstraktna (lat. abstrahere – odvući, odvojiti), jer u njoj nema likova koji mogu predstavljati paravan između čovjekove duše i sadržaja s kojim se u umjetničkom djelu ona susreće.

Ovoj činjenici u prilog idu i suvremena istraživanja. Tehnološki razvoj omogućio je pristup ljudskom mozgu i promatranju njegova rada. Promatranjem reakcija čovjekova mozga na slušanje glazbe ustanovilo se da se glazba čuje u onom dijelu mozga koji je ključan za područje izravne percepcije, doživljaja i osjećaja. Nervni podražaji pridošli od zvučnih valova zaobilaze centre u mozgu koji imaju veze s razumom i svjesnim donošenjem odluka i idu izravno na nesvjesni, doživljajni dio. Elektroencefalograf je potvrdio ono što su stari Grci vjerovali o glazbi.

Dakle, ove dvije činjenice ukazuju u kojemu bi možda smjeru trebalo tražiti dublje razumijevanje djelovanja glazbe na čovjeka: – ona djeluje izravno jer je apstraktna, zaobilazi paravan svijesti i ustaljenog načina doživljavanja svijeta i – ona djeluje snažno jer je neobično povezana s matematikom i kodovima upisanim u ljudsko biće i prirodu. Može li se neki od kodova dešifrirati?

Trodimenzionalnost – osnovni kôd

Unutar bezbroj vrsta glazbe i isto toliko načina na koji čovjek glazbu iživljava, mogu se uočiti tri osnovne razine: tjelesno-strastvena, intelektualno-estetska i duhovno-emotivna. Unutar trodimenzionalnog svijeta u kojemu živimo postoji bezbroj trodimenzionalnih podsvjetova. Dva između njih su čovjek i glazba, a tri razine njihova susretanja ukazuju da postoje izvjesne paralele između triju njihovih dimenzija.

Čovjek je individua, nedjeljivo biće. No, kao takav ima tri razine ili tri dimenzije: tijelo, dušu i duh.

Tijelo je najniži dio nas. Ono je površina našega bića, naša materijalna pojavnost u ovome svijetu, ono s čime se prvo susrećemo i što najneposrednije doživljujemo i kod sebe i kod drugih. Njegov sadržaj je najmanje važan za čovjeka, ali ipak neizostavan. Bez minimuma tjelesnih sposobnosti teško možemo biti ikako prisutni u ovome svijetu. Tijelo je instrument koji nosi dušu i duh i kroz koji čovjek djeluje i izražava se.

Psihološka duša (pojam duše u kršćanskoj terminologiji, a i u drugim religijama, često se odnosi na duh, zato ovdje koristim izraz psihološka duša; grč. psyhe: dah, životna snaga, duša, um, srce, želja, žudnja) – jest viši, (odnosno dublji) dio čovjekova bića, predstavlja kompleksnost svih karakternih crta, sveukupnost naših voljnih, intelektualnih i emotivnih osobina. Od tijela je neodvojiva, i u neprestanoj je interakciji s njim. Tjelesna zbivanja uzrokuju i podržavaju duševna i obrnuto. U odnosu na tijelo ona ima prednost. Ako je tijelo u službi duše, čovjek je u životnom skladu.

Taj sklad, međutim, još nije potpun, sve dok tijelo i duša ne služe duhu. Što je, zapravo, duh? On pripada nadnaravnom redu stvari, stoga ga je i najteže objasniti. Zapravo, on prilično ne trpi objašnjenja – definicije, jer po prirodi teži neograničenosti (lat. de-finire: ograničiti). Duh je dah Božji u nama (lat. anima: dah, zrak, duh, duša, živo biće), to je čovjek sâm, njegova bit, njegovo stvarno ja, vječno i neponovljivo ja kojega većina ljudi postaje svjesna tek nakon smrti i koje je u potpunosti znano samo Bogu.

Glazba je na svoj način također nedjeljivi fenomen, koji ima svoje tri dimenzije: ritam, harmoniju i melodiju.

Ritam stoji u temelju glazbene piramide. U nekom glazbenom događanju on može biti više ili manje izražen. Ako je potisnut toliko da se stječe dojam kako ga i nema, on je još uvijek prisutan jer je glazbeno događanje nemoguće bez ritma. Ritam postoji čim je započeo tijek izmjene zvučnih pojava u vremenu (to je zapravo definicija ritma – pojam dolazi od grč. rein: teći, strujati).

Ritam je paralela našemu tijelu i s njim je u odnosu. Gotovo je nemoguće zamisliti glazbu s izraženim ritmom, koja ne pobuđuje pokret tijela. Naše tijelo ne čini samo materija, nego prije svega mnogobrojni ritmički procesi (disanje, otkucaji srca, krvotok, rad pojedinih organa) koji su čudesno sinkronizirani u veličanstvenu poliritmičku cjelinu koju nazivamo biološkim satom. Pojedini slojevi te cjeline teže, dakle, sinkronizaciji, ali ne samo s procesima unutar tijela, nego i onima izvan tijela. To objašnjava zbog čega glazba brzog i izražajnog ritma može ubrzati puls i podići krvni tlak. Tu se krije i odgovor zašto ritam više vole mlađi ljudi.

Ritam može biti vrlo jednostavan, kao primjerice u nekim narodnim pjesmama, ili vrlo sofisticiran, kao u jazz glazbi. Također može biti izražajan, nježan i poletan, ali isto tako jak i strastven. Na najrazličitije načine može utjecati na čovjeka. Ako je jak, a odvojen od melodije i harmonije, ima posebno izražen učinak na tijelo i njegove procese. Ekstremni primjer djelovanja ritma je padanje u trans uslijed dugotrajnog plesa i prepuštanja snažnom repetitivnom ritmu.

Harmoniju određuje vertikala – više različitih tonova složenih u jedan zvučni sklop, tj. akord, i horizontala: način na koji je više takvih vertikalnih sklopova organizirano u smislen slijed, tok. Izražajna je snaga harmonije u zvučnoj boji, te osobito u disonanci i konsonanci, tj. stvaranju napetosti i njezinu razrješenju. Dok tjelesni čovjekov život predstavlja poliritmiju raznih bioloških procesa, ljepotu čovjekova duševnog života čini polifonija nizanja duševnih stanja u kojoj važnu ulogu igra taj neprestani slijed rasta i popuštanja napetosti. Stoga se harmonija posebno odnosi na čovjekovu dušu, ona veseli intelekt, zadovoljava estetsku potrebu, ali s njom još ne završava glazbeno zbivanje.

Na vrhu glazbene piramide stoji melodija, koja predstavlja najvažniju dimenziju glazbe. Melodija je na neki način sama bit glazbe. Ritam i harmonija služe melodiji, oni su tu da melodiju nose, oni su njezino ruho, njezina pojavnost. Sama melodija ne trpi suviše analitičkog govora. Kao i središte čovjekova bića, ona je na neki način neuhvatljiva i neobjašnjiva. Prava melodija je jednostavno to što jest, ima svoj neponovljivi identitet. Ne bih rado pokušavao objasniti što mi se sviđa u Schubertovoj Ave Maria, ili Bachovom Air-u. O ovakvim melodijama se ne razmišlja, one se jednostavno slušaju, njima se prepušta. Melodije poput ovih mogu pobuditi najplemenitije osjećaje kod čovjeka (koji ih umije slušati). Uz njih se može i moliti.

Je li svejedno kakvu glazbu slušamo?

Povezanost dimenzija čovjeka i glazbe ne treba suviše kruto shvaćati i primjenjivati. S nekih drukčijih (osobito suvremenih) pogleda na umjetnost stvari se mogu i drukčije sagledati i tumačiti. Sama glazba, kao i čovjek, ostaje tajna koja se niti može niti je potrebno da se do kraja objasni i stavi u okvire čvrste i dobro sistematizirane teorije. To bi opet značilo definiranje, ograničenje nečega što želi biti neograničeno i ostati tajna. Povezivanje trodimenzionalnosti čovjeka i glazbe snažno nameću neke paralele.

Recimo, gregorijanski koral koji mnogi svrstavaju u najveće umjetničko-glazbene domete čovječanstva, i iz kojega je potekla glavna linija povijesti umjetničke glazbe, nastao je iz duha za Duh. Gregorijanski koral je gotovo čista melodija. Na drugom polu stoji tijelo i strast koji svoj glazbeni izraz ne mogu naći drukčije nego u gotovo čistom ritmu (dance, teški metal, techno, rave). Ovo ne znači polariziranje u smislu dobro-loše. Postoje trenuci kad mi se pleše i trenuci kad mi se moli, a oni mogu biti dio poliritmije i polifonije višeg reda: života koji neprestano struji i teče, i u kojemu trajno pokušavamo naći sklad. Bolje razumijevanje glazbe i njezina djelovanja na čovjeka može pomoći u ostvarivanju tog sklada. U svakom slučaju nameće se činjenica da glazba nije za čovjeka tek neka neutralna pojava, koja se (bez posljedica) može iživljavati prema subjektivnom nahođenju, po principu nedodirljivosti osobnog ukusa. Glazbom se društvo može oplemenjivati, ali i duhovno zagaditi, i ona odražava kulturno i duhovno stanje jednog društva. Stari su Grci, čini se, imali pravo: kakva glazba, takvi ljudi, takva država…

Utječe li slušanje glazbe na inteligenciju?

Vrijednost klasične glazbe navela je neke ljude na pomisao da ona možda može utjecati ne samo na čovjekov estetski i emotivni svijet, nego i na inteligenciju, i ne samo na ljude nego čak i na biljke i životinje.

Prema nekim istraživanjima, biljke bolje rastu i krave daju više mlijeka uz klasičnu glazbu. Zvuči neuvjerljivo, ne zato što to ne bi bilo moguće, nego zato što je za potvrdu takve pretpostavke potrebno obaviti opsežna, temeljita i precizna istraživanja na velikom broju slučajeva, da bi se tek postigla vjerojatnost.

Jedno je istraživanje dalo famoznu teoriju Mozart-efekta. Ne samo da istraživanje nije dovoljno opsežno i pouzdano, nego se u javnosti proširila i neprecizna informacija o njegovim rezultatima. Tako se površno govori da Mozartova glazba utječe na mozak i može povećati inteligenciju. O čemu je zapravo riječ?

Na jednom je koledžu u Americi 1993. godine ispitano (samo!) 36 studenata. Prije obavljanja testa inteligencije slušali su 10 minuta jednu Mozartovu sonatu. Test je pokazao za 8-9 bodova bolje rezultate (u odnosu na ranije testove obavljene bez slušanja glazbe) u zadacima koji se odnose na prostornu inteligenciju (sposobnost mentalnog manipuliranja trodimenzionalnim objektima). Učinak slušanja glazbe je privremen, traje 10-15 minuta. Sve to, unatoč još nekim istraživačkim pokušajima, nije dovoljno znanstveno potvrđeno. Ako tu ima istine, ne radi se o trajnom povećanju inteligencije, nego o nekoj vrsti zagrijavanja mozga prije pristupa prostornim zadacima. Ima li, međutim, smisla bar ta pretpostavka, da se mozak može slušanjem glazbe oraspoložiti za neke druge zadatke?

Sve forme klasične glazbe, a osobito sonata, imaju veoma dotjeranu unutarnju strukturu: njezini dijelovi grade cjelinu koja ima smislene proporcije i koja se lako može prikazati geometrijskim crtežom. Čovjek koji aktivno sluša najbolje primjere klasične glazbe, na neki način nesvjesno izlaže svoj mozak promatranju skladnih formi i logičnih skupova i podskupova. Nije nelogično da bi mozak nakon takva promatranja mogao biti dobro uigran i predisponiran za lakše i brže manipuliranje sličnim formama na nekom drugom području…

Glazba i matematika

Glazba je povezana s matematikom. Ta se činjenica potvrdila kroz povijest u mnogim glazbenicima koji su bili odlični matematičari. Među njima su svakako Mozart i Bach. Analiza nekih Bachovih djela (primjerice Kunst der Fuge) pokazuje neobične igre s brojkama i čudesne simetrije koje se mogu matematički izraziti. No, osim glazbenika matematičara postoje i obrnuti slučajevi: matematičari – glazbenici. Najbolji takav primjer je Albert Einstein.

Einstein se smatra jednim od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli. Malo je poznata činjenica da je kao dječak u školi bio vrlo slab. Njegovi učitelji u osnovnoj školi savjetovali su njegovim roditeljima da ga ispišu iz škole, jer je preglup za učenje i jer je uzaludno rasipati vrijeme i trud u njegovo obrazovanje. Škola je roditeljima predložila da mu što prije nađu neki jednostavan manualni posao. Njegova majka nije mislila da je Albert glup. Umjesto da poslušaju savjet škole, roditelji su Albertu kupili violinu i on ju je dobro naučio svirati. Glazba je bila ključ koji je pomogao Einsteinu da postane jedan od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli. Sam Einstein je za sebe rekao da je razlog što je postao znanstvenik bilo to što je svirao violinu. Najviše je volio Mozartovu i Bachovu glazbu (!). Jedan njegov prijatelj rekao je da je improviziranje na violini često pomagalo Einsteinu doći do rješenja teških jednadžbi.

Einstein je veoma volio svirati na violini. Kao student mrzio je krutost školskog sustava, bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeći fiziku na svoj način te svirajući violinu. Kasnije, kao profesor, znao bi iznenaditi i oduševiti svoje studente davajući umjesto predavanja – koncert na violini. Objasnio bi: Vjerojatno će biti ugodnije i razumljivije ako umjesto da govorim, zasviram na violini.